Ko ne miri aška cvijeće

Piše: Osman Halillović

Čovjek ima majku. Ima i rođene nene i tetke. A ima i one koje nam to postanu zato što nam ih je Božija providnost kao ''rođene''. Tako je rahmetli tetka Šehzada bila jedna od mojih ''prisvojenih'' tetki. Blaga narav i darežljiva ruka jatila nas je oko drvene verande njene stare kuće u onom dobrom vaktu iz kojeg ćemo se, kao iz blaženog sna, probuditi brutalnim udarcem krvnikove ruke o skupštinsku govornicu: ...Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak!

Skupljali smo se kasnijih godina tako i u njenoj muhadžirskoj maloj izbi u tuzlanskom naselju Kula. Komad kukuruznog hljeba, dragocjen koliko i tvrd, i vruća ''slana halva'' spremljena od ulja iz limenih konzervi sa narisanom euro-zastavom i malo brašna. I dok je u vanjskom svijetu bijesnio rat, a kroz naše živote gmizali strah i nemir, kod tetke Šehzade je uvijek bilo mirno i toplo. Mir i toplota nisu dolazili od debelih duvarova njenog izbjegličkog mutvaka, nego je njihov izvor, i danas vjerujem u to, bila upravo blaga i fina muslimanska žena. U mučkom napadu na njeno podrinjsko selo, u maju 1992., zlikovci su svezali i ubili njeno najmlađe dijete. Sina joj Azira. Tu majčinsku tugu, koju je dijelila sa hiljadama svojih sestara, nosila je kroz preostale dane života smjerno i dostojanstveno. Najveća od svih mogućih ljudskih tuga sklupča se tako na majčinskoj džigeri, a glavu spušta na njeno srce i ostane tamo zauvijek. Mirne dubine te tihe tuge vanjskom svijetu ukazivale su se samo kroz oči, to ogledalo insanske duše. Tako stameno je veliku tugu mogla nositi samo duša smirena.

Jednog zimskog ratnog popodneva, utrefivši rijetki trenutak kad na snazi nije bila redukcija struje, nahranjeni i dokoni zurili smo u upaljeni ekran starog crno-bijelog televizora koji je tetki dala jedna komšinica da ''ima na čemu gledati dnevnik''. Nije bilo puno izbora pa smo, bez stvarnog interesovanja, puštali da nam pred pospanim očima lete pokretne slike iz nekog dokumentarca u režiji državne televizije. U kadru se pojavio paljanski psihopata i zlokobno tutnjao k'o grom na Savindan: ''...istom onom autostradom pakla i stradanja kojom su krenule Hrvatska i Slovenija...'' Tetka je upravo sklanjala ikindiju i po svom običaju ustala sa sedžade i sjela na nisku drvenu skemliju da ''odtespiha''. Gledala je ka ekranu bezglasno pomičući usne. U pauzi između dva zikra smirenim glasom je izgovorila: ''Možeš majčin sine kako hoćeš, al' nećeš dokle hoćeš''.

Ne znam šta nas je tačno nagnalo da se svi, jedan po jedan, okrenemo ka njoj u nekoj vrsti čuđenje i iščekivanja: to što smo upravo od majke kojoj su ubili sina saznali da i zločinac ima majku, ili to što u tetkinom glasu nije bilo nimalo zluradosti i kletve. Više je zvučalo kao da mudro i dobroćudno sjetuje zlikovca da ne valja što zlo čini i da se zla okane.

Onda je moj petnaestogodišnji rođak i vršnjak, koji je ratničku tradiciju Apaša i Sijuksa učio iz stripova kultne Zlatne serije, izgovorio nešto brutalno i nimalo miroljubivo u vezi sa Karadžićevim bujnim skalpom. Tetka je ostavila tespih, polako ustala i stavljajući vodu za čaj na platnu šporeta okrenula se preko ramena i rekla, nikome posebno, i svima nama u isto vrijeme: ''Ne smije, sine, musliman nikoga mrziti, mrziti se smiju samo zla djela''.

Niko nije ništa rekao. Tetku smo voljeli i poštovali. Nipošto joj niti jedan od nas ne bi poturiječio, pogotovo kad se radilo o temi za koju smo već tad slutili da će obilježiti cijele naše živote. Ne tako duboko u sebi, slobodno se može reći: na samoj površini našeg prozirnog pubertetskog odnosa prema životu i svijetu osjećalo se bezglasno i neizgovoreno neslaganje sa tetkinim poučkom. Jer mi smo tog masovnog ubicu i sve one koje on predstavlja mrzili mržnjom čistom kao suza. Iskrenom i nepatvorenom. Nismo mrzili samo njihova zla djela, nego njih same, takve kakvi jesu. Koliko god zvučala pretjerano, ova hiperbola je nužna da pokuša opisati šta smo mi tada osjećali: Da nam je tada, u svom našem dječačkom bijesu i očaju, neko dao da samo nakratko upravljamo nekom nuklearnom bombom jedan lijepi grad na Savi i Dunavu više ne bi postojao.

Da nema ni jednog grada na svijetu u kojem ne žive sami zločinci i poklonici fašiste sa Durmitora, mi to tada nismo znali. Kao što nismo znali da je mržnja otrov koji piješ očekujući da umre neko drugi. Tetka je znala. Tu vjeru koju je ona živjela jednostavno kao da je vjera zrak koji se diše, mi ćemo kasnije učiti iz knjiga. Simultano smo, ljubitelj tradicije američkih indijanaca i ja, godinama kasnije pomno i posvećeno iščitavali Feriduddina Attara, ibn Hazma, Rumija i Gazalija. Čitali smo i Ibn Arebija praveći se da ga razumijemo.

Danas, kad ponekad i pomislim da znamo ponešto, naumpadne mi tetka Šehzada, neka je rahmet njenoj plemenitoj duši. Ono što mi mislimo da znamo, ona je gledala svojim očima. Baš kao što je one zime kroz čisti džam prozorskog okna gledala kako, prosute na zemlju sa krila meleka Mikaila, donoseći sa sobom njoj tako dragi mir, bešumne pahulje prekrivaju tuđu avliju. Taj snijeg, ta blažena bijela smrt, potpuno se slagao sa tetkom: Možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš.

Danas vjerujem da su nas baš one: naše majke koje nas nikad nisu dojile mržnjom, naše nene i drage tetke svojim načinom života, svojom riječju i granitnom vjerom u vječnu Božiju pravdu, naučile da tegle sa važnim stvarima u životu redamo na prave rafove. Da je ljubav dženetski kisik. Da za zlo slobodno kažemo da je zlo, a za dobro da je – dobro. Da ne odustajemo od pravde. Da ne gubimo nadu. Da je slobodan insan samo onaj koji odbije živjeti kao žrtva.

Da mržnju ostavimo onima koji bi se bez tog poganog šerbeta jednog dana mogli i otrijezniti. A trezvenost bi dovela do nužnog suočavanja sa posljedicama vlastitog zla.

A kuda bi to suočavanje odvelo to zna samo Bog. Jer Sudnji Dan se već desio. Samo mi to još ne znamo.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.