Skupljači duša Srebrenice

„Salih i Salihovi dolaze ovdje po duše žrtava srebreničkog genocida“, kažem svojim prijateljima, pa dodajem: “Čak i naš put koji je na suprotnoj strani kolone koja je bježala 1995., dakle na suprotnoj strani Marša smrti, je na neki način tendencija da pronađemo one ubijene duše koje lutaju ovim šumama, da ih vratimo u vječni mir, tamo gdje su i pošli da bi spasili glavu, samo iz razloga jer je njihova vjera bila drugačija od vjere agresora. Ovo je ustvari, bila poruka Marša mira. 

Autor: Zeqirija IBRAHIMI, Skoplje

„Na ovom dijelu trase, siguran sam da barem kod bukve na Kameničkog brdu ne postoji niti centimetar tla da nije natopljena krvlju. Zbog toga pazite, učesnici Marša, kako se ponašate, jer to vam je Zemlja kojom kao da hodate po živim ranama. Zbog toga budite ono zbog čega ste i krenuli, za moju i tvoju Srebrenicu!".

Ovo je bio tekst koji smo čitali pričvršćen na zidu jedne kuće na Kameničkom Brdu, na planinskoj tački u blizini naselja Gornja Kamenica u Istočnoj Bosni, tokom našeg marša sjećanja na srpski genocid nad Bošnjacima u julu 1995. godine.

Koliko god pokušavali da stisnete zube, čovječnost i humanost prevladavaju. Nakon toga, na ostatku puta, uprkos poteškoćama koje su nas čekale, zavladala je tišina. Bilo je tužno ponovo gaziti tom zemljom, jer svuda se činilo da gazimo po mrtvim tijelima, po ranama koje krvare, ili po smrtno ranjenim ljudima.

"Idemo li u Srebrenicu?" 

I dok je naše sedmodnevno hodanje planinama postalo ritual, Daja (jedan od likova ove reportaže) jednog majskog dana nam je poslao internet stranicu Marša mira, koji se svake godine organizuje u znak sjećanja na genocid u Srebrenici, pitajući nas "Idemo li u Srebrenicu na Marš mira?".

Vođeni željom da hodamo planinama, svi smo odgovorili potvrdno, ali smo tek kasnije - nakon što smo vidjeli sve informacije o ovom maršu - shvatili da ovo nije samo 100-kilometarski marš preko planina i naseljenih mjesta, čak i da nije samo hodočašće sjećanja. Ovo je bilo nešto drugo. Na samom kraju smo saznali da je marš bio putovanje između duhova i utvara, između krvi, rana, suza i boli, koji na velikoj grobnici u Potočarima (naselje kod Srebrenice) govori sa tišinom, sa beskrajnim kamenim grobovima, sa datumima ukopavanja, od beba od nekoliko mjeseci do starica i staraca od 90 godina, kao i sa praznim grobovima koji čekaju još neidentifikovana tijela.

Prema Sarajevu 

Noć između 6. i 7. jula 2023. godine zatekla nas je na putu. Daja, Lemi i Kanuni (imena poznata našem krugu prijatelja, a koje u ovom članku predstavljamo nadimcima, onako kako se oslovljavamo), je bila ekipa koja se pridružila Maršu.

Posle toplih lepinja u Čairu put nas je vodio kroz Preševsku Dolinu. Tokom putovanja nam nisu nedostajale niti  političke debate, na primjer, da bi plan za razmjenu između Kosova i Srbije mogao biti spas za Preševo. Tako nam je sljedeće jutro svanulo na putu za Višegrad, gdje ne gubimo iz vida "Na Drini ćupriju" Ive Andrića.

Tu imamo još jednu debatu o tome kako je moguće da pisac poput njega bude istovremeno i ambasador Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, i nobelovac za književnost u Socijalističkoj Jugoslaviji, ali i autor elaborata o uništenju nesrba sa Balkana. „Čak je i austrijanac Peter Handke, pristalica Miloševićeve agresivne Srbije, dobio Nobelovu nagradu za književnost 2019. godine“, bio je moj komentar, s ciljem da bih zatvorio ovu raspravu sa neizgovorenom tvrdnjom da „Zapadu nije prvi put da ne pravi razliku između zločinaca i žrtava". 

Stigavši u Sarajevo, nakon što smo se smjestili u jednu privatnu kuću i spremajući se za izlazak na  Baščaršiju, vrijeme do džuma namaza provodimo jedući sarajevske ćevape i ispijajući kahvu sa rahatlokukumom.

U međuvremenu, sami namaz u Gazi Husrefbegovoj džamiji je drugačiji doživljaj. Hatib je svoju hutbu posvetio upravo Srebrenici, završavajući je lijepom rečenicom „Pružili smo ruku oprosta, a ne ruku osvete, ali zločinci moraju biti kažnjeni od institucija pravde.“ Savršeno! 

Popodne nam prolazi u šetnji Sarajevom, gdje će njegovi dijelovi učiniti da se osjećaš, kako kaže prof. Davutoglu u knjizi "Gradovi i civilizacije", kao da ideš iz Burse u Beč i iz Beča u Moskvu. "Sarajevo je Jerusalim Balkana“, zaključuje prof. Davutoglu.

Kada je pao sumrak, krenuli smo prema našem smještaju.

Ravnodušni taksista

Kako bismo skratili rutu i uštedili energiju za dan koji je pred nama, odlučujemo da se vratimo taksijem, između ostalog, kako bismo našli mogućnost da sutra ujutro imamo prijevoz do mjesta polaska Marša mira. Nakon što smo se dogovorili sa taksistom da dođe po nas rano ujutro, ostalo je njegovo iznenađenje zašto smo došli u Bosnu, jer on – iako je Bošnjak – nije imao nikakvu informaciju o Maršu mira u znak sjećanja na genocid u Srebrenici, pa čak nije pokazao ni empatiju prema tom događaju, niti nimalo poštovanja prema nekim Albancima koji su odavali počast žrtvama Srebrenice.

A kako ne bi upao u probleme u toku razgovora, prešao je na temu fudbala. Govorio nam je o navijačima Željezničara, ali i o tome da poznaje neke naše timove, poput Škendije, pa čak i “Struga Trim Luma“. Kada smo izašli iz automobila, ispraznili smo se  jednom sočnom psovkom kako može jedan Bošnjak biti toliko ravnodušan prema Srebrenici i prema nekim Albancima koji su došli da izraze poštovanje, a između fudbala i genocida, da njemu fudbal bude značajniji.

"Ravnodušnost je greška koju su Bošnjaci skupo platili", bit će Kanunov komentar na kraju tog dugog dana, 7. jula 2023. godine.

Prema Nezuku 

Nešto prije 4.00 sati ujutro, ravnodušni taksista nas je čekao na kraju ulice dok smo pakovali teške kofere. Odveo nas je do autobusa kojim smo krenuli na Marš. Konačno smo bili sretni, jer smo bili na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Nisam uspio da se pozdravim i da se zahvalitm taksisti. Ne iz mržnje, već iz sažaljenja. Nerviraju me ravnodušni ljudi.

Sljedeća više od dva sata vožnje do sela Nezuk smo proveli s pogledom na šume sjeveroistočne Bosne, na mala sela i seljake koji se spremaju za poljske radove. Dolazak u selo Nezuk donosi nam prvi izazov.

Autobus, zbog neke prepreke na putu, nije mogao doći do mjesta početka Marša i tamo gdje smo trebali utovariti kofere. U međuvremenu, jedan od učesnika nam je rekao da ako ne nađemo organizaciju koja će uzeti naše kofere, možda bismo ih trebali nositi na leđima cijelim putem. I dok smo razmišljali o hodanju planinskim putem od oko dva kilometra sa koferima na leđima, što bi bilo veoma zamorno, Kanun nas je deprimirao govoreći: „Ako nam ne uzmu torbe, vratiću se“.

„Ako bude potrebno, nosićemo i tebe na leđima, ali se nećemo vratiti“, odgovorili smo sa pola daha od umora, ali sa nevjerovatnim entuzijazmom da obavezno realizujemo taj put.

Nakon poteškoća dolazi olakšanje – uskoro ćemo biti sretni što nismo imali velikih poteškoća tokom Marša.

Marš je počeo

Nakon što smo se predstavili organizatorima, svoje kofere smo postavili na kamione Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koje su bile stalna podrška maršu, a nakon prve fotografije sa albanskom nacionalnom zastavom, kako bismo dokazali da postoje i Albanci u toj koloni, krenuli smo.

Prva tačka je bio Nezuk, malo naselje na periferiji Tuzle. Uz melanholične zvuke pjesme "Šehidi", koja je dopirala sa minareta seoske džamije, pjesme koja će biti tužni lajtmotiv tijekom cijele rute, kolona sa preko 5000 ljudi iz cijelog svijeta je krenula. Stanovnici sela, koji su izašli pored svojih kuća, poželjeli su nam sretan put i molili se za nas, a ja sam se naježio od stihova ove veoma dirljive pjesme, koja na početku i na kraju svake strofe ponavlja stih „Šehidi, hej miljenici, gdje ste vi?.

Iako se teren prvoga dana puta pokazao najlakšim, tog dana sam se riješio užasa zbog patika koje su mi ubijale noge. I iako sam taj problem riješio popodne istoga dana, pozajmivši par ljetnih patika od jednog prijatelja, bol u stopalu se pretvorio u zadovoljstvo, jer svaki put kada bih zakoračio i osjetio bol, podsjetilo me je na patnju hiljada žena, staraca i djece koji su u julu 1995. godine bježali kroz šumu kako bi spasili svoje živote. Ništa mi nije značio bol u nozi u poređenju sa spašavanjem njihovih glava. Poslije dugog dana, 8. jula, nakon nekoliko pauza da bi nešto pojeli (naša hrana u tim danima bit će suho voće i voda), i kada smo već prešli skoro 30 km, stigli smo u planinarski kamp Liplje.

Naš novi prijatelj Muhamed 

Dan se zavšavao dok smo našli vojni šator za kampovanje. Svi su bili krcati, a mnogi od učesnika imali su svoje šatore i postavljali ih. U šator, u koji smo ušli, uz dozvolu naravno, bio je čovjek u kasnim pedesetim po imenu Muhamed. Sa njim je bio i jedan mladić. Predstavili smo se i objasnili ko smo, što je impresioniralo Muhameda, ostavili smo kofere, otvorili vreće za spavanje i izašli da operemo lice u vojnim cisternama. Kada smo se vratili, u šatoru smo zatekli samo Muhameda. Pitali smo ga šta se desilo sa mladićem.

"Otišao je", rekao nam je Muhamed. “Nije želio da bude sa mnogo ljudi u šatoru. Pozvao je i mene da idem, jer je našao drugi šator, ali ja nisam prihvatio. Nisam mogao da vas ostavim same nakon ove časti koju ste nam ukazali”, objasnio nam je. Ratni veteran, prosječan biznismen, jako hrabar čovjek, koji se nije slagao sa Dejtonskim sporazumom i samo je ponavljao da "rat nije završen, ovo je samo primirje", Muhamed će od sada često biti naš peti saputnik, iako je sam došao i sam marširao.

Da bismo dokazali svoje prisustvo, postavili smo nacionalnu zastavu na šator, tako da je bilo sve u redu. U večernjim satima, na obližnjem sportskom igralištu, prikazan je dokumentarni film koji govori o danima genocida sa prikazima preživjelih, ali i javnih aktera tog vremena. Gorka sudbina. Srebrenica, do 1993 godine, je bila u rukama Armije Bosne i Hercegovine.

Nakon ratnih incidenata sa snagama Vojske Republike Srpske, intervenišu Ujedinjene Nacije, proglašavajući to područje zaštićenim od strane trupa OUN-a (poznatih kao UNPROFOR). Dakle, većina stanovnika okolnih naselja bi se naselila na području Srebrenice, tako da bi se broj stanovnika upetostručio i dostigao brojku do 60.000 ljudi, a apsolutnu većinu činili su bosanski muslimani.

Preživjeli iz ovog dokumentarca govorili su o tome kako se 1994. i početkom 1995. godine život u Srebrenici odvijao sasvim mirno, čak i da su se održavale svadbe, zabave i sportske igre, jer su se osjećali u sigurnom području. Međutim, u julu 1995.  godine počela je srpska ofanziva uz obrazloženje da se bore protiv bosanskih oružanih snaga, dok je u osnovi bila ideja etničkog čišćenja terena kako bi se stvorila današnja Republika Srpska.

Snage UN-a nisu ništa učinile ili su ostale ravnodušne, jer su Srbi uzeli kao taoce i nekoliko holandskih vojnika UNPROFOR-a. Ostalo su brojke: više od 15 hiljada Bošnjaka, uglavnom žena, staraca i djece, napustit će Srebrenicu, kako bi pobjegli u planine prema Tuzli, gdje je bila teritorija pod kontrolom Armije BiH, izvodeći ono što su nazvali Marš Smrti. A od tih 15.000 ni 5.000 neće tamo stići živi. Zvanično se smatra da je ubijeno 8.372 ljudi, broj koji još nije završen, jer se preko 2.000 ljudi i dalje smatra nestalim i nesahranjenim. Ubijanja su se odvijala na određenim tačkama, gdje su bjegunci bili prisiljeni prolaziti zbog planinskog terena. Na tim mjestima su Srbi čekali i ubijali koliko su imali municije i koliko su bili fizički sposobni, a svi ostali su pobjegli u šumu.

Nakon dokumentarnog filma, sama noć je bila noćna mora. Ne samo zbog planinske hladnoće, ne samo zato što su nam vreće bile pretanke, a tlo hladno i tvrdo, čak ni zbog Muhamedovog jakog hrkanja. Bili smo traumatizirani onim što smo vidjeli u tom dokumentarcu. Već u 4.00 sati ujutro ustali smo, izašli da bismo dobili kafu od obližnjih stanovnika sela i nakon jutarnje molitve, bili smo spremni za put.

Slovenac na Maršu Mira 

I dok smo pili kafu na uglu ulice, smrzavajući se od hladnoće, kako se bližilo vrijeme polaska, jedan čovjek se zaustavio blizu nas, ali nas nije nije pozdravio bosanskim selamom, već sa "Dobro jutro".

Nakon što smo razmijenili dvije-tri riječi, a on saznao da smo Albanci, rekao nam je da je gradonačelnik općine na sjeveru Slovenije i da je došao na Marš iz poštovanja prema Bošnjacima u svojoj općini, gdje je bilo i mnogo Albanaca.

“Ali, objasnio nam je Slovenac, osnovni razlog je to što mi je jedan od Bošnjaka iz moje općine dao da pročitam knjigu “Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću” od autora Hasana Hasanovića, u kojoj je dokumentovan lični iskaz mladića koji je svog ubijenog brata nosio na leđima više od devet sati, jer je obećao majci da ga neće ostaviti da počiva na srpskoj teritoriji. Došao sam da ispoštujem ovog mladog Bosanca", rekao nam je Slovenac.  

"I mi smo bili u stanju da nosimo Kanuna na leđima", rekli smo našem prijatelju, jer pošto smo krenuli za Nezuk, postavio je pitanje da li ćemo moći nositi svoje kofere ukoliko ne nađemo rješenje. Kolona je trebala da krene i naš se razgovor morao završiti.

Od zastrašujuće uzbrdice do susreta sa Salihom 

Drugi dan Marša bio je još duži, ali i naporniji zbog teškog terena. Postajalo je sve teže i teže. Jedina lijepa stvar je bio doček stanovnika ovog područja, koji su nas pokraj puta nudili vodom, kahvom iz džezve, lubenicama i slatkišima.

Oni su nas doživljavali kao heroje koji odaju počast njihovim šehidima. Još više su nas poštovali jer smo bili jedini Albanci na tom maršu. Bar smo mi jedini imali albansku zastavu, a možda je bilo još Albanaca u toj koloni, ali ih mi nismo sreli. Taj dan je imao predugu i beskrajnu uzbrdicu, pri čemu smo morali nekoliko puta da stanemo i da  se odmorimo, a kako je to bio tek prokrčeni put, prašina se dizala kao magla.

I taman kada pomislite da ste stigli na vrh brda, gdje vas čekaju voda, kahva i tužna pjesma o "Šehidima", tu imamo još jedan jednako impresivan susret. Dok sam ležao na leđima, da se malo odmorim, onako potpuno opušten, slušam Kanuna i Daju kako pričaju sa nekim koji im je rekao da svake godine dolazi na taj marš.

“Ja sam bosanski musliman iz Srebrenice. Bio sam bosanski vojnik u ratu i bio sam ranjen, ostao sam trajni invalid. Dok sam bio u bolnici, moja porodica je pobjegla iz grada. Supruga i sin su mi preživjeli, ali moj otac je ubijen i nikada nisam našao njegovo tijelo. Zato svake godine dolazim na ovaj marš da odam počast svom ocu“, objasnio je on.

Ustajem da ga pozdravim i predstavljam se. Salih će također biti jedan od naših prijatelja na tom maršu. I dok nastavljamo dalje, primjećujemo da on vuče svoju nogu, ali da ga to ne spriječava da, sa štapom u ruci, sa svojim kćerima svake godine dolazi na to godišnje hodočašće.

„Salih i Salihovi dolaze ovdje po duše žrtava srebreničkog genocida“, kažem svojim prijateljima, pa dodajem: "Čak i naš put koji je na suprotnoj strani kolone koja je bježala 1995., dakle na suprotnoj strani Marša smrti, je na neki način tendencija da pronađemo one ubijene duše koje lutaju ovim šumama, da ih vratimo u vječni mir, tamo gdje su i pošli da bi spasili glavu, samo iz razloga jer je njihova vjera bila drugačija od vjere agresora. Ovo je ustvari, bila poruka Marša mira."

"Nacionalne zastave su zabranjene"  

Drugi dan je trebao završiti u naseljenom mjestu Mravinjce. Ali prije nego što smo tamo stigli, put nas je doveo do asfaltiranog regionalnog puta. Na naše iznenađenje, automobili u prolazu su nam trubili, a putnici su nas psovali. Mislili smo da je to zato što su Srbi i kako su prolazili tu pored nas, smetala im je albanska zastava. Ali kada smo stigli u Mravinjce, ponovo smo sreli Muhameda, koji je našao priliku da napuni bateriju telefona i čekao je u redu kod čovjeka koji prodaje sendviče.

Dok smo s njim razgovarali o reakciji Srba prema nama, on nam je rekao da cijela trasa Marša kojom idemo je na teritoriji Republike Srpske. A da ovo bude još bolnije, u večernjim satima - dok se prikazivao naredni program - organizator je ljubazno zamolio učesnike Marša da ne mašu nijednom zastavom, zbog "reakcije lokalnog stanovništva". To nas je jako razbjesnilo. Neka albanska zastava nije dozvoljena, ali oni su namjeravali zabraniti bosansku državnu zastavu na teritoriji države Bosne. Tolika je bila moć bosanskih muslimana u ovoj zemlji. Naravno, kao buntovni Albanci, kakvi jesmo, mi bismo držali zastavu razvijenu cijeli  dan.

Sekundarne i tercijarne grobnice i leptiri 

Ono što smo zapazili tokom cijelog puta bilo je nekoliko crnih ploča sa natpisima "Sekundarna grobnica" ili "Tercijarna grobnica" na kojima je ispisan broj ubijenih, na primer "250 ubijenih". Tu su se učesnici Marša uvijek zaustavljali i molili za duše ubijenih. I mi smo uradili isto. Ali nismo imali pojma šta znači "sekundarna" i "tercijarna" grobnica.

Stoga, dok smo hodali, sreli smo neke momke iz Bratunca (naselje u okolini Srebrenice), koje smo pitali i oni su nam objasnili da su sekundarne grobnice masovne grobnice u kojima se ubijeni po drugi put sahranjuju, nakon što su ekshumirani iz prve masovne grobnice. Dok su tercijarne grobnice - grobnice u kojima su ubijeni sahranjivani po treći put. Čak nas je i jedan od momaka koji nam je to objašnjavao obavijestio o još jednom fenomenu: način na koji su otkrivene mnoge masovne grobnice.

Bilo je neko cvijeće koje je niknulo na određenim područjima i to je bio razlog da se na njima skuplja posebna vrsta leptira. Nakon što je konstatirano mjesto masovne grobnice sa ovim znacima, na ovaj način su otkrivene i druge grobnice. Ali najbolnije je bilo to što je, kako nas je obavijestio momak čijeg imena se ne mogu sjetiti, bilo slučajeva, da kada se dijelovi tijela određenog čovjeka nađeni u nekoliko grobnica. To je razlog zašto mnoge porodice odbijaju da pokopaju nađene dijelove tijela članova svojih porodica, jer očekuju da će se možda u nekoj drugoj masovnoj grobnici naći i drugi dijelovi njihovih tijela. Zaista morbidno.

Sirat ulica 

Hodajući planinskim stazama, nije da nisam vidio neke teške staze, ali staza koju smo morali proći trećeg dana bila je zaista zastrašujuća. Bilo je dijelova gdje smo morali hodati držeći se za užad i to uz asistenciju ekipa iz organizacija ekstremnih sportova.

Tek kada smo se popeli na vrh brda, sa kojeg se otvorio horizont Srebrenice, uspon je bio kao da je od 90 stepeni. Ali, koliko god da je bilo teško, bilo nas je sramota da se žalimo. Ne samo zato što je kroz njega prošlo mnogo žena i staraca, poput nekih starica od preko 80 godina iz Francuske, već i zato što smo uvijek imali na umu koliko je teško bilo tim 15.000 Bošnjaka koji su bježali od uperenih cijevi, koji su spavali u šumi, koji nisu imali hrane i koji nisu znali ni tačan put koji ih je vodio u smrt ili život.

Unuk Albanke iz sela Sazli sa albanskom zastavom 

Zadnji dan Marša bio je karakterističan i po tome što nam se na posljednjem dijelu puta pridružilo još nekoliko hiljada ljudi kako bi učestvovali u Maršu. Dakle, na Kameničkom Brdu, tačno tamo gdje sam pročitao onaj citat koji smo stavili na vrh ovog teksta, sreli smo jednog momka koji je držao ogromnu albansku zastavu. Mislili smo da je Albanac i pošli smo da ga pozdravimo.

Nažalost, momak nije znao albanski, a razlog što je učestvovao u maršu sa albanskom zastavom bio je taj što je njegova baka bila Albanka iz sela Sazli na Kosovu, i zato je želio da i Albanci budu prisutni na tom maršu.

Doista, ova uloga albanskih ambasadora u odavanju počasti žrtvama Srebrenice bila je veoma značajna. Na dijelu puta nam je prišao Bošnjak i pitao nas odakle smo, a kada je shvatio da smo Albanci iz Skoplja, bio je iznenađen. Štaviše, od entuzijazma je bio potpuno  iskren: „Ne znam da li bi Bošnjaci uradili ovo što vi radite za nas. Hvala vam puno.”

Dolazak u Potočare 

Pošto smo bili jako umorni, ali i od dugih pauza, nismo uspjeli da uđemo u Potočare u vrijeme kada je bio svečani ulazak učesnika Marša. Bili smo među zadnjima koji su stigli tamo.

Ulazeći u grad, sa brda odakle se vide grobovi, imate osjećaj da sve duše onih koje ste zatekli na putu, vraćate tamo, da bi počivali u vječnom miru. I ovdje nas dočekuje pjesma "Šehidi" i stih  koji dušu gori: "Šehidi, hej miljenici, gdje ste vi?", pitanje na koje nikada nije bilo odgovora.

Nakon uspješno obavljene misije, obilazimo grobove, molimo se za upokojene duše, a kad je pao mrak smjestili smo se u susjednom kampu, i pošli nešto da pojedemo. U blizini mezarja nalazio se hostel ili han (tako se i zvao - "Potočarski han"), koju je vodio Turčin porijeklom iz Bosne, koji je te sedmice besplatno otvorio han za sve ljude koji tih dana dolaze u Potočare. Čišćenje, spavanje, hrana i piće u toj gostionici su bili besplatni. Čak, vidi čuda, vlasnik je sam posluživao ljude. "Veliki ljudi su skromni", zaključili smo.

U gostionici smo sreli i jedinog Albanca, osim nas, na ovom putovanju - Afrima iz Švedske. On, kao bosanski i albanski unuk iz Mitrovice, dugo godina imigrant u Švedskoj, tradicionalno svake godine dolazi iz Švedske motorom, da bi se pridružio bajkerima koji polaze iz Bihaća i pristižu u  Potočare 10. jula uveče.

Nakon što smo konačno jeli grah i nakon tuširanja i presvlačenja, osjećali smo se isto kao kada hodočasnici skinu ihram nakon hadža. Ovo je za nas zaista bilo duhovno hodočašće.

A pošto je han bio prepun ljudi, jedina opcija je bila da spavamo u improviziranoj džamiji unutar hana. Odgovorni za han su nam  nam dozvolu da se ja, Kanun i Lemi smjestimo tamo, ali Daja nije prihvatio. I tu noć je spavao u šatoru, gdje je bilo zaista teško prenoćiti. On nam nije rekao, ali smo to pročitali na njegovom licu: „Dozvolite mi da i večeras osjetim bol ubijenih Bošnjaka Srebrenice“.

Genocid 11. jula

 11. jul je bio petak. Biće ukopano još 30 žrtava koje su identifikovane tokom te godine. Toga dana je bio pravi haos u Potočarima. Političke delegacije, automobili sa svih strana, tu smo se ponovo sreli sa Muhamedom, ponovo smo otišli do mezara, a u međuvremenu smo posjetili i skladište u kojem je 1995. godine bilo smješteno na stotine Bošnjaka, a mnogi od njih su tamo i ubijeni. Meni je to ličilo na scene iz Treblinke koje smo gledali u filmovima, ili koje sam vidio u muzeju "Jad Vahšem" u Jerusalimu. „Ovo je bio pravi holokaust“, zaključili smo. 

Nakon klanjanja džuma namaza, klanjali smo i dženazu za 30 posmrtnih ostataka koji su nakon 28 godina ukopani u njihove lične mezare. Među njima je bio i dječak Mustafa Mekanić, koji je 1995. godine imao samo 16 godina. Dijelovi njegovog tijela pronađeni su još prije 11 godina, ali njegova sestra Šemsa je toliko dugo čekala da bi kompletirala njegovo tijelo. I nakon što je izgubila tu nadu, te godine je odlučila da sahrani brata sa pronađenim dijelovima tijela, ostavljajući ga da mirno počiva pored njihovog oca koji je tu sahranjen 2012 godine. Morbiditet je bila ključna riječ tog dana. Da nije bilo molitve vjernika i čitanje Kur'ana, vapaji ljudi bi se lako čuli. I mi smo se jedva suzdržali, jer su suze bile na licu svakoga koji je bio prisutan tog dana. 

Ovim je naša misija završila. Ostao nam je samo momenat za povratak. 

"Treba li vam novac za put?" 

Pošto nismo bili organizovani u grupi, nismo imali neko prijevozno rješenje za povratak u Sarajevo. Morali smo pronaći mjesto javnog prijevoza, no pitanje je kako bismo to učinili sa svim tim koferima na leđima. Dok smo lutali poput Hadžere tražeći vodu za sina, prišao sam vozaču jednog autobusa koji je imao neke ljude koje smo poznavali sa marša.

Odovorio mi je šeretski da čak nema mjesta ni za svoje, a kamoli za nas i da nema dozvole od odgovornog za autobus. Bez buke, prišao sam odgovornom za autobus, rekao sam mu ko smo i pitao da li nas može uzeti. Postiđen kada je saznao ko smo, zamolio me je da imamo razumevanje dok njegovi putnici ne uđu u autobus, kako bi nas zatim uzeo. Tako se i desilo. Nakon što su ušli njegovi putnici, pozvao je i nas.

Učesnici Marša koji su nas poznavali, pozdravili su nas i bili su sretni što ćemo zajedno putovati. Putovali su u Jajce, preko Sarajeva. U međuvremenu, odgovorni autobusa je razgovarao sa Kanunom. Nakon što je čuo priču o nama, očigledno je bio dirnut. Kad je došlo vrijeme za silazak, pozdravili smo se sa svima, uzeli torbe, dok je odgovorni autobusa sišao dolje da nas isprati. A kada smo ga pitali "Koliko smo ti dužni za put?", obratio nam se: "Mi smo vama dužni. Treba li vam novac za put? Hvala vam na ovome što ste došli uradite." Naravno, nismo imali takvih problema. Dok je autobus odlazio, putnici, stojeći zajedno sa odgovornim autobusa, mahali su nam. Bili smo jako tužni.

Iz Sarajeva u Peć

Po dolasku u naš smještaj u Sarajevo, osjećali smo se kao da se vraćamo u stvarni svijet živih. Kao da smo završili tešku sahranu i još nismo mogli da dođemo k sebi. Pred sumrak smo pošli u grad da nešto pojedemo, dok nas je veče zateklo kako pakujemo kofere za povratak.

Da bismo još bolje sagledali stanje u Bosni, ali i Bošnjaka u Crnoj Gori, odlučili smo da se vratimo preko Rožaja, da idemo preko Rugove i Peći. I tu smo čuli mnogo tužnih priča – jedan narod koji se asimilira, jedna geografija koja se prazni. Dolazak u Peć me je podsjetio na roman Ramiza Keljmendija "Tišina oružja", dok nas je Pećka čaršija potsjetila na pjesmu "U maloj čaršiji...". Ostatak puta kroz Kosovo je naime, bio podsjetnik da je linija genocida zaista na najžešći način izbila u Srebrenici, a sve te teritorije su okupane krvlju samo zato što su na tom prostoru bili " neki drugi".

Dolazak u Čair bio je kao povratak sa hodočašća. Ljudi to možda neće istražiti, ali mi smo - nakon ovog putovanja - na svojim plećima nosili duše 8372 ubijenih, sa grobom ili bez groba. Od njih smo vratili 30 duša na groblje u Potočarima, a sve ostale ćemo nositi u srcu do kraja života.

U međuvremenu, ja ću - kao uspomenu sa ovog putovanja - imati jedan prethodno isječeni štap na Kameničkom Brdu. U njemu ću čuvati uspomenu na duše onih koji lutaju između Nezuka i Potočara, pitajući se zašto su u periodu od 8. do 11. jula 1995. godine tako brutalno i nemilosrdno ubijeni.

P.S: Generalna skupština UN-a je 23 maja 2024 godine usvojila Rezoluciju kojom je 11. jul proglašen Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. To nije samo "mala" pobjeda i za organizatore i za učesnike Marša mira, već i posebna zahvalnost žrtvama ovog genocida.

Autor Zeqirija Ibrahimi, doktor je filoloških nauka - lingvist, zaposlen na Institutu za duhovno i kulturno naslijeđe Albanaca u Skoplju, smjer Albanologija, bivši poslanik Skupštine Republike Sjeverne Makedonije. Trenutno je predsjednik političke stranke Alternativa, koja učestvuje u vlasti, ima tri poslanika, jednog ministra i predsjednika Skupštine Sjeverne Makedonije.

(Preporod.info)