Zapis u doba korone: Vreća krompira

 Piše: Elvedin Subašić

- Hoće l' zaratit'? – pitao me prodavač krompira, koji ispred stadiona na Koševu parkira kamion nudeći, nadam se, domaći krompir.

Ne znam šta je, zapravo, presudilo u mojoj odluci da stanem kod njega: želja za domaćim krompirom ili cijena?

Inače, vozeći se tim putem čovjek mora usporiti u krivini na kojoj stoji taj kamion, što mu omogućava da bosanski proturi glavu kroz prozor i pita koliko je vreća, pa ako cijena ne odgovara, samo pritisne papučicu gasa prije nego se na licu pokaže ona nelagoda da nam ne odgovara cijena.

Helem, kada je primijetio moju zbunjenost i izbor manje (i jeftinije) vreće krompira počeo mi objašnjavati da već danima ne stiže napuniti vreće krompira, jer ljudi masovno kupuju po nekoliko vreća otkako je počela pandemija.

- Ne znam šta je ovo. Šta ti misliš na što će ovo izaći? Hoćeš li sjemenskog? – nastavljao je s pitanjima koja tematski nisu bliska pa da sam i znao odgovor ne znam odakle bih počeo.

Međutim, kasnije su mi se ova dva pitanja učinila bliskim.

Ne znam, zaista, gdje će nas odvesti ova pandemija, jer, kako nisam dobar sportski komentator, tako nisam ni epidemiolog niti ekonomista, ali možda se zaista ovog proljeća ljudi odluče na sadnju i umjesto pet vreća krompira kupe, ako već moraju, četiri za svakodnevnu upotrebu, a barem jednu za sjetvu.

Tako bi uradio, valjda, Jusuf a.s. da je među nama.

Razmišljajući o tome naumpala mi je izjava predsjednika Srbije, koji je kazao da će zabraniti izvoz svih najvažnijih namirnica, a kasnije se smilovao i rekao da će dozvoliti izvoz određenu količinu brašna u Bosnu. Upravo se u ovoj histeriji moglo vidjeti na policama tržnih centara koliko smo ovisni o Srbiji, čak i o namirnicama koje možemo lično proizvoditi, ali i kupiti od bosanskih firmi.

Od svih "službenih" hutbi, onih koje se čitaju u svim džamijama, ljude je najviše ostavljala ravnodušnim ona s temom o sjetvi, praćena različitim komentarima, a najčešće da je hutba nesuvisla ili neprilagođena, bez obzira koliko se imam trudio, za gradske sredine.

Sigurno postoje ljudi koji rade tako teške ili ozbiljne poslove da nemaju ni trenutak slobodnog vremena da još prate vremensku prognozu radi sjetve pet kilograma patlidžana koje može kupiti na Heci ili Koridoru za 3,5 KM, ali ne znam koliko ima onih koji smatraju sjetvu precijenjenu u svakom pogledu, ne samo ekonomskom.

Ne dao Bog rata ili kakvih novih globalnih civilizacijskih belaja, ali imam osjećaj da bi u tim okolnostima zaista bilo bolno odsustvo ratarskog iskustva mladih i budućih generacija, pa i ovih koji su, ipak, odrasli gledajući zemlju u noktima svojih roditelja.

Danas sam četverogodišnju kćerku naučio da pronađe i pročita, za svaki slučaj, ime DINO u telefonskom imeniku, ali je nisam nikada odveo da svojom rukom stavi u zemlju bilo kakvu biljku i dočeka plod, makar on bio u obliku cvijeta.

Možda je ovo proljeće najbolje vrijeme za to.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.