Život u dalekom Kazahstanu

Erol Šišanović je čovjek koji živi i radi u dalekoj Almati. Ovaj Bijeljinac je svoj dio sreće potražio prvo u Holandiji, a potom i u dalekom Kazahstanu.

Piše: Haris Ahbabović

Kaže da se u nekadašnjoj zemlji, barem kada je on u pitanju, teško moglo do posla, a na nagovor prijatelja i poznanika, koji su se već dobro snašli na Zapadu, odlučio se za odlazak u Holandiju. U početku nije ni sanjao da će ga sudbina odvesti u Almatu, najveći trgovački centar Kazahstana, grad koji je od Sarajeva udaljen preko 4.500 kilometara vazdušne linije.

Bošnjaci u Kazahstanu

Erol je poslovnu avanturu na Zapadu počeo u fabrici ventilacionih sistema. Potom je radio u jednom holandskom hotelu, nakon čega odlazi u Kazahstan. U razgovoru za Preporod, Erol govori o svom životu u Kazahstanu i tamošnjim običajima, poslu, i Bošnjacima u ovoj dalekoj zemlji gdje 70 posto populacije čine muslimani.

“Ljudi iz Bosne i Hercegovine nema tako mnogo ovdje u Kazahstanu. Ti ljudi iz BiH koji rade ovdje, uglavnom su na građevini. Znam za četiri ili pet brakova naših ljudi sa kazahstanskim ženama. Neki su čak i odselili u BiH, otišli su za Sarajevo, dok je većina njih ostala ovdje. Ali, nije to mnogo ljudi. Naši ljudi su ovdje počeli dolaziti prije dvadesetak godina. Neki od njih su ostali, a neki su se čak i situirali, te su se, kao što sam rekao, oženili Kazaškama. Koliko ja znam, mislim da nema više od 15 do 20 ljudi iz BiH ovdje u Almati. Ne znam koliko ih ima u Astani, ali ne vjerujem da ih je mnogo. Uglavnom se radi o nekim evropskim kompanijama koje šalju svoje ljude da rade u Kazahstanu, pa s tim kompanijama stižu i naši ljudi. Kazahstansko tržište je gladno kvalifikovanih radnika. Veoma je malo ljudi u Kazahstanu koji znaju raditi određene poslove, a da se ne mora da razmišljati o tome hoće posao biti dobro napravljen. Bosanci su uvijek bili poznati kao dobri majstori, pa tako i ovdje. Mi smo uvijek radili dobro za druge, a nikad za sebe”, kaže sagovornik Preporoda.

Hemija (i) kultura

Život običnog kazahstanskog čovjeka i nije tako loš, kada usporedimo primanja sa, recimo, primanjima radnika u Bosni i Hercegovini. Iako je zemlja bila poprilično siromašna, nakon raspada Sovjetskog Saveza, danas ima lijepu perspektivu, a prosječna radnička plata iznosi oko 1.000 eura. Standard života je malo veći nego u BiH, a i primanja su veća.
“Kazahstan je druga po veličini od zemalja nekadašnjeg SSSR-a, odmah nakon Rusije. Svi hemijski elementi koji se nalaze na tablici mogu se pronaći ovdje kod nas. Osim gasa i nafte, postoje brojni prirodni elementi koji se eksploatišu. Kazahstan je veoma ovisan o nafti, a ovdje je ima mnogo. U Kazahstanu je mnogo imućnih ljudi, ali ima i veoma mnogo siromašnih ljudi. Oko 70 posto građana živi na selu i kod njih je veoma loše, oni su veoma siromašni. Taj imućni stalež uglavnom živi u Almati ili Astani, ili čak zapadnom dijelu zemlje gdje je srednja plata oko 1.000 eura”, ističe Erol Šišanović.

Kazahstan je većinska muslimanska zemlja sa 70 posto muslimanskog stanovništva. U Kazahstanu žive brojne nacije, ali Erol ističe da zemlja nema apsolutno nikakvih problema zbog takve raznovrsnosti vjera i nacija.

“Sam Kazahstan ima oko 112 raznih nacionalnosti koje ovdje žive. Glavni grad, Nur Sultan, dojučerašnja Astana, napravio je ogromnu piramidu sa svim nacijama koje ovdje žive. Tu su Tatari, Ujguri, Korejanci, Rusi, Poljaci, svi. To je kao neki ansambl naroda Kazahstana koji ima svoju državnu funkciju, imaju svoje sastanke, itd. Sve je dosta fleksibilno. Kada sam ja došao, bilo je 50:50, Rusi naspram Kazaka. Sada je 70 posto Kazaka ovdje. Kazaci mnogo podsjećaju na ljude iz Bosne i Hercegovine. Dostupni su, gostoprimljivi, pomoći će ti u svemu. Nacija Kazaka je nomadska, tako da ne postoji tradicija gradova kod njih. Svi ti gradovi su novi i tek izgrađeni. Vrlo malo toga je ostalo od carske Rusije. Kazahstan je mlada nacija što se tiče graditeljstva. Kazaci su vrlo otvoreni u komunikaciji, uvijek će vas pozvati na ručak ili kahvu. Već smo govorili o tome da su brojni naši ljudi, koji žive i rade ovdje, oženjeni Kazaškama. Radi se o veoma lijepim ženama koje imaju azijske crte lica i koje nisu Ruskinje”, kaže Šišanović.

Slobodni islam i slobodni Ujguri

“Kada su u pitanju muslimani ovdje u Kazahstanu, koji su većina, te kada su u pitanju ostale konfesije, ovdje je u biti sve uredu. Zakonom su zabranjene bilo kakve vjerske netrpeljivosti. Kazahstanski muslimani su veoma liberalni. Ima pokrivenih žena kao kod nas u Bosni, ali ćete ovdje rijetko vidjeti, primjera radi, žene pod nikabom, koje su potpuno pokrivene. Kazaci su dobili islam kroz sufizam, tako da ga nekako tako i praktikuju. Pravoslavna crkva je, također, dosta jaka i uglavnom se veže za Ruse koji žive ovdje”, ističe sagovornik Preporoda.

S obzirom da u Kazahstanu živi veliki broj Ujgura, Erola smo upitali koliko ljudi u Kazahstanu gledaju na problem Ujgura u Kini, te da li podižu svoj glas protiv zločina i nepravde koja se događa Ujgurima u Kini.

“To pitanje Ujgura i svi njihovi problemi se vuku od Drugog svjetskog rata, od vremena kada je Staljin bio u dobrim odnosima sa Mao Ce Tungom, pa se to poslije promijenilo. Ujguri u Kazahstanu nemaju nikakvih problema. Oni su ovdje, iako manjina, na istom nivou kao i većinski Kazaci. U Kini, međutim, imaju ogromne probleme i dosta su represirani. Često preko vibera ili Facebooka dobijam neke fotografije kineskih Ujgura i kako ih tamo represiraju. Ljudi u Kazahstanu su protiv svega toga, a Kina i dalje ostaje na tom svoj ustaljenom stavu da je to `problematični dio Kine’”, priča nam Erol. Već smo spomenuli da je Erol Šišanović rođen u Bijeljini. Kaže da mu Bosna i Hercegovina nedostaje, uprkos tome što veoma lijep život ima i u dalekom Kazahstanu. Ističe da je prije tri mjeseca posjetio BiH, a nekoliko dana je proveo sa prijateljima i porodicom u Sarajevu. Zanimljivost vezana za Erolovu porodicu je da su njegov dedo, brat njegovog dede, kao i njegov pradedo svi bili imami, te je nekako to bila porodična tradicija godinama.

“Moja porodica je bila jedna od najstarijih u Bijeljini. Moj dedo se tu naselio početkom 19. vijeka. Moj dedo, njegov brat i moj pradedo su bili imami (efendije). Dedo mi se rodio 1888. godine i završio je medresu koja u to vrijeme bila jaka kao fakultet. Dedo mi je imao čak osamnaestero djece. Možda sam i ja mogao biti imam, ali to nije bila perspektivna profesija u vrijeme komunizma u nekadašnjoj zemlji”, kaže na kraju razgovora za Preporod Erol Šišanović, rođeni Bijeljinac koji sada živi i radi u Kazahstanu.

Više možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.