Dvije epopeje demokratije i čitanje Kanta iz sadašnje Evrope
Pred njima bi bilo puno posla, od definicije savremnih jezičkih pojmova do suštinske analize političkih postupaka i posljedica. Evropa je „nova politička stvarnost“ utemeljena na mišljenjima i teorijama spomenutih imena. U vremenu u kojem su oni živjeli, njihov teoretski doprinos razvoju moderne političke, filozofske, pravne i sociološke misli je bez premca, uprkos svim političkim i misaonim ograničenjima 17., 18., i 19. stoljeća. Njihov teoretski koncept uzdizanja čovjeka od zoon politikona do čovjeka zoon logon echona nesumnjivo je jedinstven primjer u povijesti zapadne civilizacije u kojem se čovjeku i njegovom razumu priznaje vlastita autonomnost i politička razboritost. Koncept koji je u prošlosti često zloupotrijebljen, ali oni su tom razumu podredili sve. Oni su racio i razum stavili na najviše mjesto. Isti taj politički razum u rukama neodgovorne politike profita, danas, postaje politički nerazum. U javnom diskursu, printanim i elektronskim medijima, te istraživačkoj literaturi se ponovo aktualiziraju ove teme. Valoriziraju se promišljanja iz prošlosti koja bismo mogli svrstati u historijske kategorije „sačuvanog i funkcionalnog pamćenja“ s kojima se osvježava komunikacijska i kulturološka svijest zapadnog društva. Da li je sadašnje stanje duha u evropskom društvu posljedica zastarjelog načina promišljanja sadašnjosti ili je posljedica našeg nerazumijevanja prošlosti? Gdje su evropski autori pogriješili? Ili, bolje reći, kako ih mi danas razumijevamo? Odgovor na ove dvije dileme pokušat ću dati na primjeru stilske figure epopeje i savremenog razumijevanja Kanta.
Dvije epopeje demokratije
Zašto društveni procesi u Evropi ponovo poprimaju desničarsko populistički epopejski karakter? Da bismo u potpunosti razumjeli ovo pitanje potrebno je objasniti šta znači epopeja u širem društvenom kontekstu. Desna populistička epopeja se izvodi iz narodne epopeje koja je „junački spjev, jedinstveno pjesničko prikazivanje nekog niza značajnih događaja okupljenih oko jednog središta, tj. oko glavnog junaka“, ali epopeja se koristi i kao književni izraz nadrealnosti, veoma često iskazane kroz bajkovitu priču sa oskudnom i upitnom književnom vrijedenošću. Epopeja još kao pjesnički izraz o glavnom liku kao simbolu neke vremenske ili političke odrednice analizira i naknadnu političku svijest. Ona je u svojstvu neoficijelnog savjetnika i komentatora društvenih procesa ostavljala pripovjedački trag u pisanim i usmenim predanjima. U njoj su glavni društveni, a posebno politički procesi, koji nisu vezani za njenog glavnog junaka, prolazili nezapaženo. Ona je ostajala nezgrapna u svojoj nedorečenosti i gluha na stvarne potrebe društva. Današnja desna populistička epopeja u Evropi pokušava da se vezuje za neodgovorni politički establišment evropskih političara i ide ka onomatopejskom stanju duha (oponašanju zvukova i glasova) lišenu svakog oblika samokritičnosti (Pegida-Njemačka, Front National- Francuska, desničarsko-ekstremističke stranke u EU). Takva epopeja uništava vlastiti narod i do te mjere ga politički polarizira da svijest o drugom i drugačijem postaje psihološki teret.
Treba iskazati zabrinutost što se desna populistička epopeja ponovo javlja u vremenu savremene demokratije. Međutim i pojam demokratija je imao svoju prošlost u različitim društvenim kontekstima. Tako je pojam demokratija u antičkoj Grčkoj kod Platona, Aristotela ali i Cicerona predstavljao negativnu društvenu intenciju i procese. Pojam političke demokratije je u Srednjem vijeku predstavljao negativnu konotaciju sve do Spinoze i Rousseau da bi nakon Francuske revolucije i proširenja izbornog prava u USA konačno uspio se etablirati kao pozitivan pojam. On danas označava pozitivne društvene i političke procese, pri tome oslanjajući se na različite deklaracije o univerzalnim ljudskim pravima i slobodama.
U ovoj korelaciji izvornog značenja riječi demokratije i desne populističke epopeje sasvim je prepoznatljivo da društvo u Evropi pokazuje ozbiljne simptome društvene radikalizacije. A kada se ovo ustanovi to znači da svaki oblik radikalizacije za sobom povlači niz mjera u državno-političkom smislu koje dugoročno, kao uzročno-posljedični sindrom, mogu da promijene način mišljenja, življenja kao i pravne, političke i kulturološke navike društva. Ovakvi procesi u liberalnoj demokratiji društvo vraćaju ka izvornom i prvobitnom, negativnom, značenju riječi demokratija, onom nepoželjnom društvenom procesu u kojem je uskraćena ili ograničena sloboda govora, sloboda mišljenja i sloboda življenja prema vlastitim kulturološkim ubjeđenjima.
Za razliku od desne populističke epopeje, umjetnička epopeja je kroz povijesni, romantični, pobožni i komični stilski diskurs fokusirala se na višedimenzionalnost jedne ličnosti, odrednice ili toponima. Umjetnička epopeja društvene procese razumijeva u stvarnom, sadašnjem, moralnom, futurističkom, pa i racionalističkom značenju riječi demokratija. Ti pojmovi kod Kanta, ali i Hegela, imaju svoju višeznačnost i multipliciraju se u svojoj dinamičnosti. U ovoj umjetničkoj epopeji svijet u kojem bismo trebali da živimo je politika činjenja dobra, etičnosti, solidarnosti, život umjerenog materijalizma i punog duhovnog zadovoljstva. Umjetnička epopeja svoj smisao postojanja vidi u prosvijećenosti čovjekovog življenja na zemlji, njegovoj sreći, pa je tako u njenoj primarnoj zadaći da bude oponent desne populističke epopeje.
Cijeli tekst u printanom izdanju
