Tužilaštvo za ratne zločine podnijelo je prijedlog predsjedniku Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu da spise predmeta u slučaju "Srebrenica" dostavi Vijeću radi donošenja odluke povodom zahtjeva tužilaštva za nastavak krivičnog postupka, objavljeno je na sajtu tog tužilaštva.

Vodeći vjerski lideri u Jerusalemu u četvrtak su pozvali na nastavak molitvi u džamiji Al-Aqsa nakon što je Izrael uklonio sve prepreke uvedene tokom protekle dvije sedmice koje su bile razlog palestinskog odbijanja ulaska u sveto muslimansko mjesto.

U džematu Kotor u subotu će biti upriličeno otvorenje džamije i otkrivanje šehidskog turbeta, a tim povodom će u petak nakon akšam-namaza, biti proučen mevlud. Prema najavi Medžlisa Islamske zajednice Kotor-Varoš, otkrivanja šehidskog turbeta bit će upriličeno prije podne-namaza, a nakon toga i otvorenje džamije. Džamija u Kotoru doživjela je sudbinu ostalih jedanaest kotorvaroških džamija. Zapaljena je 25. jula 1992. godine, a nakon toga i do temelja porušena. Protjerano je i stanovništvo džemata u Kotoru. Povratkom Bošnjaka, 2002. godine počela je obnova džamije, a sagrađeno je i šehidsko turbe za 64 šehida ovog džemata, koji su ubijeni u ljeto 1992. godine. (FENA)

Završetak izgradnje prve džamije u Atini je odgođen po treći put, pa će bogomolja biti izgrađena do kraja godine umjesto do sredine ljeta, kako je ranije bilo planirano, javlja Anadolu Agency (AA).

Da se istraživanje fenomena islamske obnove u tadašnjoj Jugoslaviji 1970-tih nastavlja, pokazuje nedavno objavljeni rad o “Zemzemu“, listu učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Rad je objavljen kao poglavlje u knjizi „Dropping Out Socialism: The Creation of Alternative Spheres in the Soviet Block“ (Napuštanje socijalizma: stvaranje alternativnih sfera u sovjetskom bloku), ur. Juliane Furst i Josie McLellan, London, Lexington Books, 2017, str.85-104.

U okviru manifestacije “Kalesijsko ljeto 2017”, u utorak, 25. jula upriličeno je književno popodne sa Hadžemom Hajdarevićem i uručivanje nagrada autorima najboljih priča na ovogodišnjem književnom natječaju za izbor najbolje kratke priče pod nazivom „Ratna priča“.

Dedo Ramo, starac iz Erzuruma, nije imao nikoga drugog osim tri mačke. Kad je došao iz svog rodnog kraja bio je snažan i jak mladić. Samo godine, te godine koje su tiho i bezglasno prolazile, istrošile su snagu i ishabale tog momka. Ramo, koji je nekad radio kao hamal, a nekad kao nadničar, jednog dana se teško razbolio. Dok je bio bolestan jedino čega se bojao bilo je to da će potrošiti onih nekoliko novčića koje je otkidao od usta i sakrivao ispod kreveta na kome je spavao i da neće moći svojim mačkama kupovati džigericu i škembiće. Stvarno, bilo je dana kad ne bi popio čak ni mlijeko, uskraćivao je sebi koliko je mogao samo da sirote životinje ne bi ostale nezbrinute. Za tri mjeseca, koliko je bolovao, istrošilo se i njegovo tijelo i ono malo para. Kad se počeo osjećati malo bolje i bio u stanju stajati na nogama, shvatio je da u rukama, koje su teške pakete podizale kao perku, i u leđima, koja su mogla podnijeti svaki teret, nema više snage da ponovo počne raditi teške poslove. Njegove noge, koje su se pod najtežim opterećenjem kretale bez drhtanja, sad su se ljuljale kao da će se slomiti noseći samo ovo slabašno tijelo.  Ramo nije shvatao da stari. Odlučio je da počne bolje jesti da bi ojačao kako bi ponovo mogao raditi i hraniti svoje tri mačke. S naporom je ustao, u uglu sobe stajao je čvrsti štap kojim je njegova rahmetli žena potapala svoje djevojačko ruho dok se otkuhavalo u kazanu. Ramo je, s nekim čudnim osjećajem opraštanja, što ga ni sam sebi nije mogao objasniti, uzeo štap koji je godinama stajao sakriven i izašao na ulicu. Toliko je bio bolestan da se nije mogao ni obrijati. Čvrsto se oslanjajući na štap s hiljadu muka krenuo je prema kafani. Usput su se neki mladići, koji su ga vidjeli kako jedva hoda, ponudili: „Dedo, ako ne možeš hodati, da te uhvatimo podruku.“ Nudili su se da pomognu Rami i ponesu iznemoglo tijelo starca, koji je nekad dizao terete teže od jednog čovjeka. Ramo je osjetio bol više zbog toga što su ga mladići oslovili sa „dedo“ nego zbog toga šta je ova ponuda stvarno značila. On se još uvijek nadao da će jednoga dana ojačati. Ali, ako je stvarno ostario, onda za to nema lijeka. Izgleda da je stvarno ostario kada ga zovu „dedo“. Zastao je prolazeći ispred dućana prodavača vode, dugo se gledao u okrnutom, mutnom ogledalu koje je stajalo pored vrata i koliko god da mu je bilo teško i bolno, shvatio je da su mladići bili u pravu. Da, ostario je. Ustvari, on je već odavno bio star, ali bio je tako jak i snažan čovjek da mu do sada, ni on sam, a ni bilo ko drugi, nije pripisao taj atribut. Više nije mogao biti nosač. Kad je drugi put izašao na ulicu prodao je svoj radni jelek koji je nosio dok je bio hamal. Cilj mu je bio da nađe neki lakši posao od koga će moći zaraditi koji novčić. Neće niko džaba hraniti ni Ramu ni njegove mačke samo zbog toga što je on ostario.  Odlučio je da počne raditi kao čistač cipela. Samo, morao je još nešto prodati da bi mogao kupiti kutiju za čišćenje cipela. Rješenje ovog problema se, možda, nalazilo u sehari njegove rahmetli supruge. Utroba mu se stezala dok je dizao poklopac. Osim jedne bezane košulje, najvrjednije u ovoj sehari bile su troje vunene čarape. Troje čarape koje je njegova sirota žena isplela svojim rukama. Ramo ih je prevrtao i okretao, nikako se nije mogao odlučiti da ih proda. Ali, shvativši da nema drugog izlaza, strpao ih je pod pazuho, izašao na ulicu i prodao budzašto. Da su mu barem pare koje je zaradio na ovim, ko snijeg čistim, dragim predmetima bile dovoljne da kupi kutiju za čišćenje cipela. Ali, nisu. Opet je ostao dužan nekoliko lira. Sada je hamal Ramo postao dedo Ramo, čistač cipela. Bilo mu je drago čuti kako ga svi, i djeca i odrasli, zovu dedo Ramo. Otkako se razbolio nije se ni brijao. Šta će, ionako je već bio star, zar je uz to bilo potrebe da troši novac na brijanje. S vremena na vrijeme, kad bi njegova sijeda brada jako narasla, pretvorio bi staklo jedinog prozora u sobi u ogledalo, stavljao komad kartona iza njega, otvarao ženinu seharu, koja je još uvijek mirisala na lavandin cvijet, vadio makaze i malo skratio gustu bradu. Nasmijani dedo Ramo navikao se i na ovaj novi posao. S ono novca što bi zaradio, dobro je živio. Ovim malim prihodom izdržavao je sebe i svoje mačke, ali nije mogao ništa uštedjeti i ostaviti u zavežljaj ispod kreveta. Iz njega je sve potrošio. Što bi zaradio, to bi i pojeli. *** Dok su tako dani prolazili dedo Ramo se opet razbolio. Ali, ovoga puta bolest uopšte nije ličila na onu prijašnju. Na nozi mu se pojavio veliki čir, crn kao gar, tako da mu je za tri dana cijela noga pocrnila. Što je još gore, kome god doktoru iz bolnice ili iz grada da se obratio, svi su govorili da od te noge nema ništa i, ako se ne odsiječe, da će se crnilo raširiti po cijelom tijelu, a on će umrijeti. Međutim, dedo Ramo nije želio umrijeti. On je imao jedan snažan razlog koji ga je održavao u životu, mačke! Ako on umre ko će se brinuti o ovim pripitomljenim, dobro zbrinutim mačkama? Sve su imale mala šilteta mekša i čistija od kreveta na kome je on spavao i blistavo čiste posude za jelo. Ako on umre, ko će se brinuti o njima, ko će im uveče donositi džigericu? Čak nije mogao ni leći u bolnicu da ne bi ostavio svoje ljubimce same.  Dedo Ramo je gledao u svoju otkrivenu nateklu nogu koja je poprimila zastrašujuću ljubičastu boju. Međutim, tog dana on nije mislio o svojoj bolesti koja se pogoršavala iz dana u dan, nego šta će biti s mačkama. A one su, svaka u svom uglu sklupčane spavale, site od džigerice koju su namalo prije pojele. Njihovi puni stomaci, koji su se podizali sa svakim udisajem, bili su okrugli poput lopte. Bahtijar, najdraži mačak dede Rame, koji je ležao u sredini, odjedanput je skočio s mjesta kao da je čuo miša. Pogledao je oko sebe sa jezom od koje se njegovo sjajno krzno nakostriješilo i poletjevši kao strijela prema svom bolesnom vlasniku, s užitkom grabežljivca koji napada lovinu, udario šapom po rani na nozi koja je bila opuštena pružajući tegoban prizor. Dedo Ramo je pao u nesvijest od bola, a Bahtijar je počeo lizati raspuknutu ranu.  Jednu sedmicu nakon tog događaja, dedo Ramo, jadni starac, za koga su svi s tugom i žaljenjem čekali da mu bude odsječena noga, došao je noseći kutiju za čišćenje cipela na ramenu, ne hramljući i ne osjećajući bol i sjeo na ugao ulice na kojem je uvijek čekao mušterije. Čak se ni na štap nije oslanjao. Tada su znatiželjnici počeli zapitkivati ovog nasmiješenog starca guste brade o tome kakva je tajna njegovog ozdravljenja. Među njima je bilo i mladih, obrazovanih ljudi koji su to komentarisali kao „zanimljiv slučaj“. No, kako je ovaj siroti starac mogao znati tajne stvaranja koje se nama pokazuju kao život? Čak ni onim obrazovanim nije bilo lahko shvatiti skriveni smisao ovog neobičnog događaja koji su opisivali riječima: „slučajana ili zanimljiva pojava“. Međutim, čistač cipela Ramo je znao da je svako stvorenje, čak i svaka trunčica, Allahov vojnik i da je velika moć „skrivene ruke“ koja zapovijeda tim stvorenjima i određuje šta će se dogoditi? Eto, ta snaga učinila je jednu malu mačku, stvorenje s kojim je starac dijelio svoju nafaku, posrednikom onda kad su naučna intervencija i ljudske mogućnosti ostali bespomoćni. Dedo Ramo, dok je sjedio u svojoj tekiji, svoje jednostavno i sažeto mišljenje o ovome događaju objašnjavao je svakome ko god bi sjeo s njim.  -Eto tako moj beže... dok sam sjedio i bez nade gledao u svoju nogu koju je trebalo odrezati, mačka je odjednom skočila s mjesta. Tako je krenula na mene da sam mislio da je pobijesnila. Sjećam se da me udarila kandžom po rani i da sam se od bola onesvijestio. Kad sam došao sebi, oteklina na nozi je nestala, a mačka je i dalje bila pored mene i gledala u moje lice. Te hefte, svakog dana bio sam sve bolje, dok rana i bol nisu sasvim nestali. Ne kaže se uzalud: „Dobro se dobrim vraća“. Prevela s turskog jezika: Fatima Kadić-Žutić Prijevod pripovijetke iz zbirke: Samiha Ayverdi, Mabedde Bir Gece, Damla Yayınevi, İstanbul, 1976., str. 50-54.

Sedamdesetdevetogodišnji tuzlanski hadžija Edhem Smajić svoju priču za Preporod počinje rečenicom da je preko dvadeset ljudi, iz svoje šire porodice, kao i svojih prijatelja i poznanika, tokom svoga života uveo u islam. Posebno se kaže raduje što je jednu doktoricu uveo u islam. - Jednoj sam doktorici kada sam odlazio na kontrolu u bolnicu rekao doktorice ko vam je dao da završite fakultet i postanete doktorica. Ona je šutjela, nije ništa odgovorila. Onda sam ja rekao, doktorice, vi to ne bi mogli završiti da vam Allah nije podario vid, sluh i pamet. Doktorice, kompletirajte se kao ličnost. Uđite u islam. Da budete i vjernica, kada ste ovako kvalitetan doktor koji liječi ljude. Sjećam se da sam otišao iz njene ordinacije u prvu vjersku knjižaru i uzeo joj ilmihal i sufaru. Onda sam se vratio doktorici u ordinaciju i rekao doktorice ovdje ćete naći sve o islamu. Što vam ne bude jasno vi mene pitajte kada vam dođem na kontrolu drugi put. Doktorica je sve to shvatila vrlo ozbiljno i počela klanjati. Posebno me raduje što je doktorica za dvije godine otišla i obavila hadž. Sretan sam zbog toga – emotivno priča hadžija Edhem. Hadžija Edhem kazuje da nikada nije išao na silu kako bi ljudi ušli u islam, nego je prilazio ljudima polahko, slijedeći Poslanikov primjer.  - Kada vidim čovjeka kratko mu kažem koju riječ o islamu. Onda kada ga vidim naredni put opet mu dam do znanja sa nekoliko rečenica o značaju vjere u životu svakog čovjeka. I tako nekoliko puta dok se čovjek ne smekša – iskreno govori hadžija Edhem. Hadžija Edhem priča da nikako ne može da shvati zbog čega su danas sve lošiji međuljudski odnosi. Smatra da takvo ponašanje ljudi nije dobro, i da takvo ponašanje nije vjersko.

Ljudi koji odluče utrošiti novce na "kupnju" više slobodnog vremena, a ne na nešto što ima materijalnu vrijednost osjećaju se sretnije i zadovoljnije, rezultati su studije koju su proveli znanstvenici s kanadskog sveučilišta British Columbia. Eksperiment je pokazao da su sudionici istraživanja bili zadovoljniji i sretniji kada su 40 dolara utrošili na plaćanje neke usluge ili posla i na taj si način omogućili dodatno slobodno vrijeme, nego kada su istu svotu novca potrošili na neku materijalnu stvar. Psiholozi su ustanovili da stres koji u modernom svijetu nastaje zbog stalne utrke s vremenom pridonosi nastanku tjeskobe i insomnije. Iznijeli su podatak po kojemu i vrlo bogati pojedinci često nerado troše novce kako bi platili drugima da neke poslove obave za njih. "Nizom eksperimenata smo ustanovili da su ljudi koji troše novce da bi si 'kupili' više slobodnog vremena - sretniji i općenito zadovoljniji", kaže dr. Elizabeth Dunn, profesorica psihologije na kanadskom sveučilištu. Na ovaj su fenomen značajno utjecali povećani prihodi pojedinaca u brojnim zemljama. Od Njemačke do Sjedinjenih Država ljudi su stalno "u stisci s vremenom", čini im se da ga nikad nemaju dovoljno, što rezultira stresom na dnevnoj bazi. Grupa američkih, kanadskih i nizozemskih psihologa provela je testiranje na 6000 odraslih osoba, među kojima je bilo i 800 milijunaša. Postavljena su im pitanja o tomu koliko novca troše na "kupnju vremena". Ustanovljeno je da manje od trećine sudionika istraživanja svaki mjesec izdvaja određenu svotu novca na to da neke poslove za njih obave drugi ljudi. No članovi te grupe odgovorili su da su smireniji i općenito zadovoljniji životom jer su, zahvaljujući povjeravanju poslova nekom drugom pod manjim pritiskom. Psiholozi su proveli još jedan dvotjedni eksperiment među 60 zaposlenih odraslih stanovnika Vancouvera. Od njih se tražilo da tijekom vikenda potroše 40 dolara na nešto što će im uštedjeti vrijeme. Neki su kupili obrok koji im je dostavljen na radno mjesto, neki su djeci susjeda platili da im obave neke manje poslove poput košnje trave ili su, umjesto pranja i sušenja rublja taj posao povjerili radnicima kemijske čistionice. Drugi su vikend dobili zadaću da istu svotu novca potroše na manje materijalne vrijednosti poput vina, odjevnih predmeta, knjiga.... Rezultati istraživanja pokazali su da su ispitanici bili puno zadovoljniji nakon što su novce potrošili na stvari koje su im uštedjele vrijeme jer su se osjećali puno opuštenije. "Vrijeme se definitivno može kupiti novcem, a rezultat je vrlo učinkovit", zaključuju dr. Dunn i njezini kolege koji su rezultate istraživanja objavili u časopisu Proceeedings of the National Academy of Sciences. "Razmislite postoji li nešto što mrzite raditi, a to bi, umjesto vas uz manju novčanu naknadu mogao obaviti netko drugi?", savjetuje dr. Dunn te dodaje da znanost potvrđuje kako je to jako dobro utrošen novac. Psiholozi kažu da bi rezultati studije mogli biti od koristi svima onima koji smatraju da po povratku s posla moraju obaviti još jednu smjenu kućanskih poslova, prenosi Hina. (FENA) 

U svijetu nogometa se priprema velika senzacija nakon što je Monaco navodno prihvatio ponudu Real Madrida za svog napadača Kyliana Mbappea koja je vrijedna 180 miliona eura. Ukoliko zaista Mbappe pređe u Real, to će biti novi rekord kada je riječ o visini transfera. Podsjetimo, još uvijek aktuelni rekorder je Paul Pogba koji je iz Juventusa prešao u Manchester United prošle godine za 105 miliona eura. Real će isplatiti Monacu 160 miliona eura, plus 20 miliona eura bonusa. Bonusi bi mogli porasti i na 30 miliona eura. Monaco je prvobitno tražio 190 miliona eura, no, dogovor je postignut na 180 miliona eura. Mbappe će tako pojačati napad Kraljeva nakon što je klub napustio Alvaro Morata i prešao u Chelsea. Potpisat će šestogodišnji ugovor, a po sezoni će zarađivati sedam miliona eura. Međutim, još uvijek se priča i o prelasku Neymara iz Barcelone u PSG, a taj transfer bi bio vrijedan 222 miliona eura, što bi također bio novi rekord.

Planirani radni ručak predsjedatelja Predsjedništva BiH dr. Dragana Čovića i članova Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića koji je trebao biti održan danas u Mostaru otkazan je zbog nemogućnosti dolaska određenog broja sudionika. Kako je saopšteno iz Službe za odnose s javnošću Predsjedništva BiH sastanak je trebao biti održan u 13 sati. Podsjećamo, predsjednik HDZ-a pozvao je na "prijateljski ručak" u Mostaru članove Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića te predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića i predsjednika SNSD-a Milorada Dodika. Prvi je posjetu otkazao predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Fahrudin Radončić je jučer telefonski kontaktirao Čovića kojem je kazao da neće doći na ručak u Mostar ukoliko se tamo ne pojavi predsjednik SDA Bakir Izetbegović. On je istakao da se time gubi politički kapacitet i smisao namjere. Dolazak su otkazali i predstavnici Saveza za promjene uz obrazloženje da ne žele učestvovati u radu s onima koji prave blokade u BiH i entitetu Republika Srpska. Predsjednik PDP-a Branislav Borenović kazao nam je on neće ići na sastanak u Mostaru, a da se član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić dvoumi.  Predsjednik SDA Bakir Izetbegović jučer je potvrdio da ni on neće prisustvovati sastanku koji organizuje Čović te da je za njega neprimjereno razgovarati u krnjem sastavu i u atmosferi u kojoj neki od najavljenih učesnika sastanka koordinirano ruše Vijeće ministara i druge institucije BiH.  (FENA)

Turistička zajednica Kantona Sarajevo predstavila je novi vizualni identitet i web stranicu www.visitsarajevo.ba.

U Teočaku je završen Kamp prijateljstva i tolerancije Sniježnica 2017, koji je uz podršku Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini organizirala Koalicija za borbu protiv mržnje „Društvo bez predrasuda" iz Teočaka.

BBI banka nastavlja sa podjelom 500 stipendija godišnje za djecu bez roditelja iz „Fonda Sheikh Saleh Kamel“.

Saopćenje Instituta za istraživanje genocida Kanada povodom sramnog puštanja na privremenu slobodu bivših čelnika Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, optužene za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Sarajevo, 26. juli 2017. (MINA) - „Ministarstvo zdravlja Federacije Bosne i Hercegovine i Zavod za zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine su nas juče obavijestili da nisu u mogućnosti do 02.08.2017. godine obezbijediti vakcine protiv Meningococa za kandidate na hadž u tekućoj godini“, saopćeno je danas iz Ureda za hadž.