Hibridni rat, Bosna i Balkan - Možemo li šta učiniti, prije nego zapuca?

Hibridni rat nije nimalo bezazlen, ni u fazama kada se ne upotrebljava oružje. Podlegnemo li u političkoj, parlamentarnoj, medijskoj, diplomatskoj i ekonomskoj borbi za suverenitet, integritet, demokratiju i ljudska prava građana BiH, neće ni trebati pucati na nas.

Piše: Hamza Višća

Unaučnim krugovima nema dogovorene jedinstvene definicije hibridnog rata, pa se ratni teoretičari uglavnom opredjeljuju za opise koji im više odgovaraju u konkretnoj situaciji. Jedan od vodećih teoretičara vojne nauke Frank Hoffman hibridni rat opisuje kao neklasični vojni sukob koji uključuje aktivno korišćenje informacijskih tehnologija u svrhu provedbe psiholoških, komunikacijskih i operacija zastrašivanja, s ciljem širenja nesigurnosti i postizanja prednosti spram neprijatelja. Drugi teoretičari i vojni analitičari su skloniji hibridni rat predstaviti praktičnim primjerima modela hibridnog ratovanja uglavnom iz prakse Rusije u ovom vijeku. Naime, priroda rata i njegova struktura su bitno promijenjeni, ne samo tokom prošlog, nego i u minulim godinama 21. stoljeća. Ovoga puta fokus primijenjenih metoda ratovanja je pomjeren s oružanog sukoba u pravcu široke upotrebe političkih, diplomatskih, informacijskih, ekonomskih i drugih nevojnih mjera i na eksploataciju nestabilnosti i nezadovoljstva u društvu, koje je predmet rata, čitaj agresije. Do kinetičkog vojnog djelovanja dođe, ako baš mora, kroz specijalne vojne operacije.

Ne namjeravam vam podastirati svaku od prisutnih teorija, ali moram naglasiti da se pojam hibridni rat javlja tek u 21. vijeku. Njegov sadržaj je prilično sličan strukturi specijalnog rata. Na kraju krajeva, NATO je upravo kombinacijom demonstracije vojne sile i potencijala odvraćanja i odbrane, i sinergijom ukupnog diplomatskog, ekonomskog, informacionog, medijskog, propagandnog i djelovanja civilnog društva, porazio Varšavski pakt i doveo do raspada Sovjetskog saveza, haman bez ispaljenog metka. Dobro, priznajem u pravu su i oni koji kažu - bilo je barem u špijunskom nadmudrivanju Istoka i Zapada i ispaljenih metaka i žrtava, ali se sučeljavanje SAD i SSSR-a ipak opravdano nazivalo Hladni rat.

I Rusija je 2014. godine aneksiju Krima ostvarila bez ispaljenog metka. Ni osam godina kasnije, 2022. godine, kada je na red došla i kinetička upotreba vojne sile u agresiji na Ukrajinu, Rusija nije odustala od raspoloživih resursa i mjera hibridnog ratovanja. Iako jesmo, ne samo mi, nego i cijela Evropa, zabrinuti oko ishoda ovog sučeljavanja Rusije i Zapada na teritoriji Ukrajine, ne mislim se ovdje ozbiljnije baviti njegovim mogućim ishodom, niti obimom i tajmingom pomoći koju Zapad pruža Ukrajini u borbi za njen opstanak. Ovdje me više interesuje refleksija spomenutog rata na sigurnost naše zemlje i Zapadnog Balkana uopšte. I naravno, mogućnosti našeg odgovora na onaj neoružani dio hibridnog rata.

Agresor uvijek računa na lokalne političke igrače

Kompletan Zapadni Balkan je postratni i još uvijek konfliktni prostor, pa i bosanskohercegovačko društvo. Okončanjem ratnog sučeljavanja Zapadni Balkan je skliznuo s prvih, cinici bi rekli i svih drugih, stranica spoljnopolitičke agende SAD, i Zapada u cjelini, i gotovo bez otpora prepušten kineskom i ruskom uticaju. Kina je tu, kao i u mnoge druge dijelove svijeta došla s Inicijativom pojasa i puta, potencirajući ekonomsku dimenziju i nostalgičnu prirodu ranijeg Puta svile. Tek prošlog proljeća, Kina je priznala da u ovoj Inicijativi ima i političkih elemenata. Rekao bih, platforma Inicijative je politička, a tokovi su ekonomski. Rusija je svoju šansu vidjela u ometanju evropskih i euroatlanskih integracija ovdašnjih zemalja, koja bi za posljedicu imala podrivanje EU i NATO-a, posebno procesa njihovog proširenja. I Rusija i Kina se ustvari na taj način bore za novi svjetski poredak, u kojem SAD neće biti niti jedina, niti vodeća sila, a autokratski režimi bi postali barem jednako legitimni, kao i društva liberalne demokratije. Dakle, poput drugih zemalja na ovom prostoru, Bosna i Hercegovina je već odavno predmet hibridnog ratovanja Rusije.

U hibridnom ratovanju agresor uvijek računa na lokalne političke igrače, odnosno korisni remetilački faktor. Ovdje im kao naručene stoje ratne politike, kako ona secesionistička, tako i politika udruženog zločinačkog poduhvata. Nimalo slučajno je „priča o srpskom svetu“gotovo identična politici ruskog svijeta i bliskog inostranstva, čija je suština u ekskluzivnom pravu Rusije da ostvaruje uticaj na susjedne zemlje i njihovu vanjsku i unutrašnju politiku i brine o svim Rusima, ma gdje bili. Putinovim riječima, bez Bjelorusije i Ukrajine u njenim granicama, Rusija nije ono što bi trebala biti. Na isti način, Srbiji su interesantni BiH entitet Republika srpska, Srpska Sparta (kako od milja zovu Crnu Goru) i Kosovo, ne zanemarujući dijelove Hrvatske i Sjeverne Makedonije. NATO je, čini se, na vrijeme intervenisao u Makedoniji i Crnoj Gori izgradnjom i jačanjem kapaciteta za cyber sigurnost, medijsko opismenjavanje i kvalitetan otpor elementima hibridnog ratovanja, pa su ove zemlje već, uz Hrvatsku i Albaniju, unutar kolektivne sigurnosti Zapada. BiH, Srbija i Kosovo također svoju budućnost vide na zapadu, i sve tri zemlje su predmet hibridnog rata koji vodi Rusija, nastojeći ih udaljiti od tog nauma. Izvođače ovih radova su, u prve dvije, našli u strukturama vlasti, a na Kosovo su „morali“ubaciti terorističku grupu, na svu sreću bez očekivanog učinka. Ne bih se začudio i da to ponove, jer Rusi brzo uče iz poraza i unapređuju metode i tehnike djelovanja.

Srbija je do sada vješto koristila sposobnost da eskalira i deeskalira tenzije na Balkanu, i na taj način osigura i Evropi dobro naplaćuje titulu šampiona stabilokratije. Posljednja dešavanja pokazuju da je ta uloga pročitana od strane Zapada i će se morati opredijeliti na kojoj će stolici sjediti.

Obavještajni podaci s Balkana o pogubnoj politici Rusije

Pozitivni reformski procesi u BiH, s početka ovog vijeka, su odavno izgubili sinergiju političke volje i momentum koji nas je vodio iz dejtonske u briselsku fazu, odnosno od očuvanja mira, ka ostvarivanju prosperitetnog društva. Ratne politike su se vratile na scenu, ne obazirući se na obavezu poštivanja Opšteg okvirnog sporazuma o miru, niti na bonske ovlasti visokog predstavnika, i svom silinom nastoje ostvariti zacrtani naum. Prizivanje mirnog raspada Bosne i Hercegovine, kao da je miran raspad moguć, i insistiranje na etničkom uređenju društva, nauštrb građanskog, postalo je naša svakodnevica. Ohrabruje činjenica da su NATO, SAD i EU ozbiljno shvatili obavještajne podatke s Balkana, o pogubnoj politici Rusije na ovim prostorima, koja ima sve elemente hibridnog rata, te da priča o mogućem prelijevanju agresije na Ukrajinu na ove prostore, nije nimalo naivna. Nema sumnje da će oni odgovoriti raspoloživim mjerama odvraćanja i Rusije i njenih izvođača radova, ali nas mora interesovati i šta mi možemo učiniti, vlastitim snagama.

Naša politička močvara je prepuna političara koji su neopterećeni potrebnim znanjem i političkim vještinama, otuda i neodgovorni vatreni populistički narativi, razmjena virtualnih šamara, i eskalacija verbalnih sukoba do kritične tačke. I dok jedni to čine po narudžbi iz Moskve i vlastitog interesa, predstavljenog kao nacionalni (etnički), drugi su po običaju nasijedali na provokacije i uzvraćali istom mjerom. To i takvo uzvraćanje ide na mlin upravo separatističkim politikama. Javnost je, čini se, uznemirena do pucanja, i figurativnog i bukvalnog. Istini za volju, još nismo dostigli vrhunac opasnosti od pogubne eskalacije, ali ne možemo ni sa sigurnošću tvrditi da je sve još uvijek u sferi verbalnog.

Zakonodavni i izvršni organi vlasti manjeg BiH entiteta su donijeli niz akata koji su na čekanju. Znaju oni koji su ih izglasali da je njihova primjena protivustavna. I to baš protiv Ustava BiH na koji se pozivaju.

Jedna smo od rijetkih demokratskih zemalja bez Nacionalnog (državnog) savjeta sigurnosti, koje bi se bavilo stanjem i izazovima sigurnosti ovog društva i potrebama adekvatnih institucionalnih odgovora na iste. Na taj način pokazujemo da institucije države BiH nemaju sistemski odnos spram hibridnog rata, barem ne spram onog neoružanog dijela. A nama treba sistemski odgovor, a ne pojedinačni, najčešće refleksni. Hibridni rat nije nimalo bezazlen, ni u fazama kad se ne upotrebljava oružje. Podlegnemo li u političkoj, parlamentarnoj, medijskoj, diplomatskoj i ekonomskoj borbi za suverenitet, integritet, demokratiju i ljudska prava građana BiH, neće ni trebati pucati na nas.

Kada počinje nervoza

Naravno, trebamo biti svjesni, da kada huškačka retorika separatista nema eho u našim odgovorima, ni opipljivih rezultata, oni su nervozniji, agresivniji i lažu punim plućima. Kao naprimjer oko rezolucije UN o genocidu u Srebrenici. Rezolucija ne spominje ni Srbiju, ni entitet, ni srpski narod, a narativ protiv rezolucije je pun odbrane Srbije, manjeg bh. entiteta i srpskog naroda. Ustvari, radi se o odbrani prava da se veličaju ratni zločinci, a radi mobilizacija Srba za predstojeće izbore s obje strane Drine, i očuvanja statusa vladajućih.

Ne treba smetnuti s uma da štetnu ulogu imaju politički i subjekti civilnog društva koji, iz njima znanih razloga, zapaljivo plasiraju antizapadni narativ u javnosti, bivajući tako korisnim idiotima u službi interesa Rusije. Jer slabljenje kredibiliteta Zapada najviše odgovara upravo Rusiji, koja teži da zemlje na Zapadnom Balkanu učini trajno nesposobnim za evropske i euroatlanske integracije.

Nije narod blećak, da to ne vidi, ali bi ga trebalo osposobiti i pomoći uspostavljanjem državnih kapaciteta koji bi jedan po jedan element i metod hibridnog rata raskrinkavali. Medijsko opismenjavanje, razvijanje sposobnosti da se prepozna dezinformacija, ukazivanje na zloupotrebu društvenih mreža i jačanje sposobnosti kvalitetnog i odgovornog političkog djelovanja, trebalo bi staviti u fokus obrazovanja.

Raspad Varšavskog pakta i SSSR-a trebaju biti nauk da se hibridni rat može izgubiti, i ciljevi protivnika ostvariti i bez ispaljenog metka. Nekima se čini da će nam, kad zapuca, biti lakše, i nisu u pravu. Institucije države treba jačati da svoj dio posla i odgovornosti ispune u miru, i ne pomišljati na paralelne sisteme, oni su u službi hibridnog rata protiv nas i Bosne i Hercegovine.

(IIN Preporod)