Među širokim masama ljudi se u novije vrijeme raširila jedna posebna vrsta straha, a to je – strah od hidžaba ('hidžabofobija').
Strah od hidžaba i marame je aktuelno pitanje, posebno u zapadnim zemljama (a vidimo da pogađa i BiH, primj. prev.). U čemu leže uzroci tolikog otpora spram jednog odjevnog predmeta? U slijedećim redovima ćemo ih pokušati objasniti.
Hidžab ukazuje na identitet i vjeru žene muslimanke
Šta vam prvo padne na um kada vidite ženu koja nosi hidžab? Bez ikakve sumnje, povezat ćete hidžab s islamom i vjerom žene koje ga nosi. Više nego bilo koji drugi odjevni predmet, hidžab je najvažniji faktor prepoznavanja muslimanki širom svijeta. S ovom snažnom asocijacijom dolazi i mnoštvo predrasuda, osjećaja tajanstvenosti (”Ima li ona kosu?”;”Kupa li se u marami?” i sl.), pretpostavki, umišljanja i straha. Za mnoge nemuslimane, hidžab predstavlja religiju koja im je strana i nerazumljiva. A prirodna je pojava da ako se bojiš neke vjere, plašiš se i njenog javnog i transparentnog praktikovanja.
S druge strane, islamofobični medijski publicitet utječe i na negativan odnos pojedinih muslimanki spram hidžaba. U medijima se ciljano naglasak stavlja na loše osobine nošenja marame, a zanemaruju se drugi problemi koji utječu na kvalitet života muslimanki širom svijeta. Ta medijska pompa i negativan stav okoline dovode do pojave ružnih osjećanja u muslimankama te posljedičnog gubljenja volje za učenjem o svojoj vjeri i protivljenja marami i onima koje je nose.
Hidžab se povezuje s zlostavljanjem i kršenjem osnovnih ljudskih prava
Među muslimanima se je pojavila škola mišljenja koja smatra da su islamski propisi mijenjani zbog mržnje spram ženskog roda. Oni tvrde da su prijašnji islamski učenjaci u sebi nosili nepodnošljivost spram ženskog spola i da su tumačili Kur’an i hadise kako bi udovoljili ličnim interesima i krajnjem cilju: zlostavljanju žena i kršenju njihovih prava. A pošto je po njima islamsko pravo (fikh) leglo muškog šovinizma, otuda je i hidžab samo iskaz mržnje i lošeg statusa žene u islamu. Pojedini krugovi na Zapadu su ovakva tumačenja islama jedva dočekali opisujući ih kao dah svježeg vazduha i oslobađanje od vjekovnih okova.
Međutim, svako ko ima iole znanja o islamu zna da ovo mišljenje nema nikakvog uporišta i svrhe. Umjesto da tragamo za mudrostima koje se kriju u naredbama Allaha, dželle še’nuhu, ovakvi stavovi se nedobronamjerno koriste u borbi protiv islama i hidžaba. Moramo priznati da u muslimanskim zajednicama zna biti kršenja pojedinih prava žena i duplih standarda, ali su to pojedinačni slučajevi koji nemaju dodirnih tačaka s islamskim učenjem. Inače je pitanje zlostavljanja žena i njihovih prava globalno pitanje i pogađa sve vjere i kulture.
Hidžab nije usklađen s zapadnjačkim ”modnim trendovima”
Nošenje hidžaba na Zapadu u najmanju ruku predstavlja izazov. Savremeno odijevanje uključuje nošenje odjeće koja više otkriva, nego prekriva, pa zato nije čudno da se među mnoštvom oskudno (ne)odjevenih, žena muslimanka može osjetiti usamljeno. Ali i ponosno. Muslimanka je ponosna jer nije toliko površna i bez samopoštovanja pa da je drugi mogu ubijediti da obuče dvodijelni kupaći kostim samo kako bi se uklopila u društvo. Umjesto toga, ona cijeni sebe i svoju vjeru i ne osjeća potrebu da sama sebe ponižava prihvatajući način oblačenja koji je istinsko zlostavljanje i vodi ka seksualizaciji žena i djevojaka.
Ne iznenađuje da se podaci Američke Psihološke Asocijacije (American Psychological Association - APA) u potpunosti slažu s prethodno izloženim. Još 2007. je par istraživanja koje je spovela APA na temu seksualizacije djevojčica ukazalo na opasnost savremenih modnih trendova i njihov štetni utjecaj na zdravi razvoj djevojčica. U svom izvještaju oni su definisali seksualizaciju kao jedan od sljedećih fenomena:
Vrijednost neke osobe dolazi samo iz seksualne privlačnosti i aktivnosti, a na štetu drugih ljudskih osobina i njihovog potiskivanja;
Djevojčicama se nameće standard koji izjednačava fizičku privlačnost (usko definisanu) s seksualnom atraktivnošću;
Djevojčice i kasnije žene postaju seksualni objekti te služe samo za zadovoljavanje tuđih seksualnih prohtjeva;
Seksualnost se nameće djevojčicama na štetne načine koji utječu na njihov emocionalni i psihički razvoj.
Ovi koncepti se mogu jednostavnije razumjeti ako opišemo jedno istraživanje koje je sprovela APA. Dvije skupine djevojčica su stavljene u svlačionicu. Jednoj grupi je naređeno da se obuku u kupaće kostime, a druga skupina je za zadatak imala da obuče majice dugih rukava. Potom su djevojčice iz obje skupine morale da sjednu ispred velikog ogledala i da rade test iz matematike. Rezultati su pokazali da su djevojčice u dugim majicama ostvarile mnogo bolje rezultate nego prva skupina u kupaćim kostimima.
Zašto? Djevojčice u kupaćim kostimima su bile preokupirane s svojim izgledom, i nisu bile u stanju da se skoncentrišu na test. E, sad samo zamislite kakvog utjecaja na um djevojčica ima svakodnevna izloženost reklamama, crtićima, filmovima, muzičkim spotovima, magazinima, i sl. koji svi predstavljaju žene i djevojke kao seksualne predmete.
Manjak razumijevanja i poštovanja spram islamskih učenjaka
Zapadni advokati i pravnici bi se zgrozili na pomisao da neki laik i neznalica uzme sebi za pravo da tumači zakone njihove države i njihov smisao i primjenu. A s druge strane, mnogi ljudi žive u uvjerenju da islamsko pravo može tumačiti svaki pojedinac u skladu s svojom ličnom interpretacijom i prohtjevima. Kao što advokat provede više godina stičući svoju titulu, tako je islamskom pravniku potrebno i vremena i truda u izučavanju Šerijata. Koliko treba čovjek da izdvoji zekata? Koji su uvjeti bračnog ugovora? Na ova i slična pitanja se NE MOŽE davati odgovor bez poznavanja oblasti islamskog prava.
Trebamo se zapitati, zar više cijenimo neko drugo zakonodavstvo od islamskog, a zaboravljamo da je Thomas Jefferson upravo na islamkom pravu bazirao Deklaraciju nezavisnosti i Ustav SAD-a.
Raskorak između vanjskog izgleda i ponašanja muslimana
Veliki uzrok ”hidžabofobije” je raskorak između ponašanja pojedinih muslimana i njihovog vanjskog izgleda. Ljudi obično povezuju hidžab s čednošću i pobožnošću. Svakako, izvršavanje Allahovih naredbi je dobro djelo samo po sebi; a nositi hidžab na Zapadu jeste borba i iskušenje. Međutim, moramo razumjeti da je moguće izvršavati neke od vjerskih imperativa, ali griješiti u drugim aspektima, bez obzira da li to bilo vidljivo drugim ljudima, ili ne. Mi smo svi ljudi, podložni slabostima i upadanju u grijehe. Ali kada žena u hidžabu npr. javno opsuje, ili bude nepristojna – istovremeno se šalje i negativna poruka. Neko odmah primijeti tu grešku i koristi je kao argument protiv hidžaba i islama. Vanjska djela jedne muslimanke postaju tako i instant pozivnica za osude i napade na čitav ummet. Niko se od nas ne bi trebao baviti problemima drugih ljudi, i osudama i napadima na njihove časti i ličnosti. Umjesto toga, trebali bismo se pozabaviti s stalnim duhovnim putovanjem ka Allahu, subhanehu we te’ala.
Na kraju, niko se ne bi trebao plašiti jednog od vanjskih obilježja islama, a to je hidžab. Našim djelima utječemo na širenje pozitivne slike o islamu, pa nemojmo ljude odbijati od vjere, tako praveći neprijateljstvo među nama. Muslimanske zajednice bi se trebale brinuti oko preporučivanja dobra i sprečavanja širenja zla, i doprinijeti širenju atmosfere dijaloga, njegujući ljubav i poštovanje među muslimanima.
Preveo i obradio: Nedim Botić
