Uspjeh se desi kada preživiš sve svoje greške

Kakav se žar i predanost poslu, u ovom slučaju novinarstvu, može razviti možda će približiti jedan slučaj zabilježen početkom agresije u Tešnju. Na početku agresije, Tešanj je bio prvi bastion odbrane zemlje, jer su susjedni Teslić i Doboj bili okupirani, Bošnjaci i Hrvati protjerani, a ono malo što ih je ostalo u tim gradovima bili su zatočeni u logorima ili kućnom pritvoru.

Piše: Alma Hadžić

U to vrijeme, od medija u Tešnju funkcionisao je Radio Tešanj. Brzo smo uvidjeli značaj tog resursa, pa i u tako teškim okolnostima pokrenuli rad TV Tešanj. Od raspoloživih ljudskih i materijalnih kapaciteta, ekipa okupljena oko rahmetli Smajla Terzića, urednika, Hajrudina Redžovića, Rasima Brkića i još nas nekolicine, počela je realizovati program. Prve emisije, reportaže s linija odbrane, prvi prilozi na programu Radiotelevizije Bosne i Hercegovine...

Glava u torbi - tako bi se mogao opisati novinarski posao tada. Reporterski zadaci s linija odbrane, borci vam samo kažu iz kojeg pravca „najviše udaraju“ i to je sve. Niko nikome nije mogao garantovati bezbjednost. To novinarima i nije bilo važno.

Važna je bila, kao i uvijek, "gdje biju novinarski damari" priča. A priča je tadašnjeg urednika RTV Tešanj inspirisala da se na uljudan način pokuša „riješiti“ jednog upornog čovjeka, koji je bio mobilisan, ali je od prije rata imao neke logistike kada je u pitanju videoprodukcija. Kamera, koja je zlata vrijedila, neki mikser za montažu i mnoge audiokasete. Često je navraćao u redakciju i molio urednika da mu da priliku. Izuzeti kameru i opremu za potrebe rada televizije značilo je povlačenje sa linije dotičnog.

Srna na pojilu

Rahmetli Smajl Terzić uskoro je iscrpio sve izgovore, jer mu je bilo teško sugrađaninu i poznaniku kazati: „Živ i zdrav bio! Nisi ti za ovoga.“ Prezirao je da se do minuta slave u novinarstvu dođe brzo, pa makar posrijedi bile i ratne okolnosti. Na kraju mu je kazao: „Znaš, svakodnevno emitujemo reportaže sa linija odbrane, razgovore sa izbjeglima iz Doboja, Teslića i ljudima koje je rat doveo u Tešanj, zabilješke iz bolnice, kolektivnih smještaja, pa sam nešto razmišljao da imamo neki motiv sa kojim ćemo otvoriti program. Neku srnu na pojilu, snimljenu rano u zoru, kako se kreće kroz rosnu travu, bezbrižnu, da malo ljude na početku dana ohrabrimo, oraspoložimo!“

Smatrao je da će ovaj zadatak biti dovoljno odbojan, zadovoljno je odahnuo. Jer, prvo, rat je. Gdje će snimiti srnu na pojilu? Linije prema Tesliću već su bile formirane, a dosta područja i minirano. Čovjek je ozbiljno saslušao urednika i otišao. Nije ga bilo nekoliko dana. Urednik je bio i zaboravio na njega. Sjetio bi ga se samo kada bi sa olakšanjem rekao: „Kutarisali smo se.“ Svakodnevnica i rat su uzeli svoje. Uskoro smo svi zaboravili na taj događaj.

A, onda jednoga dana urednik nam na redakcijskom sastanku kaže: „Ljudi, nećete vjerovati. Došao je i donio snimak srne na pojilu!“ Osim što smo bili zapanjeni, naučili smo, kako nam je tada urednik Smajl Terzić rekao, lekciju: „Nema kraja uredničkoj ludosti i novinarskoj hrabrosti.“

Nedavni poziv jedne slušateljke u redakciju Radija Bir osvijestio je koliko je ozbiljan i odgovoran novinarski posao. Slušateljka je htjela razgovorati sa mnom. Pratila je moj nastup na televiziji.

Očekivala sam da će nastavak razgovora biti vezan za neki detalj koji je primjetila u tom nastupu. Nije bilo u vezi sa tim. Ona mi je kazala da je prije četiri godine u vrijeme ramazanskog programa Radija Bir, pozvala redakciju i željela sa mnom razgovarati. U to vrijeme suočila se sa dijagnozom karcinoma dojke.

Osjetila je potrebu da razgovaramo, jer je pratila neku emisiju koju sam uređivala. Kolega u režiji zapisao je njen broj telefon. Ja sam je poslije trebala pozvati. Ova slušateljka, rođena Mostarka, pričala mi je da je u mladosti bila radijski novinar. Znala je da se ne mogu odmah javiti. Ukućanima je rekla da se u narednih sat vremena niko ne javlja na telefon, jer će je pozvati Alma sa Radija Bir. Taj sat je prošao, a ja nisam nazvala.

Nakon što mi je ovo ispričala samo sam se našla u tom satu. Zamislila sam sebe, kako suočena sa dijagnozom raka dojke, sjedim u kući, s mužem i djecom.
„Oni, također, znaju da imam rak, a rekla sam im da će me pozvati neka osoba i ta osoba nije nazvala. Prošao je i taj sat, moji ukućani su me utješili.“

Trajalo je ovo poređenje samo časak, ali mi je otvorilo širinu spoznaje šta ljudima, za koje mi na kraju radimo, znači Radio Bir, koliko se vežu na nas, koliko cijene to što radimo, koliko sa nama žele biti u nekim svojim posebnim trenucima. Bila sam skrhana. Ono što je uslijedilo dalo mi je veliku lekciju.

Slušateljka je kazala da je, bez obzira na to iskustvo, nastavila pratiti naš program, pa slušati emisije i priloge koje ja potpisujem. Ipak, rekla mi je, s jednom distancom i gorčinom.
„Potpuno razumljivo,“ rekla sam joj i sa zebnjom očekivala šta će mi dalje kazati.

Utješila me.

„Nisam“, rekla je, „dozvolila šejtanu da vas zamrzim. Nisam mogla nikako povezati sliku o vama kao hladnoj, bešćutnoj osobi, površnoj, umišljenoj osobi koja nema osjećaja, nije odgovorna, kojoj je svejedno što neko sa njom želi razgovarati. Evo, sada sam nakon četiri godine nazvala da još jednom pokušam.“

Bila sam joj zahvalna. Odmah sam je pozvala da gostuje u programu i ispriča sve ovo u eter. Nije mogla prihvatiti, jer je na jednom radnom mjestu i procedure da se dobije dozvola za nastup u medijima su komplikovane.

Njeno liječenje se nastavlja, ali okružena je najmiljima i bori se. Nema nijednog nevažnog detalja. Ima samo amatera, neznalica i umišljenih osoba u bilo kojoj profesiji. Doduše, može se kazati, da i zbog mnogih svakodnevnih situacija ovo nije pravilo. Naravno, u novinarstvu, kao i u drugim profesijama, odlično kotiraju oni koji su daleko od profesionalnih i ljudskih postulata.

Neka njih, a neka i onih koji se nad svakom napisanom ili izgovorenom riječju strpe, onih kojima je stalo do povjerenja i poštovanja. Tako i ja uz 12. godišnjicu Radija Bir sa teretom manje idem dalje, zahvalna slušateljki što mi se javila. Naučila sam još jednu lekciju.
Tako, do nekog drugog poziva, do nekog novog razgovora, do nove prilike da se popravimo, unaprijedimo.

Uspjeh se desi kada preživiš sve svoje greške.

Preporodinfo