Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine nastupit će na svjetskom prvenstvu u Kataru koje počinje danas a završava 1. februara. Najboljim bh. rukometašima je to historijski plasman na završnicu SP-a.

Turski sud u srijedu je odlučio da blokira pristup internet stranicama koje su objavile naslovnu stranicu novog broja francuskog satiričnog nedjeljnika Charli Hebdoa, prenose agencije. 

U taboru rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine sve je spremno za historijsku prvu utakmicu na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Prema riječima selektora Dragana Markovića naši igrači su spremni i što je najvažnije zdravi, javlja izvještač Agencije Fena iz Dohe.

Administracija američkog predsjednika Baracka Obame ne opisuje napad u Francuskoj kao "radikalni islam", nego koristi termin "nasilni ekstremizam", jer se tu radi o "preciznosti", izjavio je u srijedu glasnogovornik Bijele kuće Josh Earnest.

Naučnici sa američkog Instituta za istraživanje Scripps tvrde kako su razvili vakcinu protiv ovisnosti od nikotina. Vakcina je djelovala na labaratorijskim miševima, a u narednom periodu se očekuje testiranje na ljudima.

Historija bilježi pokušaje vrijeđanja islama i poslanika Muhameda a.s. i u vremenima kada su muslimani bili pod zaštitom hilafeta. Sa portala Akos.ba prenosimo tekst koji potpisuje mr Sedad Bešlija.

Koalicija organizacija civilnog društva „Prvi mart“ poziva građane u povratničkim zajednicama na području entiteta RS da dostave informacije o dionicama seoskih i lokalnih puteva za koje postoje inicijative u lokalnim zajednicama za obnovu. U okviru kampanje mapiranja „Put do kuće“, koalicija „Prvi mart“ planira u narednoj godini utvrditi prioritete u izgradnji puteva, te uputiti preporuke i prijedloge prema donatorima i nadležnim institucijama. Građani iz povratničkih zajednica informacije o putevima mogu dostaviti na e-mail adresu: info@prvimart.ba.

Vrhovno sportsko vijeće (CSD) pri Vladi Španije usvojilo je i aktiviralo paket novih mjera borbe protiv nasilja i nereda na fudbalskim utakmicama, koji je ranije pripremila Španska fudbalska federacija (RFEF).

Kratki film koji na poseban način prikazuje dio vakufa Gazi Husrev-bega iz različitih perspektiva emitovan je kao uvodna sekvenca za svečanost prilikom predstavljanja projekta zamjene ćilima u Gazi Husrev-begovoj džamiji. Autor filma je Muhamed Halilović Preporučujemo gledanje u HD kvalitetu!

Gost TV1 bio je akademik, prof. dr Esad Duraković, profesor arapske književnosti, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, član Arapske akademije nauka u Damasku, član Arapske akademije nauka u Kairu. U intervjuu se akademik Duraković osvrnuo na dešavanja u Evropi i Francuskoj, naglasivši da su napadi u Parizu zločin koji zaslužuje svaku osudu, kao i da nemaju veze sa islamom. "Bog u Kur'anu kaže da je stvorio narode i plemena da bi se međusobno upoznavali, a ne da bi ratovali. Kaže se i da je Bog htio, sve bi nas stvorio u jednoj vjerskoj zajednici. Religijska šarolikost izraz je Božije volje, koju smo dužni poštovati. Pravi musliman nema nikakve veze sa ovim i mora osuđivati ovakve stvari, jer su protiv Boga i vjere", kazao je.  No, akademik Duraković naglašava da se ne bi smjelo ostati na nivou tragedije, masakra, te da bi se mjerodavna javnost, mediji, političari morali baviti uzrocima tih događaja.  "Osuđujući ovo bez ikakve dvojbe i sumnje, mislim da Evropa, svijet i mediji nisu ili neće da shvate i govore o tome šta su motivi ovog zločina.  Motivi su otprilike sadržani u sljedećem: zapadnjačke zemlje brzo organizuju internacionalne koalicije da bi razorile neku zemlju, poput Libije, Iraka... Tu su vrlo saglasne i jasno se dogovaraju. Međutim, one pri tome nisu svjesne  da ne vrše rekonstrukciju nekog političkog sistema, nego da razaraju kompletna društva, kulture, a to je jako komplikovano. Pri tome, nastoje da maksimalno vrijeđaju ljude u čijim zemljama intervenišu. Mnogo puta smo mogli vidjeti kako se urinira po Kur'anu, kako se on baca u klozetsku šolju, mogli smo slušati kako se siluju pred roditeljima maloljetne djevojčice u Iraku... Ide se ka tome da se jedan narod, odnosno jedna kultura razori i da se pri tome maksimalno ponize i uvrijede ljudi. A ljudi ne opraštaju poniženja i uvrede. To traje jako dugo.Glavni generator jeste pitanje Palestine. Čitav islamski svijet je frustriran zbog toga. Nedavno, kada je jedna od najmoćnijih armija svijeta napadala u Gazi i ubijala stotine djece i to u skloništima i objektima pod zaštitom UN, tada svijet nije reagovao na ovaj način, a trebalo je da reaguje na ovaj način. To znači da je poruka da postoje ljudi koji su manje vrijedni, čiji su životi manje vrijedni... Jedini izlaz je da se eliminišu uzroci ovakvih terorističkih akata, a to je ovaj način. U suprotnom, ovakvi akti se nažalost mogu očekivati u budućnosti."Mišljenje akademika Durakovića jeste da su napadi u Parizu "izvanredan doping desničarskim ili ultradesničarskim snagama u Evropi", i da ne idu na ruku muslimanima, nego islamofobima, ksenofobima.  Ipak, i nakon krvavog napada u Parizu satirični magazin Charlie Hebdo nastavio je sa objavljivanjem karikatura Poslanika Muhammeda a.s. "I to me je iznenadilo. Svi u Evropi govore  da se ovim brane sloboda govora i izražavanja, mišljenja... Najuzvišenija osjećanja svakog vjernika su vjerska osjećanja. To ne treba dirati. Ako neko vjeruje u primitivno uređenom plemenu u neki totem, neko božanstvo koje je sam sebi napravio i kaže ''nemoj mi dirati, ovo je moja svetinja'', to je najuzvišeniji dio njegovog bića, bez obzira šta Vi ili ja o tome mislili ne treba to njegovo povređivati, to treba poštovati. To ovi ljudi u Evropi, u ovom satiričnom listu i drugim mjestima ne shvataju i ne rade. Oni uporno idu na to da vrijeđaju ljude. Ne možete Vi određivati šta mene vrijeđa, to mogu samo ja. Ako kažem da to duboko vrijeđa najintimniji dio mog intimnog bića, a Vi uporno to vrijeđate, to više nije sloboda izražavanja. To je smišljena uvreda, atak na moj integritet, moju svetost... U tom slučaju nisam primitivan ja koji vjerujem u Poslanika Muhammeda ili nešto drugo, nego je primitivan onaj ko ne poštuje moja osjećanja. Mislim da je to provokacija. Možda to neko i smišljeno radi, ja nemam dokaze, da bi to dalje eskaliralo, jer nema sumnje da će to provocirati reakcije nekih ekstremnih islamskih grupa...".Rješenje nije povećanje broja sigurnosnih snaga, uvođenje armije, smatra naš akademik."Treba djelovati preventivno na gašenju tih žarišta iz kojih sve potiče. Mislim da će to potrajati jer se problem ne može riješiti tako brzo. Suština stvari je u tome da zapadne zemlje suštinski promijene svoj odnos prema islamu i muslimanima, prema islamskom svijetu, da ga ne razaraju, da ga ne ponižavaju, da ne uništavaju te kulture, nego da krenu u istinski dijalog i istinsku toleranciju. Mislim da je to jedino pravo rješenje. Međutim, u zapadnom svijetu vladaju korporacijska društva koja imaju interese na Bliskom Istoku i arapskim zemljama, islamskom svijetu uopšteno, budući da je njihovo božanstvo profit, teško će odustati od toga i zato će to potrajati. Dakle, da poentiram: jedini pravi izlaz, dugoročno gledano, jeste temeljita strateška promjena Zapada prema islamskom svijetu. Pozitivno sam reagovao na saznanje da je Srpska pravoslavna crkva izuzetno snažno apelirala na svoje vjernike da ne objavljuju karikature Poslanika Muhammeda. Tako se to radi, to je zrelo i odgovorno, a ne "hajmo sada objaviti u još većem broju primjeraka te karikature". To je provokacija, uvreda, nema nikakve sumnje."Na pitanje novinara zašto svijet šuti na ubijanje širom svijeta, akademik odgovara da je Evropa licemjerna."Nereagiranje na masakr u Palestini, koji se ponavlja, govori o tome da postoje dupli standardi. Po evropskom mišljenju postoje ljudi koji su manje i više vrijedni. Vrhunac licemjerja jeste pojavljivanje Netanjahua u Parizu i demonstriranje za slobodu čovjeka koji je iz tenkova ubijao stotine nezaštićene djece. Evropa ima suštinski problem sa multikulturalnošću. Sa univerzalnim vrijednostima humanosti o kojima je katolički poglavar govorio. Oni su birokrati."BIR.ba

Stanovnici pustinje u Saudijskoj Arabiji doživjeli su krajnje prijatno iskustvo - po prvi put u svom životu vidjeli su snijeg.

Nekoliko hiljada ljudi došlo je u utorak navečer na skup protiv islamofobije u Berlinu, na inicijativu muslimanskih organizacija i u prisustvu kancelarke Angele Merkel, nakon terorističkih napada u Francuskoj.

Iznenađeni smo odlukom Raspravnog vijeća Haškog tribunala kojom je odbijen zahtjev tužilaštva da vrati u sudski pritvor optuženog Vojislava Šešelja s privremene slobode - izjavio je za Fenu predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida u BiH Murat Tahirović.Ističe da se na osnovu svih reakcija dosad, "počevši od Theodora Merona pa dalje, očekivalo da će vratiti Vojislava Šešelja nazad u pritvorsku jedinicu".- Ovo je iznenađenje i dokaz da se Haški tribunal odnosno Haški sud pokušava na svaki mogući način riješiti Šešelja i prepustiti ga sudbini, odnosno dočekati njegovu smrt u Beogradu, kako bi saprali sa sebe odgovornost. Žao nam je što se to desilo - potcrtao je Muratović.Savez logoraša u BiH također osuđuje odluku Raspravnog vijeća Haškog tribunala kojom je odbijen zahtjev tužilaštva da vrati Šešelja u sudski pritvor.- Mi smo i prije govorili da je postupak puštanja na privremenu slobodu Vojislava Šešelja prije svega jedan čin neuvažavanja i nepoštivanja samih žrtava te da su sve žrtve ogorčene takvim postupkom - kazao je za Fenu predsjednik Savez logoraša u BiH Jasmin Mešković.Dodaje kako Savez logoraša u BiH nije zadovoljan time što sud u Hagu nije vratio Šešelja u pritvorsku ćeliju do samog izricanja kazne za sva djela koja je radio kako u BiH tako i u Hrvatskoj.- Osuđujemo ovu odluku. Očekivali smo da će Haški tribunal ispraviti svoju grešku, prije svega jer je i susjedna Republika Hrvatska uputila određene zahtjeve da se Šešelj vrati u pritvorsku ćeliju - naglasio je Mešković.Predsjednica Udruženja građana "Srebreničke majke" Hatidža Mehmedović kaže da su žrtve "ogorčene i na sudove i međunarodnu zajednicu".- Svi koji su trebali da rade svoj posao i nisu ga radili, nagradili su zločin a žrtve kaznili - podvukla je Memhedović u izjavi za Fenu, dodajući da je ovom odlukom "Šešelj pobijedio i da je nagrađen".Ističe također da je "sud izgubio svoju težinu, te da žrtve znaju da im sud ne može vratiti najmilije, ali da treba da sudi po onim zločinima koji su počinjeni kako bi opominjali mlade generacije".Raspravno vijeće Haškog tribunala odbilo je zahtjev tužilaštva da vrati u sudski prtivor optuženog Vojislava Šešelja s privremene slobode, objavljeno je u Haagu.U odluci koja nosi današnji datum, Raspravno vijeće također se proglasilo nenadležnim za Šešeljev zahtjev da kazne glavnog tužioca Sergea Brammertza "zbog nedozvoljenog ponašanja".Šešelj je, odlukom Raspravnog vijeća, 12. novembra privremeno oslobođen iz pritvora Tribunala iz humanitarnih razloga, zbog njegove bolesti, kako bi liječenje mogao da nastavi u Beogradu. (FENA)

Rezolucija o Sutorini, koja je upućena u zvaničnu parlamentarnu proceduru u Bosni i Hercegovini bila je tema današnjeg razgovora potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova i evropskih integracija Igora Lukšića i ambasadora Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori Đorđa Latinovića.

Muslimansko dobrotvorno društvo "Merhamet" iz Švedske sredinom decembra prošle godine uplatio je 35.500 KM na račune devet narodnih kuhinja iz cijele BiH.

Piše: akademik dr. Ferid MuhićČovječanstvo se već duže vremena ubrzano približava tački veoma opasne unutar-rodovske (intra-species) konfrontacije. Ljudi, ta najrazumnija bića svijeta a možda i cijelog Univerzuma, predstavnici roda koji se s pravom klasificira kao homo sapiens sapiens, na pragu su trenutka u kom iracionalna mržnja može da preraste u nemilosrdno uzajamno istrjebljenje epskih proporcija! Iste one koji su razumom toliko obdareni da zaslužuju naziv mudro mudri (sapiens sapiens), već trese prva faza slijepog bijesa, koja u trenutku može njihov svijet pretvoriti u predvorje najveće ludnice svih vremena!Fenomen unutar-rodovske agresivnosti (intra-species agressivity), jeste najstrašnija differentia specifica ljudskog roda! Prema istraživanjima Konrada Lorenza, za koja je dobio i Nobelovu nagradu, ovaj destruktivni impuls, na žalost, predstavlja rodovsku konstantu. To znači da se ne može trajno eliminisati iz modela ljudskog ponašanja. Ipak, ako se ne može potpuno isključiti, može se kanalisati. Sportovi, od kolektivnih do individualnih, od šaha do ekstremnih disciplina, predstavljaju veoma efikasan metod preusmjeravanja ovog nagona. Međutim, svaki povod koji rezultira socijalnom polarizacijom, munjevito aktivira cijelu skalu ove unutar-rodovske agresivnosti uvećavajući ogromno neposrednu opasnost od bespoštednog konflikta suprotstavljenih strana.Atentat na novinare u slučaju 'Charlie Hebdon' više nego dramatično ilustruje opasnosti od takvog raspleta. Ljudska bića su žestoko i nepomirljivo polarizovana na 'poštene građane' i na 'opake zločince'. Da je ovakva podjela substancijalna, dakle da je zasnovana na konkretnim postupcima i ponašanju svih koji su uključeni u jednu ili u drugu kategoriju, u ovakvoj polarizaciji ne bi bilo ništa sporno. Problem je, međutim u tome, što je ovakva konfrontirajuća kategorizacija ljudi utemeljena na simboličkom a ne na predmetnom nivou, pri čemu se za 'opake zločince' proglašava preko milijardu i po ljudi: oni na koje se odnosi etiketa “muslimani“! 'Pošteni građani', kao u svim sličnim prilikama kroz istoriju, prepoznaju se po tome što jednostavno nemaju nikakvu etiketu! U tu kategoriju, poslije prvih dana slučaja “Charlie Hebdon“, spadaju svi oni koji nisu muslimani. Dovoljan razlog za podozrivost i pooštrene mjere kontrole muslimana jeste to što su muslimani: dovoljan razlog da se od takve kontrole izuzmu svi koji nisu muslimani, jednostavno je taj što su nemuslimani!Da nije riječ o paušalnoj ocjeni bez pokrića, lako će se uvjeriti svako ko uporedi reakcije političkih lidera, duhovnih poglavara i ogromne većine javnosti u slučajevima u kojima počinitelji zločina nisu bili muslimani, ili ako slijedimo logiku etiketiranja i neetiketiranja, u kojima su počinitelji bili oni neobilježeni, dakle nemuslimani.Podsjetimo se, na primjer, da li je nakon masakra u kom je Norvežanin Breivik svojom rukom na okidaču ubio 77 mladih ljudi, jednog po jednog i to samo iz ideološke mržnje prema muslimanima, (svakako najmalignijeg i najmasovnijeg zločina izvršenog u moderno doba od pojedinca), na svjetskoj političkoj sceni, u javnosti i medijima bila pokrenuta hajka protiv Norvežana!? Nije! Da li je bilo koji Norvežanin bio izložen posebnoj provjeri dokumenata, pretresu, šikaniranju od strane pograničnih vlasti samo zato što je Norvežanin!? Nije! Jesu li se Norvežani morali plašiti za svoju bezbjednost u muslimanskim zemljama, jesu li bili izloženi iracionalnom gnjevu i slijepoj mržnji lokalnog muslimanskog stanovništva? Nisu! Budući da je sam Breivik potencirao da je kršteni kršćanin (Baptized Christian), da li su crkveni velikodostojnici osudili javno njegov čin kao nekršćanski!? Nisu! Nakon genocida u Srebrenici, koji je izvršila srpska armija nad više od 8.000 civila Bošnjaka samo zato što su bili muslimani, jesu li pooštrene mjere kontrole građana Srba na bilo kojoj granici u svijetu? Nisu! I je li se oglasila Srpska pravoslavna crkva, ili bilo koja druga kršćanska crkva u svijetu, da osudi taj najveći zločin na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata kao čin suprotan duhu kršćanskog milosrđa? Nije!I logično je i pravedno je što ni jedan Norvežanin nije imao potrebe da se pravda za djelo koje je počinio njihov sunarodnik, onaj kršteni kršćanin, pripadnik iste religije! I jednako tako je pravedno i logično što građani Srbi nisu bili šikanirani i što se ni Srpska pravoslavna crkva nije oglasila sa svojom osudom genocida; jer šta sa tim imaju oni ostali Srbi koji u tom genocidu nisu učestvovali a od kojih se, sasvim neopravdano, očekuje dokazivanje nevinosti!? I slijedeći istu misao, šta sa genocidom nad muslimanima u Srebrenici imaju gotovo dvije milijarde kršćana koji za taj zločin ne snose nikakvu odgovornost i od kojih zato niko nema pravo da zahtijeva ili očekuje pravdanje, još manje legitimisanje njihove nevinosti!?Žaljenje zbog nevinih žrtava i solidarnost sa tugom i stradanjem njihovih najbližih – to svakako da, to je ljudski! Ali pravo da bilo ko proziva nekoga za nešto što nije učinio – to nikako ne, jer to bi bilo nasilje!Tako i treba: neka svako odgovara za ono što je učinio! Ne pokušavajte mi natovariti kompleks krivice, ni breme odgovornosti za nešto što nisam učinio! To je pravilo. To je norma. Apsolutno niko nema pravo da zahtjeva od bilo koga da se pravda za nešto što nije učinio. Kao što se pošten i razuman čovjek neće hvaliti podvizima drugih ljudi, tako se neće ni sramiti zbog zločina koje su počinili drugi! I neka niko ne bude predmet osude za nešto što su učinili drugi, makar bili pripadnici njegove nacije ili religije. Po čemu su pošten čovjek i zlikovac jednaki, da bi simbolička oznaka kao što su vjera ili nacija, opravdala jednak odnos prema njima!? Ni otac, koji je nevin, ne može biti opravdano maltretiran za kriminal koji počini njegov rođeni sin! Ni sin ne može biti predmet osude za prestup što je počinio njegov otac! I tako treba, jer je tako i pravedno!Pitanje pred kojim u ovom trenutku stoji savremeni svijet glasi: Zašto ono što što je pravedno i što sasvim normalno važi za sve ljude, samo za muslimane ne važi!? Zločin u slučaju “Charlie Hebdo“ izvršila su dva muslimana. Na osnovu čega se smatra opravdanim da se proziva preko milijardu muslimana, koji sa tim zločinom nemaju apsolutno nikakve veze!? Jer to što su muslimani, da se odmah razumijemo, ni za jednog razumnog i pravednog čovjeka, ne može biti apsolutno nikakav argument! A ipak, milioni razumnih i pravednih ljudi očekuju i čak zahtijevaju upravo to od milijardu i po ljudi za koje sasvim pouzdano znaju da sa zločinom u Parizu nemaju nikakve veze!?Eto zbog čega je pitanje o motivima sistematske prakse etiketiranja i stigmatiziranja muslimana kao kolektivnih zločinaca, terorista, ekstremista, najvažnije pitanje koje savremeni svijet mora već danas sebi postaviti ozbiljno i temeljito; ukoliko uistinu priznaje jednaka prava svim ljudima bez obzira na rasu, religiju, etničku pripadnost ili kulturni background! I ukoliko iskreno nastoji da izbjegne još jedan strašan čin krvave drame ispisane destruktivnom energijom instinkta unutar-rodovske agresivnosti!Iako ima direktne i krajnje opasne političke i bezbjednosne implikacije, samo pitanje je zapravo predmet društvenih nauka, prije svega socijalne psihologije, sociologije i kulturalne antropologije. U kontekstu kulturalne antropologije, registrovano je nekoliko paradigmatičnih slučajeva koji se u dlaku poklapaju sa socijalno-psihološkom pozadinom u slučaju “Charlie Hebdo“ i koji su, u ovom kontekstu, izuzetno instruktivni za izbjegavanje sličnih incidenata u budućnosti. Kao takvi, oni predstavljaju locus classicus u tehnologiji rješavanja kulturalnih nesporazuma sa potencijalno konfliktim nabojem.Navešću jedan tipičan primjer iz kulturalno antropološke prakse, koji je dobio svoje socijalno psihološko objašnjenje i time utvrdio konture generalnog metoda izbjegavanja svih budućih konfliktnih situacija koje nastaju na sličnoj osnovi. Zbog vrijednosti autentičnog kulturalno psihološkog doživljaja i pozitivnog ishoda, analiziraću i jedan primjer iz sopstvenog iskustva koji spada u istu kategoriju potencijalno destruktivnih nesporazuma.Početkom '70 godina, naglo je porastao broj individualnih turističkih posjeta građana SAD u Meksiko. Na žalost, paralelno je konstatovan i određen broj tragičnih žrtava naizgled potpuno nemotiviranog nasilja. Detaljna istraga dala je rezultate tek kada su uključeni i socijalni antropolozi. U većini slučajeva, ubistvima su prethodile verbalne rasprave nakon banalnih saobraćajnih incidenata. Utvrđeno je da meksikanska kulturna tradicija ima veoma nizak prag tolerancije psovke i verbalne grubosti, znatno niži od onog uobičajenog u SAD. Psovka na javnom mjestu se tretira kao uvreda časti koja se može oprati samo izvinjenjem. U svim slučajevima sa tragičnim ishodom, žrtve su kategorički odbile da to učine i čak su radikalizirale nivo uvredljivosti govora. Nakon što su vlasti SAD štampale listiće sa upozorenjem svojim građanima da eventualne konflikte u Meksiku rješavaju bez uvreda i psovki, tragični incidenti zbog razlika u kulturnoj toleranciji verbalnog nasilja, više se nisu ponovili.Da su turisti iz SAD ostali gluhi na upozorenja kulturologa i socijalnih psihologa, broj žrtava ovog nesporazuma produžio bi da raste. Do trenutka u kom bi ozbiljan konflikt sa trajnim posljedicama po odnose dvije susjedne države, postao neizbježan. Jer bi, u svakom novom incidentu, meksički građani smatrali da je riječ o ignorisanju standarda ponašanja uobičajenog za jednu kulturu, odnosno o namjernom nepoštovanju i provokaciji. Građani SAD bi u ovoj nesrazmjernoj upotrebi nasilja, vidjeli mržnju i primitivizam. Ignorisanje razlike u kulturnim standardima socijalnog ponašanja uvijek vodi ozbiljnim problemima, a često i tragičnom ishodu! Ono što je za jedne benigna verbalna konfrontacija, takoreći jezička vježba, za druge je flagrantan čin provokacije i 'govora mržnje'.Primjenivši ovaj primjer na tragični incident “Charlie Hebdon“ u Parizu, jasno vidimo da je hipoteza o kulturološkom nesporazumu, dovoljno plauzibilna da se provjeri u praksi. Ako je za kulturnu matricu islama nedopustivo i krajnje uvredljivo svako javno izrugivanje i karikiranje sa simbolima i vrijednostima koje u tom sistemu imaju status svetih sadržaja, onda će ignorisanje te činjenice za pripadnike takvog kulturnog modela, predstavljati klasičan primjer namjerne provokacije i 'govora mržnje', a ne potvrdu 'slobode govora'. Odreći se od slobode govora nije jednostavno, složićemo se. Ali u svijetu u kom je ta sloboda odavno sasvim legalno limitirana odredbom o zabrani 'govora mržnje', kao i o sankcionisanju širenja rasne, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, to zapravo ne bi ni bilo nikakvo odricanje od slobode govora nego samo čin uključivanja islama i muslimana u već postojeći sistem ograničenja te slobode.Muslimani bi u tom slučaju, dobili samo ono isto pravo koje već važi za sve ostale kulturne i religijske zajednice, dok bi pozitivni efekti predstavljali višestruko vrijedan kapital. Ukoliko bi i tada neki muslimani napadali medije i ugrožavali živote novinara, ne bi se više mogli pozivati na alibi da reaguju na provokacije uvredljivog 'govora mržnje', i u očima svih muslimana bili bi legitimirani kao obični kriminalci. Ako bi, sa prekidom objavljivanja pogrdnih karikatura i tekstova na račun islama i muslimana, napadi sasvim prestali i bezbjednost novinara postala neupitna, to bi bio ogroman korak ublažavanju kulturološke polarizacije, smanjenju tenzija i smirivanju destruktivnih strasti!Da je ova hipoteza visoko relevantna, potvrđuje i prethodno najavljeni slučaj iz personalnog iskustva samog autora. Kao sasvim mladog momka, za svoj stol me ljubazno pozvao jedan ugledni književnik. Kada sam prišao, pozdravio me s pitanjem 'kako si', propraćenim psovkom. Dok sam, duboko uvrijeđen, bez riječi ustajao, sa smiješkom mi je objasnio da u njegovom krugu psovka izražava intimnost i prijateljstvo – način da srdačna neposrednost zamijeni formalnu uštogljenost.- U mom krugu psovka je psovka. Ja ne psujem i ne tolerišem ni da me psuju!- Hajde, ne vrijeđaj se. Rekao je i opet završio sa istom psovkom.- Rekao sam da ja to ne tolerišem. Nemojte to više nikada ponoviti! Psujte se sa svojim prijateljima, mene nećete!- Inače?- Inače ću Vas na licu mjesta nokautirati!Trenutak je oklijevao, ali se uzdržao. Zatim mi je uputio riječi izvinjenja. Nikada više me nije opsovao, a znam da me je poslije toga poštovao. Da li bih ga udario? Tada, sasvim sigurno. Sada – ne znam. Ali znam da bi u mojim očima izgubio svako poštovanje i da više nikada sa njim ne bih razgovarao. Kulturološki nesporazum je otklonjen time što smo shvatili razliku u našim kulturnim matricama, i jedan drugom priznali pravo na poštovanje tih razlika!Kada bismo to isto pravo svi poštovali, mnoge stvari bi se promijenile. Ako se i ne bi odmah opametili do statusa mudro mudrih, ljudi bi ipak opravdali barem prvi stepen svog imena iz naučne taksonomije kao homo sapiens! I što je najvažnije, opasnost od iracionalne konfrontacije ljudskih bića pod uticajem nagona, bila bi znatno smanjena, a šanse da u svakom čovjeku prepoznamo i priznamo ravnopravno ljudsko biće, znatno bi porasle!Konačno, dužni smo provjeriti ovu hipotezu, čak ako bi ovakav ozbiljan pokušaj poštovanja razlika u kulturološkim standardima komuniciranja, pomogao da se spasi makar jedan jedini ljudski život, i kada bi se barem dva čovjeka više poštovali ne kroz prizmu svoje kolektivne pripadnosti, nego kao ravnopravna ljudska bića! (Rijaset.ba)