Reisu-l-ulema: Gotovo da nema mjesta u kojem žive Bošnjaci bez šehidskih i nišana nevino pobijenih
Kada su 80-ih godina prošlog stoljeća počeli puhati vjetrovi koji su nagovještali hladnu noć, nismo slutili koliko će duga i teškaona biti. Nije da nam se nije najavljivalo, davalo znaka i išareta, ali mi nismo znali čitati znakove pored puta što su ih postavljali oni koji su tu trasu stradanja označavali.
Sarajevski proces 1983. godine bio je uvertira za patnju i stradanje, pripremni test za naše umiranje i navikavanje drugih na šutnju, strah i nezainteresiranost.
Sve je počelo pričom o „cvjetanju fundamentalizma“.
Čini mi se prigodnim prisjetiti se izjave predsjednika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama u SRBiH Filipa Simića iz 1985. godine zagrebačkom Startu, koji je tada upozoravao riječima: „Mislim da je 'cvjetanje fundamentalizma' tema nametnuta i vama i nama. Tu bismo trebali biti malo prisebniji, jer nam je netko upravo nameće. A vjerovatno u tom nametanju ima nekog sistema“.
Danas, 30 godina poslije, vidimo da je tema identična. Njene varijacije se razlikuju ovisno o tome da li je u pitanju njihovo istočno ili zapadno ishodište.
Matricu već svi dobro razaznajemo: oni žele da Bosne ne bude.
Zarad nas i Bosne, i danas i u buduće, i uvijek i stalno iznova, podsjećajmo i sebe i druge na tragediju koja nas je zadesila devedesetih godina prošlog stoljeća.
Neka nam uvijek budu dostupna znanja o ciljevima Agresije, njenim sredstvima i razornim posljedicama koje je izazvala.
U ovoj prilici prisjetimo se da su uvijek tu dvojica, ta ubitačna kombinacija koja se ciklično pojavljuje, kao utvare iz prošlosti: Cvetković i Maček, Tuđman i Milošević, Kararadžić i Boban i oni koje danas gledamo.
Ni oni, ni njihovi inspiratori i, nažalost, brojni sljedbenici, ne odustaju od ciljeva iz četrdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća: od zaokruživanja velikodržavnih teritorija susjednih zemalja.
Znaju dobro da bez zločina nad nama to ne mogu postići.
Ovo su dobro poznati fakti. U dva rata, jednom svjetskom i jednom regionalnom, mi smo ih spoznali, jer su podjednako, svojom brutalnošću, ostavili duboke rane u ovoj zemlji.
Bosna i njen narod su platili strašno visoku cijenu prividne svađe susjeda svojom naivnošću da može ostati mirna i da upravo ona nije cilj njihovih svađa.
Danas gotovo da nema mjesta u kojem žive Bošnjaci bez šehidskih i nišana nevino pobijenih, od Prijepolja do Velike Kladuše.
Ubijanja, silovanja, progoni i rušenja trebalo je da ubiju svaku mogućnost života na prostorima na kojima je živjelo naše stanovništvo, kao i svaku pomisao na mogućnost zajedničkog života s drugima.
Na najsvirepiji način stradali su imami i njihove porodice, žene i djeca. Stotinu imama (više od 10% od ukupnog broja), ubijeno je na najsvirepiji način, većina u Genocidu u Srebrenici.
S dubokom tugom se sjećamo sudbine imama Ramića i njegove porodice, žene i djece u Vogošći, ubijenih na najsvirepiji način. Na stotine imama završili su u logorima, mučeni i sakaćeni, a članovi njihovih porodica silovani.
Šest stotina i četrnaest džamija (od 1200) do temelja je porušeno, a njihov materijal odvezen na smetljište ili razbacan na razne strane. Gotovo ni jedna džamija nije ostala a da nije bila primarna meta granatiranja, kao metoda zastrašivanja i izazivanja panike.
Agresija je donijela veliku biološku devastaciju našeg naroda. Skoro 300.000 ljudi je ubijeno ili ranjeno tokom Agresije, raseljeno je 2,5 miliona, od toga 1.100.000 je trajno napustilo zemlju.
Kolike su razmjere devastacije najbolje pokazuje posljednji popis.
Zaustavljen je biološki prirast našeg naroda, a ta cifra u negativnom smjeru pokazuje gubitak možda i više od pola miliona ljudi.
Prošla je dvadeset i jedna godina kako je u našoj zemlji prestao rat. Neko je nekada davno kazao da je istina jedino oružje u rukama onih koji nemaju moć.
No, i istina, kao i sve drugo, mora se zaštititi i braniti od onih koji bi da uspostave svoju, paralelnu, utemeljenu na laži.
Potrebna nam je istina o nama, bosanskim ljudima, o našim sudbinama i stradanjima, kako o muslimanima, podjednako i o jevrejima, katolicima ili pravoslavcima.
Ona nam nije potrebna da bismo nad njom lamentirali, već da ne bismo nikom dozvolili da je zloupotrebljava. Jer, ako prošlost ne možemo promijeniti, možemo spriječiti njenu zloupotrebu.
Srebrenica, Prijedor, Mostar i Sarajevo i drugi toponimi agresije i stradanja, neka budu naša opomena i ishodište spoznaje da od drugih možemo dobiti samo sažaljenja. Mi se moramo pobrinuti o sebi.
Bože milostivi, uputi nas s onima koje si uputio, sačuvaj nas od nevolja među onima koje si sačuvao, približi nas Sebi, blagoslovi nam ono što si nam dao, spasi nas od zle sudbine.
Gospodaru ne dopusti da naša srca skrenu nakon što si nam na pravi put ukazao i daruj nam od Sebe milost, Ti si onaj koji darove daje. Blagoslovljen si Gospodaru naš i Uzvišen. Molimo Te, Tvojim velikim imenom onako kako si Ti Sebe nazvao, neka naša posljednja molitva uvijek bude; hvala Allahu Gospodaru svjetova.
Amin!
