Ljudska autodestruktivnost - Ima li lijeka?

"O, ljudi"( ja ejjuhe-n-nasu) izraz je u vokativu koji se u Kur’anu Časnome spominje dvadeset puta. Izrazom "O, ljudi", počinju dvije kur’anske sure - En-Nisa’ (4. sura) i El-Hadždž (22. sura), a na oba mjesta odmah iza tog zaziva stoji izraz "ittekuu rabbekum" - "čuvajte se svoga Gospodara" (prijevod Nurke Karamana) ili "bojte se Gospodara svoga" (prijevod Besima Korkuta).

Zulum vodi u propast

U jednoj od te dvije sure, suri El-Hadždž, stoji kur’anski ajet kojeg prof. Enes Karić u svojoj knjizi "Kako čitati Kur’an" citira kao primjer „Božanskog „ali“, inzistirajući na načelu čitanja Kur’ana kao cjeline, a suprotstavljajući se onima koji nude citate "nasilno iščerečene i strogo iskružene iz cjeline Kur’ana i iz cjeline povijesti Kur’ana, sve zarad toga da im posluže kao najobičniji ratni pokliči i jurišni slogani". Taj dio kur’anskog ajeta glasi: … Da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime ( 22:40). Moguće je pomisliti, kako to navodi prof. Karić, da Kur’an brani samo džamije i mekkanski Sveti Hram, no „Božansko „ali“ koje se pojavljuje ukazuje na to da Bog uzima u zaštitu i crkve, i sinagoge, i manastire, i džamije…

Taj kur’anski ajet, i ono što slijedi nakon njega u suri El-Hadždž (od 40. do 46. ajeta), ukazuje na fenomen ljudske autodestruktivnosti. Čest je slučaj u Kur’anu da se empatična pejgamberska duša tješi izrazima koji ukazuju na sudbinu ranijih poslanika koje je njihov narod napadao, vrijeđao, odbijao…

U suri El-Hadždž se Muhammedu, a.s., direktno govori da ono što njemu radi njegov narod isto je činio narod Nuha, ‘Ad, Semud, narod Ibrahimov, narod Lutov, stanovnici Medjena, a i Musau su govorili da laže. Zanimljivo je primijetiti raznolikost imenovanja tih koji su utjerivali/bili utjerivani u laž, tanahni detalji kur’anskog imenovanja pozivaju na dubinsko promišljanje. Na jednoj strani imamo spomenute narode Nuha, Ibrahima i Luta, alejhi mu-s-selam.

Na drugoj strani su ‘Ad, Semud i stanovnici Medjena. Treća kategorija je Musa, a.s. Ono što je zajedničko Nuhu, Ibrahimu i Lutu, a.s., njihova je hidžra – promjena mjesta širenja misije, nasuprot narodima ‘Ad, Semud i stanovnima Medjena koji su fiksirani u jednom mjestu, a upravo je u vrijeme oko hidžre Muhammeda, a.s., hronološki gledano, objavljena sura El-Hadždž. Također, opisujući one kojima će Allah pomoći upotrijebljen je izraz „mekkennahum“(učinimo moćnima) što ima korijen u riječi mekan (mjesto). Promjena mjesta donijela je novu snagu, novi život, nove ljude. Treća kategorija je Musa, a.s., a Muhammed a.s. čini hidžru u grad Jesrib u kojem dugu tradiciju imaju oni koji tvrde da slijede Musa, a.s. Kao da se aludira na odredište njegove hidžre i kao da se aludira na njihovu reakciju kad im dođe Muhammed, a.s.

Mnogo je tih naroda, opisuje se u ovom dijelu sure El-Hadždž, koji su bili uništeni i ostavili iza sebe napuštene bunare i nekad utvrđene dvorce. Zulm (nasilništvo, nepravda) je ono što opisuje te gradove, a taj zulm su stanovnici tih gradova sami činili, vodeći na taj način sebe u propast. Vratimo li se na početak ove kur’anske alineje (kako bi rekao prof. Karić), vidimo da čak ni najsvetija mjesta ne bi ostala sačuvana da Bog ne suzbija ljude jedne drugima. Čudo ljudskog postojanja i zajedničkog života u stalnoj je opasnosti zbog ljudske autodestruktivnosti. Koji je lijek za to?

Putovati, putovati...

Lijek je kreativna energija koja omogućava srcima da pojme, ušima da čuju, a koja dolazi kao rezultat putovanja svijetom. Letimičnim iščitavanjem kur’anskih ajeta u kojima se poziva na putovanje svijetom ( siru fi-l-erdi) dobija se dojam da se fokusira gotovo isključivo na promatranje negativnih pojava, tj. propasti onih koji su bili zločinci, nepravedni, nemarni…

Takvo promatranje ove fokusiranosti može dovesti do nihilističkog promatranja ljudskog postojanja. Ipak, jedina iznimka u upotrebi pojma putovanje svijetom prelijepo odvraća od mogućeg isključivo negativnog promatranja tih pojava, a to je primjer iz sure El-’Ankebut (Pauk, 20. ajet) gdje Allah kaže: Reci: Putujte po Zemlji da vidite šta je On iz ničega stvorio. I Allah će to poslije po drugi put stvoriti. Allah, zaista, sve može.

Ovaj ajet, unutar sure koja je također objavljena vrijeme Hidžre, poziva na novu vrstu promatranja onog što je uništeno, i to kroz vizuru novog nastanka, novog stvaranja, obnovljene snage… Svi primjeri, istina, jesu nestali, ali je nakon njih nastalo nešto novo, novi narodi, nove civilizacije i ta kreativna energija u osjećaju novog potencijala je itekako bila potrebna Muhammedu, a.s., u vrijeme Hidžre.

Svrha putovanja nije isključivo shvatanje prijetnje propašću kao što su „propali“oni raniji, već je poanta u kreiranju novog potencijala i nove energije kultiviranja svijeta, ispunjavajući ulogu halife na Zemlji. Koliko god ljudska autodestruktivnost izgledala neizbježna, praktičnim je primjerom pokazano da je Hidžrom kreirana nova civilizacija, i to civilizacija koju je Allah pomogao jer je, u stanju moći, namaz uspostavljala, zekat prikupljala, a u svojoj srži dobro širila i sprečavala zlo. A Allah svemu ishod određuje.

(Senad Hevešević/Preporod)