Žirant i kamatar: Put ka siromaštvu
Sa institucionalnog i zakonskog gledišta radi se o različitim odnosima. Žirant je legalni oblik kolaterala u uslovima dobijanja kredita. On je jemac koji preuzima obavezu kada dužnik gubi finansijski kapacitet tj. kada ne može otplaćivati dug.
Kamatar je onaj koji pozajmljuje novac a da mu to nije djelatnost sa namjerom da zaradi na kamati. U pravilu kamatar je sinonim za zelenaša. U ovom slučaju kamatar je s druge strane zakona a žirant je prevarena strana naspram dužnika osim ako unaprijed nije halalio potencijalni dug i svojom imovinom obezbijedio kolateral – zalog. Sa finansijskog aspekta sve je uredu jer u principu „ drug nije dobar drug“ i dug se mora vratititi jer je vezan za karakter odnosno povjerenje. Lahko posezanje za dugom je drugi problem: pojedinca, pravnog lica i javno – pravnih tijela odnosno građana. Pitanje dugova u savremenoj ekonomiji postaje centralno pitanje na tzv. globalnom ili makro i lokalnom ili mikro nivou. Osnova savremene ekonomije u javnom i privatnom sektoru počiva na finansijskoj disciplini i finansijskim pravilima.
Najnovija svjetska kriza u tzv. hipotekarnim kreditima koja je zaprijetila da dovede do sloma finansijskog tržišta je rezultanta neprimjerene potrošnje i bankarskog sektora koji „ halapljivo“ guta kamatu i proizvodi dužnike koji su uhvaćeni u potrošačku stupicu kao miš u mišolovku.
Sistem stečaja dužnika je kod nas totalno zanemaren kao model finansijskog ozdravljenja počev od pojedinca, preduzeća, države. Kod države teret duga pada na poreske obveznike, kod preduzeća na radnike sa nadnicama i platama dok kod fizičkog lica na žiranta. Država teret duga rješava zahvatanjem iz džepa građana kroz novo oporezivanje, kod pravnih lica teret se prenosi na povjerioca a kod fizičkih lica na imovinu dužnika ili žiranta. Kamatar je samo produkt devijantnih pojava u društvu koji pothranjuje kriminal i korupciju.
Na kraju nam ostaje pamet ili ljudska spoznaja. „ Pijanstvo“ duga i prevelike potrošnje je ono što nas u BiH vodi u sunovrat. Štednja i investiranje u novu prizvodnju je rješenje. Takav pristup mora biti ugrađen u ponašanje svakog pojedinca, preduzeća i države tj. na nivou porodice, pravnog lica i društvene zajednice.
Rješenja tipa dobijanja „ povoljnih“ kredita od MMF-a su posljedica stanja potrošnje koja nije u funkciji stvaranja nove vrijednosti. Prve žrtve ovakvog pristupa su najosjetljiviji sloj stanovništva, a to su penzioneri. Naime, poznato je da karika puca tamo gdje je najtanja. U augustovsko-septembarskim danima sunovrat počinje sa penzionerima, prenosi se na sektor zdravstva, obrazovanja i socijalno ugroženog stanovništav koje prima socijalnu pomoć od države ili platu u visini granice siromaštva u rasponu o 2 do 3 dolara dnevno: radnici u tekstilnoj i obućarskoj industriji i industriji gdje su novi „ strateški „ vlasnici u privatiziranim velikim sistemima ili oni koji su zaposleni u građevinarstvu. Najbolje prolaze predstavnici vlasti i njihova administracija kao priviligovani sloj društva koji se obezbijedio u tranziciji.
„Mrka kapa„ je i srednjem sloju koji će polahko tanjiti i snositi teret siromaštva dok izvan domašaja siromaštva ostaje mali broj kreativnih i sposobnih i onih koji su dobro kapitalizirani. Socijalna slika društva u BiH će potamniti tako da priče tipa o viznom režimu ili sigurnosno-bezbjedonosnog karaktera i uvjeta evro-atlanskih integracija će biti daleko iza domašaja siromašnog i zbunjenog građanina. Zbunjenost će se pojačati po onoj narodnoj „ Niti majci niti u djevere“ što u našim uslovima znači „nema posla vani a i doznaka od rođaka“. Manje para u državnom proračunu uz tanke penzione i zdravstvene fondove natjeraće nas da naučimo da se ponašamo kao Kinezi „ štap i sami loviti ribu“. Samo stopa rasta u visini stope koju ima Kina i zemlje BRIC-a, može nas dovesti u novu poziciju.
Stoga se kao zaključak nameće da finansijska i ekonomska kriza u BiH ima i prednost koja se ogleda u spoznaji da moramo imati jedinstven pristup uređenju države u svim njenim segmentima djelovanja i njene integracije, odnosno jedinstven ekonomski prostor. Strategija vlasti mora biti na „krupnim“ pitanjima ekonomskih izazova koji mogu doprinijeti da izađemo iz siromaštva, odnosno da ne „propadnemo“ na samo dno. Na žalost ovu sudbinu dijeli cijeli narod, osim malog broja elite koja je uzurpirala političku i ekonomsku moć. Stoga, treba konstatirati da je BiH imanentno ( stalno) u krizi koja se produbljuje političkom krizom i koja stalno vodi ekonomskoj krizi.
Dok se ne izgradi valjani makroekonomski okvir države BiH njeni građani će biti u stalnom strahu od siromaštva i niskih dohodaka. Kriza u svijetu u uslovima BiH će se produbiti na krizu siromaštva i realno će prestavljati opasnost da se ne produbi ali i izazov da se savlada.
Kriza je i izazov kreativnim snagama od pojedinca, preduzeća do države da se ista stavi pod kontrolu i da se pravac kretanja usmjeri u pozitivnom smjeru: rastu i prosperitetu uz više rada, reda, poštenja i pravde.
