Šta starost donosi?

Piše: Selman Selhanović

S odlaskom mladih iz Bosne i Hercegovine, uglavnom zbog njihovih egzistencijalnih, sigurnosnih i svakih drugih potreba, broj onih starijih, tj. onih koji ostaju biva sve veći.

Šta nam to govori?

Pa, u posljednjih desetak godina (od 2004.godine) evidentno se smanjuje broj stanovnika, a povećava broj prosječne životne dobi i onih u trećoj životnoj dobi.

Rezultati popisa iz 2013. godine govore da je 14 % stanovništva u Bosni i Hercegovini starije od 65 godina, a prema procjenama UN taj broj će se do 2060. godine popeti i na 30%. Znači da smanjenjem broja mladih BiH postaje i `zemlja staraca’.

Pokazatelji koje je iznijela Agencija za statistiku BiH potvrđuje da je u 2018.godini za prvih devet mjeseci rođeno 21.000 beba, dok je za isti period umrlo više od 27.000 građana. Debalans je 6.000 u korist umrlih. Demografsko osipanje je neumoljivo, a budućnost neizvjesna. Ako je prosječna starost 1981.godine bila 30 godina, 1991.g.- 33 godine, ona danas iznosi 39,5 godina. Predviđanja su da će do 2050. god. ona biti čak 54 godine.

Kada još uzmemo u obzir da mladi sve kasnije stupaju u brak i da njih više od 60 % želi da napusti domovinu i emigrira u zapadne zemlje, što je itekako obeshrabrujuće, to treba da nas čudi, blago rečeno, indolentnost, pa i politička sebičnost onih koji o tome treba da vode brigu. I dalje nemamo razvojnu populacionu politiku niti ministarstvo.

Više se bavimo zaštitom nacionalnih interesa, nego što tragamo za onim od čega se živi i što garantira opstanak na ovim prostorima. Nije dovoljno samo izraziti brigu što mladi odlaze i što će posljedice toga odraziti se na kvalitet života onih koji ostaju. Naprosto, sa porastom starijih veže se i siromaštvo. Jer, ne zaboravimo, s odlaskom radno sposobnih mladih ljudi ostajemo i bez onih koji pune penzioni fond. Bez njih postajemo zemlja staraca i k tome siromašnih. Tome u prilog ide i podatak da je svaki četvrti stanovnik u BiH penzioner.

Na osnovu mnogih anketa i statistika, penzije su tako male da ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe. Dakako, one utječu na zdravlje, pa uzrokuju mnoge psihičke tegobe koje rezultiraju povlačenjem i zatvaranjem u sebe. Penzioneri tako s vremenom postaju najmarginaliziranija društvena grupa. Strahuju hoće li im penzija stići na vrijeme i hoće li im ona biti dovoljna za podmirenje mjesečnih troškova.

U prioritetu su im lijekovi, a odlasci u pozorište, lječilišta ili na more može im biti samo mislena imenica. Dosta toga im više nije dostupno. Još ako moraju pomagati svoju djecu i unuke onda o tome mogu samo sanjati, ili dragocjeno vrijeme provoditi gledati u TV ekrane. Nije li i to zavaravanje? Podsjećanje na lijepe dane iz svoje mladosti jedino je što im preostaje.

Prepušteni sebi

Podsjetimo, oni koji sada imaju više od 60 godina, što se u svijetu smatra granicom starosti, ne samo što su iškolovali svoju djecu od kojih bi sada velika većina otišla trbuhom za kruhom u druge zemlje, iznijeli su i podnijeli teret rata i ratnih razaranja u BiH. I ne samo tada, nego i sada, pa i nadalje dok društvo ne stane na svoje noge. Ratne štete oni će i dalje, na ovaj ili onaj način, plaćati za sve što se dešavalo i što se dešava.

Da su, kojim slučajem, znali šta ih sve čeka, zasigurno, mnogi bi od njih potražili selameta. To je jednostavno u ljudskoj prirodi. Ovako, danas, oni u starijim godinama nisu prispjeli nigdje. Niko ih više ni za šta ne pita. Drugi sad o njima odlučuju i kroje njihovu sudbinu. Ono što su mukotrpno radili i zaradili za svog aktivnog života i što bi trebali rahat koristiti u starosti uskraćuje im se, jer državni (penzioni) budžet je sve tanji i tanji. To što su oni radili i na hrpu sakupljali pojeli su `skakavci’. Koga briga za to?

Problem starenja o kome govorimo nije samo naš, jer je on se tiče cijelog svijeta. S jedne strane snižava se fertilitet i broj živorođene djece, a s druge povećava mortalitet, te k tome povećavaju migracije. Treba znati da su uzroci starenja daleko izraženiji u razvijenim zemljama, dok je ono (starenje) manje u Africi. Poređenja radi u Evropi taj prosjek iznosi 37, 7 godina, u Africi 18,4 godine, a ukupna starost danas u svijetu je oko 26 godina.

U svakom slučaju razlike u godinama možemo pripisati kvalitetu života. Stručnjaci upozoravaju da starenje stanovništva diljem svijeta usporava razvoj ekonomije. Zapravo, sa procesom starenja dolazi i do narušavanja odnosa broja zaposlenih i broja penzionera. Kada tome dodamo nezaposlenost, negativnu političku situaciju i besperspektivnost onda ovaj problem u BiH tim više postaje otežavajući.

Čak nemamo nikakvu demografsku niti razvojnu politiku. Dovoljno je primijetiti kako mladi sve kasnije stupaju u brak i sve manje se odlučuju na djecu. Kakav je taj odnos društva pogotovo prema natalitetu govori iznos dječijeg doplatka. Zato i ne čudi što odlaze cijele porodice. Zato u mnogim selima nema više stanovnika, a ni radnika u 18 općina u manjem entitetu u kojima je više penzionera nego dakle onih koji stječu vrijednost (Podaci Penzionog fonda RS-a).

Takvi podaci mogli bi se iznositi u nedogled.

Ono što nas ovdje interesira prvenstveno se tiče onih starijih, onih koji su ostali i time postali teret društva. Oni su prepušteni sami sebi i od njih niko više ništa ne očekuje. Međutim, historija nas uči da ona društva koja su koristila sve svoje ljudske resurse, dakle i mlade i stare, bila su daleko uspješnija. Ukoliko su se ona oslanjala na iskustvo i mudrost, naravno, ti rezultati nisu izostali. Takva društva bila su bogata i napredna.

Najbolji primjer predstavlja Japan. Ova izuzetno razvijena zemlja, poznata i kao nacija radoholika, nije se odrekla starije populacije, tj. onih koji su je svojim radom i trudom izgrađivali. Nakon njihova zvaničnog penzioniranja, omogućeno im je da i dalje rade i doprinose, i sebi i društvu. Na taj način iskorišteno je njihovo znanje i omogućeno im bolje fizičko zdravlje, te duži i sadržajniji život. Ujedno, omogućeno im je da se osjećaju korisno, čime su samo doprinijeli općem dobru društva.

Naravno, proces starenja je nešto sa čime se danas susreću mnoge ekonomije u svijetu. Posljedice koje se odnose na državu tako tiču se, nadasve, izdataka za zdravstvo, socijalnu pomoć, penzije i sl. S obzirom na to, neminovno dolazi do otežavajućih okolnosti u radu javnih institucija koje u skladu sa dobnom strukturom stanovništva dužni su izdvojiti, odnosno trošiti sredstva iz budžeta. Ona se bez sumnje troše i pitanje je koliko će biti dostatna. Kako ekonomija BiH stagnira to ova izdvajanja mogu biti samo manja.

Ono što je pa izvjesno jeste da će mladi odlaziti i dalje, ako ni zbog čega drugog onda zbog sigurnosti koja im se u drugim državama pruža. To ni u kom slučaju nije zanemarljivo, jer stečena penzija u inozemstvu znatno je bolja nego ova domaća. Od nje se povratkom u BiH može bar pristojno živjeti. Ovako oni koji su ostali prinuđeni su da trpe, duraju i šućuraju. Sada su stari za bilo šta. Za njih je kasno da išta planiraju. Vezane su im i ruke i noge. Penzije im sada dođu kao socijalna pomoć.

Oni su ti koji su podnijeli cijeli teret ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i sada zbog svojih godina, ne mogu potražiti bolju sigurnost. Društvo im se, nažalost, nije odužilo.

Šta preostaje

Mladi će i dalje iseljavati i ostavljati starije, svoje najbliže da ako ništa drugo čuvaju stečevinu, pokretnu i nepokretnu imovinu. Pitanje koje se sada postavlja pred bosanskohercegovačkim društvom jeste- ko će i kako brinuti o njima. Kao patrijarhalna sredina sramota je roditelje ostaviti u staračke domove( a njih,naravno, dovooljno nema1), a s druge novo vrijeme nalaže da se vodi računa o humanizmu i oni ne ostavljaju sami.

Centri za zdravo starenje su samo kap u moru. Nadamo se da će Islamska zajednica u BiH u tom smislu dati odgovor. Ne samo deklarativni, nego nadasve vjerski i ljudski.

 (Preporod)