Bismillahir-Rahmanir-Rahim
“Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše?” (El-Bekare, 114)
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2000. godine donio Odluku da se 7. maj proglasi Danom džamija. Naime, 07. maja 1993. godine srpski agresor i domaći srpski zločinci su srušili čuvenu Ferhadiju džamiju u Banjoj Luci. Ferhat-pašina džamija je sagrađena 1579. godine i bila je jedna od 16 banjalučkih džamija koje je dušmanin do temelja porušio tokom krvave agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Dan džamija je ustanovljen kao dan sjećanja na pokušaj agresora da uništi Islamsku zajednicu i našu državu. Agresor je planski ubijao imame i planski rušio džamije i druge objekte Islamske zajednice. Sjećanja radi, srpski i hrvatski agresor je, u ratu od 1992. do 1995. godine, zlostavljao i najbrutalnije ubijao, silovao i protjerao na stotine hiljada naše braće i sestara.
Džamije su Allahove, dž. š., kuće na Zemlji i to su Njemu najdraža mjesta. U njima se pada na sedždu, veliča ime Uzvišenog Allaha i nastoji steći Njegovo zadovoljstvo. Džamije i vakufski objekti se u Bosni i Hercegovini ruše sve od 1878. do konca krvavog rata 1992-1995. godine. Eto, takvi agresori i zločinci se još i herojima proglašavaju. I još takvih zločinaca ima u Policiji i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, a muslimane Bošnjake su ubijali kao zečeve gdje god su stigli. I to sve u srcu civilizirane Evrope i pred cijelim svijetom. E, blago nama, što se ta Evropa brine za svoje građane i dopusti da se nad Bošnjacima muslimanima izvrši deset genocida. I još se ne stide da kažu: “Nikad više!”
Za bolesne umove bilo je normalno pobiti u jednom selu i 750 Bošnjaka muslimana i da učesnici u genocidu i danas rade i šepure se kao policajci ili visoki uposlenici vlasti. I oni nisu ni zločinci a ni teroristi, već heroji!! Zamislite da neko danas u Njemačkoj naziva Hitlera i one oko njega herojima!! No, Nijemci se i nakon 70 godina stide onoga što su počinili i još plaćaju ratnu odštetu.
Evo i povratnike Bošnjake svakodnevno provociraju, optužuju i privode, pa čak i zbog zastave svoje države, jer, kažu, na taj način provociraju druge nacije. Zamislite sada jednog Amerikanca da bude optužen i maltretiran zbog isticanja američke zastave u svojoj državi! Normalno je vidjeti američku zastavu skoro na svakoj kući u SAD-u, ali, eto, kažnjivo isticati bosansku zastavu u Bosni i Hercegovini!!
Znamo da je ubiti jednog nevinog čovjeka grijeh kao pobiti cijelo čovječanstvo, a najveći nasilnici su i oni koji ruše džamije i zabranjuju da se u njima spominje Allahovo ime. Allah, dž. š., kaže: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze! Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114)
Nikada ne smijemo zaboraviti da je od 1992. do 1995. godine agresor potpuno porušio 614 džamija (534 srpski, a 80 hrvatski agresor), a oštetio 307 džamija (249 srpski, a 58 hrvatski agresor), što je 80,5% od ukupno 1144 džamije, koliko ih je bilo prije srpske i hrvatske agresije. Srpski i hrvatski agresor je također potpuno porušio 218 mesdžida (džamija bez munara), a oštetio 41, što čini procenat od 46,40 mesdžida. Ovome treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, te 447 uništenih i 160 oštećenih drugih vakufskih objekata.
E da je pravde i sreće, sve džamije, mesdžide, mektebe, stare mostove i druge porušene objekte bi sami rušitelji morali ponovo izgraditi, pa se više nikada ne bi usudili rušiti. To je jedini ispravan način da se liječe bolesni i rušilački umovi.
Sve navedeno moramo znati i pamtiti, jer oni koji ne znaju svoju prošlost, imaju mračnu budućnost. Jasno je da neprijatelj želi da nas iskorijeni biološki, ali i bez neprijatelja smo osuđeni na nestanak ako budemo zaboravili svoju prošlost i ne budemo držali do svog identiteta, vjere, kulture i tradicije. Džamije su, evo, elhamdu lillah, ponovo izgrađene, i to tako impozantne i komforne da izazivaju divljenje. No, ako ih ne budemo ukrašavali svojim namazima u džematu, ne piše nam se dobro. Najljepše su pune džamije, dok prazne i od suhog zlata da su, ništa ne znače.
Od 80,5% porušenih džamija, skoro sve su ponovo izgrađene, el-hamdu lillah, i sada u njima treba sebe da izgrađujemo, u duhu Kur’ana i Sunneta, pa nam dušmani neće moći ništa. A kada sebe izgradimo, dušmani više nikada neće moći porušiti džamije. Mogli su oni porušiti građevine, ali džamiju ne mogu nikada, jer je Uzvišeni Allah stvorio cijelu zemaljsku kuglu mesdžidom/džamijom. Stoga, džamija ti je svako mjesto gdje se nalaziš: kuća, njiva, šuma, fabrika, škola, bolnica, aerodrom, univerzitet, fakultet, avion, automobil – svako čisto mjesto na Zemlji. Svugdje možeš klanjati, ako hoćeš. Niko ti, dakle, ne može džamiju porušiti i niko ti ne može namaz zabraniti. Sve je do nas.
Zato Uzvišeni Allah i kaže: “Allahove džamije održavaju samo oni koji u Allaha i Onaj Svijet vjeruju, koji namaz klanjaju i koji zekat daju, i koji se osim Allaha nikog živa ne boje. Takvi su, sva je prilika, na Pravome Putu.” (Et-Tevbe, 18)
I na području Medžlisa Islamske zajednice Gračanica je oštećeno oko petnaest džamija, ali zato crkve i sinagoge diljem Republike Bosne i Hercegovine svjedoče da muslimani Bošnjaci nisu rušitelji. Naprotiv, mi smo ih štitili i pokazali ko je civiliziran a ko barbarin, zločinac i terorista.
Mi muslimani treba da se ponosimo islamom, jer nas islam uči da poštujemo drugoga, da uvažavamo različitosti, da budemo tolerantni prema drugim vjerama, ideologijama i nacionalnostima. Naš lijepi islam nas uči da pomažemo svima koji su u nevolji, ma ko oni bili. Naš veličanstveni islam uči da naš komšija, ma koje vjere i nacije bio, ne smije biti gladan, dok smo mi punog stomaka. To je civilizacija, kultura, ljudskost, pravda, veličina. Pa, budimo ponosni na svoj lijepi islam i pokažimo ga u svome svakodnevnome životu. Živimo islam! Nije dovoljno da samo govorimo o njegovoj ljepoti.
I na kraju, naučimo se da sami pravimo džamije i održavajmo ih, kao i naše hareme, mezarja, meraje, avlije, bašče, njive, voćnjake, pašnjake, rijeke, potoke, jezera, puteve, ograde. Ne očekujmo da to neko drugi radi za nas. Ne oslanjajmo se na donacije, jer će one presušiti. Ne očekujmo da nam drugi daju gotovu ribu, već uzmimo udicu pa sami pecajmo. Radimo, učimo, rukave zasučimo, jer je to sve ibadet. Manje pričajmo i manje kritikujmo, a više radimo. Ovako nikada nećemo biti zadovoljni, ma koliko i ma šta imali.
Džamije moraju biti nukleus naših života. Svakodnevno ih posjećujmo, tu se obrazujmo, moralno uzdižimo i energiju crpimo. U njima se vaspitajmo i pripremajmo za suočavanje sa životnim izazovima, raznim kušnjama i nedaćama, pa neće biti nesavladivih prepreka. Ko islamski živi, živjet će sretnim životom i uspjeh mu je, ako Bog da, zagarantovan na oba svijeta.
Onima koji su mu’mini, koji rade, trude se, uče, čija su srca vezana za džamiju, koji Kur’an uče, po njemu se vladaju, Uzvišeni Allah šalje radosne vijesti:
“Gospodar njihov ih obveseljuje samilošću od Sebe i blagonaklonošću, i džennetskim baščama, što će pripast njima, u kojim će uživati bez prestanka, i oni će zauvijek ostati u njima, a kod Allaha je doista nagrada golema!” (Et-Tevbe, 21-22)
O, Uzvišeni Allahu, učvrsti nas na Pravom putu, učini nas onima koji će graditi i održavati Tvoje džamije, najbolja i najdraža mjesta na Zemlji, učini nas svakodnevnim posjetiocima Tvojih džamija, a ne sezonskim muslimanima, od Bajrama do Bajrama i od džume do džume, olakšaj nam kušnje i poteškoće, uputi našu djecu i naše porodice, naše komšije i poznanike, omili nam islam i njegove ljepote i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.
Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 08.05.2015. god.
