Atidže iz filma "Zemlja meda": Nadam se Oskaru i boljem životu

Selo Bekirlija smješteno je u centralnom dijelu Sjeverne Makedonije. No, ovo selo više nije poznato samo kao geografski centar Sjeverne Makedonije. O Bekirliji se ovih dana i mjeseci govori i u svijetu, a razlog je dokumentarni film "Zemlja meda" (engl. "Honeyland"), jedan od najozbiljnijih pretendenata za ovogodišnju nagradu "Oskar", najprestižnije priznanje Američke filmske akademije. Film "Zemlja meda", režisera Ljubomira Stefanova i Tamare Kotevske, snimljen je u ovom makedonskom selu.

Ostvarenje koje je list "New York Times" proglasio za film godine, dajući mu prednost nad filmovima svjetski poznatih režisera kao što su Martin Scorsese i Quentin Tarantino, i koji je već nagrađen i na Filmskom festivalu Sundance, priča je o Atidži Muratovoj, posljednjoj uzgajivačici divljih pčela u Evropi. U vremenu tehnologije, film na svojstven način prenosi poruku žene koja koja živi u simbiozi s prirodom.

Vjera u ljepši život i bolje sutra

Glavna protagonistkinja filma "Zemlja meda" trenutno živi u selu Dorfulija u Općini Lozovo prema gradu Štipu. U tom selu, oko 18 kilometara od njene rodne Bekirlije, uz pomoć prijatelja uspjela je doći do kuće u kojoj vjeruje da će imati ljepši život i bolje sutra.

U razgovoru za agenciju Anadolija Atidže je govorila o tome kako se snimao film, o njenoj ljubavi prema pčelama i prirodi, o teškom životu, ali i o prilikama koje su se otvorile, otkad ju je upoznala šira javnost.

Prije više od tri godine ekipa filma "Zemlja meda" uputila se u Bekirliju kako bi potražila Atidžu, koja je tada živjela s majkom i još jednom porodicom. Bilo je to trećeg dana velikog muslimanskog blagdana Bajrama. Prisjeća se Atidže kako se zbog teške životne situacije u kojoj se nalazila i pogoršanog zdravstvenog stanja njene majke osjećala tužno, ali se njeno raspoloženje popravilo čim je na vratima ugledala nepoznate ljude koji su joj na neki način promijenili život.

"Bilo me je strah i sramota, ne znam kako to opisati. Dva mjeseca mi je bilo teško", kazala je Atidže, prisjećajući se početaka snimanja. Nakon određenog vremena navikla se na kamere, a kako je vrijeme odmicalo osjećala je da će film postići uspjeh, ali ne ovih razmjera.

Glavna junakinja priče vjeruje da će "Zemlja meda" na 92. dodjeli "Oscara" osvojiti prestižnu nagradu.

Ljubav prema pčelama Atidža gaji od djetinjstva kada je prvi put okusila med. Međutim, zbog teškog materijalnog stanja njena porodica nije bila u mogućnosti redovno nabavljati ovaj sladak i gust sok od pčela medarica.

Pola meni, pola pčelama

Prisjeća se da su ona i dvojica braće prvi med dobili od jednog starijeg čovjeka i tada su se počeli pitati kako se baviti pčelarstvom. Tada je obećala braći da će naučiti taj posao i da će raditi kao i ostali. Prvi dani bavljenja pčelarstvom bili su teški, ali je Atidže vremenom naučila kako da se ponaša u blizini pčela kako ne bi došlo do uboda.

"Zatim smo nastavili, želja za medom je ostala, ali, hvala Bogu, od pčela smo dobili 'Zemlju meda' i kuću, kao i velike pohvale za našu Makedoniju", kazala je Atidže.

Otkriva i kako je naučila pravilo "pola meda meni, pola meda pčelama", ističući da je med i pčelama potreban kako bi mogle opstati i ponovo praviti med.

"Više se meda treba ostavljati pčelama. Ako njih nema, odakle ćemo dobiti med? Čitavom su svijetu potrebne pčele. Ako nemamo pčele, nemamo ni zdravlja", zaključuje Atidža, dodavši da su svi oni koji je poznaju pozitivno reagirali nakon snimanja dokumentarca.

Atidže danas u Bekirliji živi sama i u teškim životnim uslovima, a osim nje, u selu je još jedna porodica. Ističe da joj je teško nakon smrti majke, s kojom je bila do posljednjih trenutaka njenog života.

Priznaje i kako se njen život nakon snimanja filma promijenio nabolje. Iz Općine Lozovo, u kojoj se nalazi i pomenuto selo, obećali su da će se uskoro pobrinuti o njenom poslu, a život će nastaviti u selu Dorfulija gdje oprema kuću u kojoj će živjeti. Od meda se, kako kaže, može opstati, ali ne i mnogo zaraditi.

Zahvaljujući uspjehu dokumentarca, Atidže je obišla nekoliko zemalja i prvi put u životu putovala avionom. Kada je otputovala u Švajcarsku, "zaboravila je na svu tugu".

Bilo je lijepo u Sarajevu...

"Bilo mi je lijepo i u Sarajevu, bilo je puno slatkiša... Veoma dobro sam bila dočekana i u Mostaru i dopao mi se taj grad", rekla je Atidže, koja je s obišla i Tursku gdje, kako kaže, ima brojnu rodbinu.

Na kraju je poručila da neće napustiti pčele i da će biti uz njih sve dok bude na nogama.

Atidže je osoba koja voli pjevati, posebno narodne pjesme, a to s ljubavlju radi na makedonskom, turskom, bosanskom i albanskom jeziku.

Makedonski dokumentarni film "Zemlja meda" nominovan je u dvije kategorije - za najbolji dokumentarni film i najbolji strani film. Ovo je prvi makedonski film sa dvije nominacije za nagradu "Oskar".

Dokumentarac je prošle godine bio u zvaničnoj konkurenciji na prestižnom američkom Festivalu za nezavisne filmove Sandance, gdje je dobio nagradu žirija za najbolji dokumenarni film. Snimateljima filma Fejmi Dautu i Samiru Ljumi uručena je nagrada za najbolju kinematografiju (Special Jury Award for Cinematography). Dobio je i specijalno priznanje žirija za uticaj na promjene (Special Jury Award for Impact for Change).

Film "Zemlja meda" je snimljen u okviru Programa za očuvanje prirode u Sjevernoj Makedoniji - projekat Švajcarske agencije za razvoj i saradnju, a podržan je i od makedonske Agencije za fimsku umjetnost.

(Agencije)