Gazijina medresa: Zahvalnice onima koji su tokom agresije doprinijeli izvođenju instruktivne nastave u Zenici

Primili su ih direktor hfz. mr. Mensur Malkić sa pomoćnicima direktora Halimom Husićem i Dževadom Plehom. Ideja za organiziranje ovog prijema potekla je od profesora Halim Husića koji je tokom ratne školske 1993/1994. godine bio pripadnik Armije BiH, odnosno oficir u Komandi 3. Korpusa ARBiH i koordinator isturenog odjeljenja Medrese u Zenici. Ovo je bila prilika da kolektiv Medrese i njen menadžment iskažu dužno poštovanje i izraze zahvalnost svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da Gazi Husrev-begova medresa udovolji svojoj historijskoj zadaći i dadne puni doprinos očuvanju vjere, naroda i Bosne i Hercegovine, što spada u obavezu i trajnu misiju ove institucije.

Istureno odjeljenje Gazi Husrev-begove medrese tokom ratne školske 1993/1994. godine u Zenici

Ideju i ovlaštenje Nastavničkog vijeća Gazi Husrev-begove medrese i Islamske zajednice da se u Zenici formira istureno odjeljenje, na kome će se organizirati instruktivna nastava, u Zenicu je donio profesor Zijad Ljevaković koji je u to vrijeme bio angažovan u GŠ ARBiH. Pošto mu obaveze u GŠ-u nisu dozvoljavale da se i lično uključi u te aktivnosti, on je taj dopis ostavio Hadis ef. Pašaliću, tada studentu Al-Azhara koji je svoj studij prekinuo radi uključenja u redove pripadnika Armije RBiH. Danas obnaša funkciju vojnog muftije, a tada se nalazio u Komandi 3. Korpusa ARBiH. Hadis ef. je bio u kontaktu sa profesorima Mahmut ef.Karalićem i Halim ef. Husićem koji su se takođe nalazili na području Zenice i Travnika u jedinicama 3. Korpusa. Kolegij Nastavničkog vijeća Medrese znajući za te činjenice računao je i ovlastio ih da zajedno sa profesorom Ljevakovićem rade na pokretanju tih aktivnosti. Znalo se da je na prostoru centralne Bosne, što kao domicilno stanovništvo slobodnih teritorija, što kao prognanici iz Krajine i drugih okupiranih dijelova BiH, smješten znatan broj učenika Medrese, te im se željelo pomoći da tako nastave svoje dalje školovanje.

Značajna pomoć stigla je od tadašnjeg zeničkog muftije Halil ef. Mehtića i glavnog imama u Zenici Ejub ef. Dautovića. Glavni imam Ejub ef. Dautović, pored podrške i ličnog uključenja u nastavni proces u tom odjeljenju, za početak je riješio jedan od gorućih problema pri realizaciji tog projekta a to je prostor za organizovanje nastave. Očekivao se odziv 20 do 30 učenika a Medžlis je u to vrijeme raspolagao takvim prostorijama. Uz to, nekoliko istaknutih zeničkih imama u potpunosti se stavilo na raspolaganje pa je bilo izgledno da se u septembru školske 1993/1994. godine organizuje nastavni proces i u Zenici. Hadis ef. Pašalić svesrdno se prihvatio uloge sekretara a Halim ef. Husić preuzeo odgovornost direktora tog odjeljenja o čemu su preko Medžlisa IZ-e obavijestili javnost nadajući se da će ta informacija doći do onih koji budu zainteresovani da nastave svoje školovanje započeto u Gazi Husrev-begovoj medresi. Ubrzo se odazvalo dvadesetak učenika i pokrenuta je instruktivna nastava u prostorijama Medžlisa a okosnicu nastavnog tima činili su zenički imami Ejub ef. Dautović, Ibrahim ef. Babić, Jakub ef. Salkica i hfz. Enes ef. Beganović.

Međutim, mimo svih očekivanja i prognoza, vijest o pokretanju nastave u Zenici brzo se širila i za nekoliko dana broj učenika se utrostručio. Prostor je bio pretijesan, nije bilo dovoljno stolica i klupa, a učenici su se suočili i sa nizom egzistencijalnih problema i poteškoća koje je trebalo rješavati.

Rješenje se tražilo kod gradonačelnika Zenice, Besim ef. Spahića koji je u rekordnom roku preko direktora OŠ „Manojlo Popić“ rahmetli Hazima Jarovića obezbijedio adekvatne prostorije. Solidarnost među učenicima i njihovim roditeljima riješila je problem smještaja tako da su se u prenapučenoj Zenici, u malim stanovima smjestili i po 3-4 učenika u pojedine porodice, a po 5-6 učenika smještalo se u garsonjere dodijeljene pripadnicima Armije RBiH koji su kao rodbina smještali učenike. Daleko bolje rješenje bilo je razmještanje učenika u porodice njihovih školskih drugova na prostoru od Zenice do Visokog u seoskim sredinama gdje je i opasnost od stradanja bila manja a i oskudica hrane nešto blaža. Da bi to bilo moguće direktor Direkcije željeznica Zenica, gospodin Ramiz Salkić obezbijedio je besplatne mjesečne vozne karte svim učenicima. Ostao je još problem ishrane jer su mnogi učenici bili daleko od svojih porodica a cijene hrane u ratnim uvjetima vrtoglavo su se mijenjale. Rješenje za taj problem ponudio je direktor Egipatske humanitarne organizacije gospodin Husein Šarkavi koji je bez ikakvih uvjetovanja obezbijedio dovoljne količine brašna i konzervirane hrane za stotinu učenika koliko se na kraju okupilo u Zenici. Mnogim učenicima je ovo bio jedini izvjestan obrok u toku 24 sata i mnogi su isticali da bez toga ne bi bili u stanju nastaviti svoje dalje školovanje.

Kako se broj učenika povećavao i za kratko vrijeme u Zenicu stigli učenici sa prostora od Bugojna, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Jajca, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Fojnice, Visokog, Breze, Olova, Vareša, Kaknja, Zenice, Žepča, Zavidovića, Maglaja, Tešnja, Doboja i Teslića, a nešto kasnije i iz Kalesije, Živinica, Banovića i Tuzle tako se i potreba za narastanjem broja nastavnog osoblja nametala kao urgentan problem. Većina stručnog nastavnog kadra bila je već angažovana na različitim poslovima i zadacima a najveći broj u jedinicama Armije RBiH, pa je njihov svakodnevni angažman na održavanju nastave paralelno sa drugim obavezama iziskivao veliki napor i odricanje. I pored toga okupljen je stručan nastavni kadar i svi predmeti zastupljeni u NPP-u Medrese „pokriveni “ su stručnim predavačima. Kada se danas pogleda gdje su i šta rade profesorice i profesori koji su bili angažovani kao predavači u to vrijeme, vidi se da su većinom univerzitetski profesori, visoki funkcioneri, muftije, glavni imami i imami sa visokim renomeom u sredinama u kojima žive i rade. Prisustvo učenika nastavi i redovnost profesora u izvođenju nastave i pored tako teških uslova i drugih obaveza koje je velika većina njih imala, bili su fascinantni. Mnogi bivši učenici kada o tome govore danas, ni sami ne mogu vjerovati niti znaju objasniti zbog čega je to bilo tako. Tadašnji predavači koji su ostali vezani za prosvjetu ističu da bi bili zadovoljni kada bi danas njihovi učenici i studenti makar upola vodili računa o redovnosti pohađanja nastave u odnosu na tu grupu koja je to tada činila uprkos iznimno teškim uvjetima.
Kada se sve to posložilo i dovelo u red pa nastava krenula punim kapacitetom Iranska humanitarna organizacija na čijem je čelu stajao šejh Džafer Zarian obezbijedila je prehrambene pakete kao redovan vid pomoći svim predavačima. Treba istaći da ni jedna od tih osoba kada se sa njima razgovaralo ničim nije uslovljavala svoj doprinos ovom projektu niti na bilo koji način uslovljavala svoj angažman nekom naknadom za to. Za predavače koji su bili angažovani u nastavi a bili su pripadnici Komande 3. Korpusa uspijevalo se solidarnim pokrivanjem njihovih obaveza postići da se i ne primijeti njihovo odsustvo iako su neki bili na značajnim formacijskim mjestima. U toku cijele školske godine gotovo da nije bilo dana da Hadis ef. Pašalić nije posjetio to odjeljenje i promptno reagovao na svaki njihov zahtjev i potrebu. S toga su i sjećanja velikog broja tadašnjih učenika, koji su znali za njegove obaveze u Armiji i danas takva, da imaju osjećaj da je on brinuo za svakog od njih pojedinačno.
Učenice i učenici koji su tada pohađali nastavu u Zenici danas su ugledne ličnosti koje po mnogo čemu mogu biti uzorne osobe. Među njima su i dvojica šehida, sedam hafiza Kur’ana, nekoliko doktora nauka, magistara, imama, muallima i funkcionera Islamske i šire društvene zajednice.
Ono što je jedinstvena ocjena većine onih koje smo kontaktirali tokom prikupljanja podataka o tom vremenu i radu jeste, da nikada u životu nisu intezivnije radili nego tada i da su međusobni odnosi kao i odnosi sa nastavnim osobljem bili na onoj visini koja se ni prije ali ni poslije tog vremena ne nalazi često. Vjerovatno je tome doprinijela opšta klima, ratni uvjeti rada i osjećaj da se solidarnošću, trudom i radom, odupire agresiji i njenim ciljevima.

Na kraju školske godine organizirani su razredni ispiti na koje je došlo i nekoliko profesora iz opkoljenog Sarajeva. Ono što je bila i njihova jedinstvena ocjena jeste da su zadovoljni postignutim rezultatima a to svoje zadovoljstvo iskazali su i visokim ocjenama koje su podijelili na tim ispitima.