U organizaciji Džemata Kalibunar grupa od 48 djevojaka i mladića boravila je na Vlašiću u periodu od 08-10. januara na trodnevnom zimskom kampu - Vlašić 2018. Cilj ovoga omladinskog kampa jeste druženje na principima širenja pozitivnih vrijednosti naše lijepe vjere i tradicije, upoznavanje sa ljepotama naše domovine, posebno planine Vlašić, zbližavanje naše omladine međusobno te izgradnja svijesti da Islamska zajednica brine o njima. Tokom boravka na Vlašiću omladina je provela dva dana u planinarenju, svaku noć je nakon večere bio interesantan kulturno-zabavni program, a svi namazi su obavljani u dzematu u prostoriji koja je namjenski pripremljena kao mesdžid. Srdačan doček domaćina i čist planinski zrak ovaj boravak su učinili nezaboravno lijepim iskustvom. Muftijstvo travničko je podržalo ovaj projekat, na čemu iskazujemo najiskreniju zahvalnost uz dovu Allahu, dž.š., da nam svima ukabuli trud te da naša omladina bude istinski noslilac pozitivnih vrijednosti i tokova u našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini.

Nemjerljiv je doprinos Bosne i Hercegovine, koja je putem svojih službi u TO RBiH, Armiji RBiH, MUP-u, zatim AID-u, FOS-u i OSA-i, prikupljala dokazni materijal o ratnim zločinima počinjenim u agresiji na BiH ’92.-’95. Zahvaljujući ovim materijalima podignute su optužnice koje su dovele do izricanja povijesnih presuda pred Haškim tribunalom, među kojim i one za Srebrenički genocid. Proteklih šest mjeseci djelatnici Haškog tribunala održavali su niz konferencija i predavanja o značaju naslijeđa ovog prvog međunarodnog krivičnog suda koji su osnovale UN, a koji ostavlja nacionalnim, regionalnim i međunarodnim sudovima i tribunalima širom svijeta trajna postignuća za provođenje pravde. „Pozdravljam napore na promociji naslijeđa Tribunala, jer će to podsjećati međunarodnu zajednicu da naš rad na osiguravanju poštivanja ljudskih prava, vladavine zakona i dalje traje, da pravda kao cilj postoji i dalje i da se borimo protiv nekažnjivosti, da Tribunal za sobom ostaje i živi kroz moćno naslijeđe na koje samo možemo biti ponosni“, kazao je tim povodom pomoćnik generalnog sekretara UN za pravne poslove Miguel de Serpa Soares na konferenciji u Sarajevu. Prve istrage vezane za Prijedor i Vlasenicu Učesnici mnogobrojnih konferencija o naslijeđu Tribunala su bili njegovi višegodišnji djelatnici, među kojima i oni koji su u njemu od samih početaka, poput prvog vođe istražnog tima Roberta Reida. Prisjećajući se na predavanju na Univerzitetu u Leidenu svojih prvih dana rada u Tribunalu 1994. u novoformiranom Tužilaštvu ovog suda Reid je rekao: „Išli smo tamo gdje su nas dokazi vodili, a to su bili Prijedor i Vlasenica u kojoj se nalazio logor Sušica. Nakon razmatranja materijala koji smo imali inicijalno smo krenuli s istragama vezanim za počinioce koji su bili među bosanskim Srbima u općini Prijedor. Imali smo materijal od Bassiounijeve komisije i izvještaje bh. institucija. Imali smo i svjedoke koji su se obraćali Tužilaštvu i iznosili navode vezane za logor Sušica“, kazao je Reid dodajući da im je dalji dokazni materijal omogućavao istrage u općinama Foča, Zvornik, Bosanski Šamac, Brčko, Banja Luka, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš itd. „Ono što smo tamo otkrili je bio taj isti modus operandi kakav smo našli u Prijedoru i Vlasenici tako da smo odmah mogli reći da taj zločin nije bio nasumični čin van kontrole, nego jedna strategija koju su uspostavili najviši rukovodioci, koju su onda prenosili na regionalni i lokalni nivo - da su to vodili politički, vojni, civilni i policijski rukovodioci zajedno.“ Iza ovog kratkog podsjećanja Roberta Rida o ulozi svjedoka i dokazima o počinjenim zločinima, prikupljenim prije osnivanja Haškog tribunala, koji su omogućili progone ratnih zločinaca, krije se velika priča o svjedocima i bh. institucijama koje su ustrajno prikupljale dokazni materijal i putem Ureda za vezu sa Haškim tribunalom dostavljale Tribunalu. „Prije i u toku agresije na BiH nosioci ovih aktivnosti su bili organi MUP-a Republike BiH, a formiranjem TO RBiH i Armije RBIH i organi navedenih institucija. Poslije je to u kontinuitetu nastavila raditi Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), zatim Federalna obavještajna služba (FOS) i danas Obavještajno sigurnosna agencija (OSA) čime je uspostavljen moćan sistem dokumentovanja zločina i genocida koji i danas traje“, kazao je u izjavi za Preporod Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom.Ured za vezu sa Haškim tribunalom je osnovan 1994. godine, a kao prvi oficir za vezu i predstavnik ovog Ureda imenovana je Vasvija Vidović. U početku je sjedište Ureda bilo u Bruxellesu, a kratko nakon toga preseljen je u Hag. Ahmić ističe da je UN osnivanjem Haškog tribunala „Bošnjacima po prvi put data prilika, koju su oni iskoristili, da na međunarodnom nivou dokažu posljednji Genocid počinjen nad njima, nakon što su na ovim prostorima doživjeli niz genocida o kojima gotovo da nema pisanog traga, odnosno nikada niko nije krivično odgovarao za njih“, te ističući da su, naravno, svjedoci, preživjele žrtve Genocida, koji su svih ovih godina jasno i glasno svjedočili istinu pred Tribunalom najveći heroji u procesu dokazivanja zločina i Genocida. To su potvrdili i bivši predsjednik i tužilac Haškog tribunala i sadašnji predsjednik i tužilac Mehanizama za međunarodne sudove Theodor Meron i Serge Brammertz na svečanosti u Hagu posvećenoj njegovom zatvaranju, a koji su tom prilikom ukazali posebnu čast predsjednici Udruženja Majki enklave Srebrenica i Žepa Muniri Subašić kao predstavnici preživjelih žrtava. „Zahvaljujući vama, zahvaljujući vašoj hrabrosti i upornosti, nepokolebljivosti da kažete istinu, mi smo tu i imamo rezultat iza sebe“, kazao je Brammertz. Progon ratnih zločinaca se nastavlja Sud i Tužilaštvo BiH nastavlja sa progonom ratnih zločinaca zahvaljujući naslijeđu Tribunala i prikupljenim dokazima koje Haški tribunal sada ustupa njima i na osnovu kojih je širom svijeta uspostavljena mreža za progon zločinaca iz rata u BiH ‘92.-95., na način da ti ratni zločinci nigdje na svijetu ne mogu mirno spavati.Među medijski najviše praćenih izručenja ratnih zločinaca u BiH, bilo je izručenje Veselina Vlahovića Batka iz Španije 2010. godine zbog višestrukih ubistava, silovanja i drugih zločina počinjenih u tri sarajevska naselja koja su bila pod kontrolom srpske vojske, kao i ono protekle godine Radomira Šušnjara iz Francuske zbog učešća u zločinu poznatom u javnosti kao „višegradska živa lomača“ u kojoj je sredinom mjeseca juna 1992. godine, prisilno zatvoreno i nakon toga živo zapaljeno oko 60 civila Bošnjaka, uključujući žene i djecu. Izručenja se obavljaju na osnovu Evropske konvencije o ekstradiciji, Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima, te ugovora između BiH i države koja izručuje.Podsjećamo da su u nekim državama, poput Njemačke, Norveške i Švedske, održana suđenja za ratne zločine počinjene u BiH. Njemački sud je tako, naprimjer, izrekao 4 presude za Genocid. Albright: “Govorili su da nikada neće biti optuženi” ”Prvo su govorili da nikada neće biti optuženi. A onda su govorili da nikad neće biti nijednog suđenja. A onda su govorili da nikada neće biti nijedne osuđujuće presude i da nikada neće biti izrečene nikakve kazne”, kazala je tokom svjedočenja u Hagu jedna od najzaslužnih ličnosti za upostavu Haškog tribunala Madeleine Albright. Da svi oni nisu bili u pravu potvrđeno je u prvim godinama rada Haškog tribunala koji je već 4. novembra 1994. godine podigao prvu optužnicu protiv bosanskog Srbina Dragana Nikolića zvanog Jenki, komandanta logora Sušica u Vlasenici, zbog zločina protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja zahvaljujući obimnom dokaznom materijalu i svjedočenju preživjelih žrtava Bošnjaka. Nikolića su uhapsile trupe SFOR-a 20. aprila 2000. u okolini Smedereva. Dan poslije je prebačen u Hag. Nikolić je priznao krivicu za ratne zločine, ubistva, silovanja i mučenja bošnjačkih civila, počinjene tokom 1992 godine u logoru Sušica u Vlasenici, čiji je bio komandant. Predmet Nikolić je ušao u nove pravne okvire članom 65 Statuta stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Njemačka policija je bila prva koja je uhapsila jednog ratnog zločinca, odgovorajući na optužbe preživjelih žrtava koje su ga identificirale u Njemačkoj. Bilo je to 12. februara 1994. godine kada su uhapsili u Minhenu stražara prijedorskih logora Omarska i Trnopolje Duška Tadića. Haški tribunal je izdao optužnicu protiv njega u aprilu 1995. kada je i izručen i postao prvi pritvorenik Pritvorske jedinice u Sheveningenu, kao i prvi optuženi kome se sudilo pred Haškim tribunalom. Suđenje je trajalo 79 dana, a za tužiteljstvo je svjedočilo 86 svjedoka. Presuđen je 7. maja 1997. godine na 20 godina zatvora.Suđenje Dušku Tadiću se smatra ključnim u radu Haškog tribunala. U svjetskim medijima proglašeno je od planetarne važnosti kao prvo suđenje na jednom međunarodnom krivičnom sudu koje je osnovano od strane UN-a. Jorda: Suđenje Tadiću bilo od kritičnog značaja za Tribunal „Suđenje Dušku Tadiću bilo je od kritičnog značaja za Tribunal, jer je pokazalo da je sud u stanju da funkcioniše i da je međunarodna pravda moguća“, kazao je u intervjuu za agenciju Sense sudija i predsjednik Haškog tribunala Claude Jorda 10 godina kasnije, uz napomenu da je za opstanak Haškog tribunala u prvih nekoliko godina nebrige međunarodne zajednice i snažnih političkih pritisaka iz regiona i iz svijeta, posebne zasluge imao njegov prvi predsjednik, italijanski profesor međunarodnog prava Antonio Cassese. “On je vodio Tribunal sa žarom i uvjerenjem. Mi smo bili uz njega kao prve sudije i dali smo svoj doprinos, svaki na svoj način, ali je on bio nosilac vatre Tribunala”, kazao je Jorda dodajući da odmah poslije Cassese dolazi Louise Arbour, koja je od 1996. do 1999. bila glavni tužilac, jer je početnu oklijevajuću strategiju tužilaštva usmjerila na krivično gonjenje odgovornih na najvišim političkim i vojnim položajima. Arbour je tako 27. maja 1999. godine, objavila: “22. maja sam podnijela optužnicu na potvrđivanje protiv Slobodana Miloševića i četverice drugih u kojoj ih teretim za zločine protiv čovječnosti.” Bila je to prva podignuta optužnica protiv aktuelnog predsjednika jedne države. Prvi visoki politički lider koji je uhapšen bio je Momčilo Krajišnik koji je u pritvor Tribunala prebačen 3. aprila 2000. godine. Naredne, 2001. godine 28. aprila pridružio mu se Slobodan Milošević nakon što je prvi nalog za hapšenje jednog političkog lidera van BiH izdala 2. aprila 2001. glavna tužiteljica Tribunala Carla Del Ponte.Prvi visoki politički lider koji se dobrovoljno i bezuslovno predao Haškom tribunalu i priznao krivicu bila je bivša predsjednica RS Biljana Plavšić 9. januara 2001. Ona je 17. decembra 2001. pročitala izjavu o priznanju krivice, o učešću u progonima na političkim, rasnim i vjerskim osnovama. „Na nesreću, naše je rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo ovaj put (časnih lidera) tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima, premda prekasno. Ipak to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina, kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali plodovi njihovog rada, tog rukovodstva su jasni - grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera”, kazala je tada u ovoj izjavi pokajnica Plavšić. Genocid u Srebrenici Prvi pokajnik pred Haškim tribunalom bio je bivši pripadnik srpske vojske u Zvorniku Dražen Erdemović. Erdemović je uhapšen 2. marta 1996. godine u Srbiji, a već 31. marta se u sudnici Haškog tribunala izjasnio kao kriv za zločine protiv čovječnosti. Bio je prvi zločinac koji je priznao zločine pred Tribunalom i rekonstruisao radnje vršenja zločina, što je za rad Tužilaštva bilo od iznimno velike važnosti u njihovom daljem radu. Na suđenju je detaljno opisivao pojedine dijelove zločina Srebreničkog genocida. Svjedočio je o strijeljanju bošnjačkih dječaka i muškaraca 16. jula 1995. zarobljenih u Srebrenici izdvojenih kao “vojno sposobne”, kada su ih autobusi dovozili u Pilice u općini Zvornik i povezanih očiju u grupama od 10 izvodili iz autobusa, postrojavali na poljani iza farme, a potom strijeljali hicima u leđa. Mrtva tijela su zatim odvozili u primarnu masovnu grobnicu na vojnoj ekonomiji u Branjevu, a 1996. godine su ih premještali u sekundarne grobnice. Erdemović je bio svjedok i u procesu protiv Ratka Mladića. Za zločine u Srebrenici, Genocid, zločin protiv čovječnosti i druge zločine, pravosnažno su osuđeni Dražen Erdemović, Radislav Krstić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoj Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević i Zdravko Tolimir. Krstić, Nikolić, Popović, Beara i Tolimir su presuđeni za pomaganje u Genocidu i Genocid, dok su Radovan Karadžić i Ratko Mladić u prvostepenim presudama presuđeni za Genocid u Srebrenici.Veliki doprinos dokazivanju Genocida u Srebrenici pomoglo je identificiranje posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama DNK profiliranjem, što je po prvi put korišteno upravo u BiH, a danas pomaže u identificiranju nestalih u Iraku, Meksiku, Kolumbiji, Siriji i drugim krajevima u svijetu.Bivša novinarka i analitičarka Tužiteljstva Haškog Tribunala Julija Bogojeva ocjenjujući rad Tribunala u analizi „Rat u Jugoslaviji u presudama MKSJ: ciljevi zaraćenih strana i priroda sukoba“ ističe važnost dokazivanja Srebreničkog genocida. „Da je Tribunal dokazao samo Srebrenički genocid bilo bi od njega dovoljno“, kaže Bogojeva. Doprinos međunarodnom krivičnom pravu Svojim odlukama Haški tribunal je napravio prekretnicu u međunarodnom krivičnom pravu. On je prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao vid mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. U procesu protiv Duška Tadića po prvi put je presuđeno za seksualno nasilje nad muškarcima, u procesu protiv Kunarac i drugih seksualno porobljavanje i silovanje su tretirani kao zločin protiv čovječnosti, a u procesu protiv Krstića uspostavljena je veza između silovanja, etničkog čišćenja i Genocida. Presude Tribunala su dovele do toga da Vijeće sigurnosti UN usvoji Rezoluciju 1325 (2000.) - žene, mir i sigurnost, kojom ono po prvi puta prepoznaje nesrazmjeran i jedinstveni utjecaj oružanog sukoba na žene, Rezoluciju VS 1820 (2008.) o uklanjanju spolno utemeljenog nasilja u oružanim sukobima, Rezoluciju VS 1888 (2009.) o borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djecom u oružanim sukobima i Rezoluciju VS 1889 (2009) o ulozi žena i njihovim potrebama u izgradnji mira nakon oružanih sukoba, nakon čega je upučen poziv generalnom sekretaru UN-a za imenovanje posebnog predstavnika za seksualno nasilje u sukobu, a od država članica UN-a zatražena je prilagodba zakona i sudske prakse u cilju krivičnog gonjenja počinitelja seksualnog nasilja u ratu.„Haški tribunal je dao trajno oruđe i inspiraciju sudovima, kreatorima politike i civilnom društvu širom svijeta koji naslijeđe Haškog tribunala čine besmrtnim, a globalnu borbu za ostvarivanje pravde neopozivom.”, ističe sekretar Tribunala John Hocking navodeći primjer doktrinu UZP-a koja ostaje kao jedan od glavnih pravnih koncepata za krivično gonjenje najodgovornijih - političkog i vojnog rukovodstva.Tribunal je, također, uspostavio krivičnu odgovornost za napade na kulturnu baštinu kao ratni zločin, čime je zločin nad kulturnim naslijeđem proglašen zločinom protiv čovječnosti. Ovdje treba podsjetiti na veliki doprinos koji su tome dali u to vrijeme najpoznatiji autori i publicisti Suzan Sontag i nedavno preminuli španski pisac Huan Batisolo, koji su došli u Sarajevo tokom opsade i govorili o uništavanju Viječnice i druge kulturne baštine, što je imalo utjecaj na odluke Haškog tribunala koji je nakon toga kriminalizirao napade na kulturnu baštinu. De Serpa Soares ističe da je Haški tribunal uspostavio temelj postojećeg sistema međunarodnog pravosuđa, te da se Tribunal može smatrati začetnikom geneze globalne kulture odgovornosti.Institucije poput Međunarodnog suda za Ruandu i Specijalni sud za Siera Leone su se poslužili modelom Haškog tribunala kao i drugi ad-hok pravni mehanizmi, poput Ureda specijalnog tužitelja na Kosovu, Suda za Južni Sudan, dok se vansudski mehanizmi odgovornosti ozbiljno razmatraju za više zemalja, a neki se i uspostavljaju poput istražnog mehanizma za Siriju za istraživanje i prikupljanje dokaza kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava – sve kao rezultat naslijeđa Haškog tribunala. Moralno naslijeđe „Postoji nešto što ja zovem moralnim naslijeđem. Prije mnogo godina 1999. tadašnji sekretar Kofi Anan je u Sarajevu rekao da je iskustvo UN-a u Bosni bilo jedno od najtežih i najbolnijih u povijesti UN-a. „Nikada nećemo zaboraviti da je Bosna bila ne samo vojno pitanje nego i moralno pitanje. Srebrenica će nam svima ostati u sjećanju zauvijek.“ Moralnost i odgovornost su dva koncempta koji su blisko povezani sa funkcioniranjem Haškog tribunla. A mnogi su vjerovali da će to biti tek formalno pranje savjesti“, ističe Miguel de Serpa.“Poruka je sada mnogo jasnija. Nekažnjivosti više nema. Nakon što Haški tribunal zatvori svoja vrata ostaje na vama da nastavite rad koji smo mi započeli i obavljali od 1993. Kada kažem vi mislim na sve one koji su uključeni u to u regiji: tužitelji, suci, zastupnici odbrane, nevladine organizacije, ostali pripadnici civilnog družtva, političari, diplomati, povjesničari, studenti svi građani, na vama je da u regiji krenete naprijed, ali ne zaboravljajući prošlost. Na vas je red,“, bila je poruka posljednjeg predsjednika Haškog tribunala Carmela Agiusa na konferenciji u Sarajevu. „Kada se zatvori Haški tribunal nakon 24 godine završiće kao pravi pionir u tome kako se plemenite ambicije mogu pretvoriti u djela. Bez obzira na sve poteškoće, uspjehe i neuspjehe, tokom godina ostvarena su velika dostignuće, koja će ostaviti snažan trag na međunarodno krivično pravo, kao i na način na koji će se istraživati budući sukobi. Nadam se da će imati i ulogu prevencije, jer doprinio je ostvarivanju novog pravnog poretka u ovom svijetu“, bila je poruka zamjenika šefa Delegacije Evropske unije u BiH Khaldoun Sinnoa na istoj konferenciji. Sinnoa je tada podsjetio na riječi rimskg imperatora Augusta koji je rekao da je naslijedio ciglu, a iza sebe ostavio mermer, te dodao:“Ja mislim da mi još nismo u fazi mermera, ali mislim da ćemo nastaviti taj proces i nastavićemo da gradimo na temeljima koje je postavio Haški tribuna.“ Ostaje narativ za povijesne anale Tribunal nakon 24 godine rada, 10.800 dana suđenja. 4.650 svjedoka iza sebe ostavlja resurse koje čine ogromna arhiva od 3 miliona stranica transkripta 2 petabajta digitalnih podataka, 30.000 sati jedinstvenih audiovizuelnih zapisa. Samo Tužilaštvo ima 9 226 187 stranica dokumenata, 13.954 audio trake, 9.465 video zapisa, 4.054 elektronska diska i 13.975 predmeta. I da ovu priču o naslijeđu Haškog tribunala završimo riječima novinara Eda Vulliamya: “Vidite, jedno od dostignuća Tribunala iz ranih dana, možda i više nego kasnije, jeste stvaranje narativa za povijesne anale, bez obzira na to je li povijest taj narativ htjela saslušati ili ne. Ali priča o tome šta se desilo je ispričana.”

Džemat Hafizovići – Jezerski jedan je od tri džemata koji djeluju u Jezerskom kod Bosanske Krupe pod okriljem Medžlisa Bosanska Krupa. Džemat Hafizovići – Jezerski formiran je ratne 1993. godine i u njemu danas živi tek dvadeset i osam porodica. Po brojnosti zasigurno je najmanji džemat na području bosanskokrupskog Medžlisa i Muftijstva bihaćkoga. Mala zajednica Džemat Hafizovići, kojem, pored istoimenog sela, pripada još i Trnovac, nalazi se dvadeset kilometara sjeveroistočno od Bosanske Krupe. Džemat broji dvadeset i osam domaćinstava. Prvu malu drvenu džamiju na ovim prostorima davne 1873. godine sagradilo je sedmero džematlija Hafizovića predvođenih hafizom Hasanom. Četiri godine kasnije zapalili su je srpski ustanici Petra - Pecije Popovića. Na njenom mjestu izgrađena je druga džamija koja je služila osamdeset i sedam godina, a treća, sadašnja sagrađena je 1968. Stara dotrajala džamija je zatvorena i još je tu kao svjedok prošlog vremena. Oštećena je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995. a renovirana 1997. godine. Džemat Hafizovići datira od 1993. godine. Džemat je aktiviran u jeku rata dolaskom Asim-ef. Hafizovića, sadašnjeg imama džemata Bešići u Bosanskoj Otoci. “Po dolasku u Hafizoviće, ovu našu staru džamiju je okrečio i uredio, te obnovio vjerski život u ovoj sredini. Od 2000. godine ovdje obavljam dužnost imama, hatiba i mualima a počeo sam službovati u ovoj staroj džamiji, preko puta sadašnje nove sve do 2006. godine“, kaže Asmin-ef. Mahmić, imam u džematu Hafizovići – Jezerski. Vrijedni mještani ovoga džemata su augusta 2006. godine sagradili novu džamiju, kad je i otvorena i u potpunosti je osposobljena za odvijanje vjerskoga života u džematu. Vjerske aktivnosti se redovno odvijaju. “Iako je ovo mala zajednica s tek dvadeset i osam domaćinstava, to nas ne spriječava u svakodnevnom vjerskom životu, obavljaju redovnog džuma-namaza, pet dnevnih namaza itd. Mektebska pouka se odvija vikendom. Za sedamnaest godina, koliko sam u džematu, osam generacija je uspješno okončalo hatmenski ispit, dalo hatme. To je garancija opstanka našeg džemata. Danas nema mnogo djece na mektebskoj nastavi, a s obzirom da nam dolaze djeca iz susjednih džemata kojima je naš mekteb bliži, mektebsku nastavu pohađaju najmlađi iz džemata Jezerski-Grad, Dijelovi, pa čak i iz džemata Mahmić-Selo. Mekteb je otvoren za svu djecu i nije teritorijalno ograničen. Mektebsku nastavu pohađa petnaest do dvadeset učenika“, kaže Asmin-ef. Mahmić. Imali nafaku Najstariji džematlija u džematu Hafizovići – Jezerski je osamdesetdevetogodišnjak hadži Hilmija Hafizović koji je u vrijeme izgradnje današnje, nove džamije bio predsjednik građevinskog odbora i podnio najveći teret njene izgradnje. Koordinirao je aktivnosti i na izgradnji šehidskog spomen-obilježja koje će trajno podsjećati na petnaest šehida iz džemata. “Od osnivanja džemata do sad ovdje je službovalo četrnaest imama. Uz novu džamiju, izgrađena je i imamska kuća pri čemu je uloženo mnogo sredstava, a ograđena su i dva mezarja, te kupljeno zemljište. Sve je koštalo oko 450.000 maraka“, kaže hadži Hilmija Hafizović. Dodaje kako je nova džamija uz dobrovoljne priloge džematlija izgrađena i sredstvima džematlija susjednih džemata, a počeli su je graditi sa samo 700 maraka. Hilmija ističe kako su sa svih strana imali nafaku a izgradnju džamije i imamske kuće finansirali su ovdašnje džematlije iz osamnaest familija. Prva umra iz ovoga džemata obavljena je 1990. godine. Prvi hadžija iz ovoga džemata, Suljaga Hafizović, otišao je na hadž 1897.godine, prisjetio se hadži Hilmija Hafizović. Ne zaboravljaju džemat Najmlađe džematlije džemata Hafizovići – Jezerski su djevojčice Aiša, Azra i Esma Hafizović, a najmlađi hadžija Sabid Hafizović, sin hadži Sulejmana Hafizovića, koji živi i radi u Republici Austriji. “Džemat Hafizovići do sada ima više od deset hadžija. Prošle godine sam imao priliku obaviti petu islamsku dužnost, a ove godine iz našeg džemata nije bilo hadžija, ali se pojedinci već interesuju da narednih godina obave hadž. Mnogo naših džematlija živi i radi u dijaspori a s njima su i njihove porodice. U svakom pogledu, ne zaboravljaju svoj rodni kraj i džemat“, kaže imam Asmin-ef. Mahmić. “U odnosu na prijeratni period, danas se mladi mnogo više odazivaju vjerskim dužnostima i dolaze u džamiju, što nas svakako veseli i potvrđuje da naša omladina zna ko je i šta je“, kaže džematlija Muhamed Hafizović. Među poznatije imame, hatibe, muallime ili alime koji su djelovali u ovom džematu ubraja se i dr. Šukrija-ef. Ramić, profesor i bivši dekan Islamskoga pedagoškog fakulteta u Zenici. Vakufsku imovinu džemata, pored dvije spomenute džamije, čine još i imamska kuća s mektebom, zgrada, njiva, i mezarje. Među istaknutije vakife u džematu ubrajaju se Mehmed, Hasan i Šaban Hafizović.

Ujedinjene nacije (UN) su pozvale izraelske vlasti da odustanu od odluke kojom je odobrena izgradnja na stotine novih stambenih jedinica za jevrejske doseljenike na području okupirane Zapadne obale, javlja Anadolu Agency (AA).

Tunis je 2011. godine ušao u novu eru slobode. Njegovo svjetlo sad obasjava cijeli arapski svijet, koji je živio izvan historije, jer bez slobode zemlja ne može kreirati historiju, decenijama pritisnuta tiranijom i ugnjetavanjem. Tuniska revolucija uvela nas je u novu eru demokratske tranzicije, a s uspjehom Arapskog proljeća dobili smo i mogućnost da se pridružimo ostatku svijeta u stvaranju historije. Ovi talasi promjena prelili su se iz Tunisa u Egipat, Jemen i druge zemlje. Naravno, suočili su se s kontrarevolucijom. Sada se odvija borba na različitim frontovima između revolucije za slobodu i kontrarevolucije. Trenutno se čini da kontrarevolucija ostvaruje prednost, ali snage slobode su vrlo snažne. Kao što smo mogli vidjeti kroz propast zavjere protiv Turske da bi se kaznila što je stala na stranu revolucija. I pokušaji da se Tunis uvuče u konflikt i rat su također propali. Tunis pokazuje da je moguće imati demokratiju u arapskom svijetu, da je moguće imati demokratiju u islamu i da islamisti i sekularisti mogu sarađivati i živjeti zajedno. Tranzicija je još u toku. Ako pogledamo historiju revolucija, ona nam pokazuje da podizanje revolucije ne znači da će ona uspjeti, a rušenje diktatora ne znači da je demokratija uspješno izgrađena.

Vijeća naroda RS-a nije danas postiglo saglasnost u vezi s vetom Kluba Bošnjaka na Zakon o Pravobranilaštvu RS-a.

Članice Udruženja građana "Žene Srebrenice" i danas su se, kao i svakog 11. u mjesecu, okupile na protestima u Tuzli kako bi mirnom šetnjom podsjetile domaću i svjetsku javnost na stravične zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine, te zatražile istinu, pravdu i kažnjavanje zločinaca.

Muftijstvo tuzlansko i Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona za nastavnike Islamske vjeronauke sa Muftiluka tuzlanskog organizovali su stručni seminar koji je održan 9. januara u Tuzli.

Agencija za certificiranje halal kvalitete je okončala 2017. godinu dodjelom halal certifikata za tri nove kompanije. Zahtjevi Halal standarda uspješno su implementirale kompanije Bosnaplod doo Brčko, Mlin Majić doo Odžak i Semberka Janja koja posluje u sklopu Bingo doo Tuzla

EKSKLUZIVNO: Preporod među Rohinjama u Bangladešu Preporod donosi reportažu iz najvećeg izbjegličkog kampa u blizini bangladeškog grada Cox Bazara gdje boravi skoro 700.000 izbjeglica muslimana Rohinja. Saradnik Preporoda, novinar i kamerman Semir Sejfović boravio je krajem decembra u kampu Bulukhali kao kamerman TRT Worlda i pratio posjetu turskog premijera Binalija Yıldırıma, te za Preporod napravio ekskluzivnu priču i fotografije. Ova reportaža je svojevrstna potvrda izvanredne angažiranosti turskih humanitarnih organizacija u pomoći Rohinjama, a posebno turske agencije TIKA preko koje je Islamska zajednica u BiH uputila 500.000 KM pomoći koju su proteklih mjeseci skupili muslimani širom naših džemata.   Slijetanjem u Dhaku, glavni grad Bangladeša, odmah se osjeti toplina i lijepa susretljivost zaposlenih na aerodromu pa tako i izvan njega. Prilikom izlaska s aerodroma osjetio se vreo vjetar iako je zimsko doba. Temperatura je nekih 28 stepeni, a zrak treperi od vlage, a nebo i ulice su prekriveni čudnom maglom. Nasmijana lica oko vas, milioni automobila koji se ni pedalj ne kreću, motori koji vas zaobilaze i nafta u vazduhu. Zamolim vozača da spustim prozor, da se i ja pridružim zagađenom zraku i palim prvu cigaru. Uputio sam se prema izbjegličkom kampu Rohinja muslimana na granici sa Mijanmarom. Prva mi je destinacija, prije samog odlaska u izbjeglički kamp, Cox Bazar. Ime je grad dobio po Hiramu Coxu, nekadašnjem britanskom oficiru u doba kada je cijeli Indijski podkontinent, pa i današnji Bangladeš bio pod okupacijom Britanskog carstva. Kapetan Hiram se pored toga što je bio oficir bavio i trgovinom, imao je svoju pijacu i nakon njegove smrti grad je dobio ime po njemu, Cox Bazar. Prizor koji me zaledio Cox Bazar je udaljen oko 50 kilometara od izbjegličkog kampa i najbliži je grad u kojem imate priliku koristiti internet i dobru telekomunikacijsku mrežu. U Cox Bazaru dobro posluju hoteli, ne zbog turista već zbog preplaćenih nevladinih organizacija poput UN, UNHCR i dr. Tu se fino jede, plaža je nadohvat ruke, raznorazni džipovi koji vas prevoze od i do izbjegličkog kampa. Od početka ovog putovanja duhovno i emotivno sam se osjećao drugačije: koliko para da potrošim? Da li ću uspijeti završiti sve na vrijeme, sve svoje obaveze? Jednostavno, nešto je drugačije. Osjećam se drugačijim. Govorio sam sebi: “U poslu si ih obišao na stotine, pa tako shvati i ovaj hajirli put kao i svaki ostali zadatak. Brojke na papiru znaš. Oko 600.000 izbjeglica, pa tako samo nastavi dalje. Uzmi kameru snimi i, ako Bog da, kući svojoj!” Po dolasku u hotel razgovaram s nekoliko kolega, što novinara, što zaposlenika nevladinih organizacija, čisto da provjerim šta me čeka. I tu sam pogriješio, valjda zbog trajanja njihovog boravka odogovore koje sam tražio nisam ni dobio. Idem na spavanje i sutra s Bismillom ujutro, poslije sabaha se uputiti dalje.Ujutro, oko sedam sati vozač koji poznaje teren je stigao po mene. I to jutro, ta čudna magla, taj čudni osjećaj postaje sve čudniji. Sa njim putujem. Kako putujemo tako se magla diže i otkriva prostranost i ljepotu prirode s kojom je Svevišnji ovu zemlju darovao. Tokom vožnje primjećujem žene, pokrivene, i mlade i stare, muškarci u galabijama i kufijima na glavi. Rijetko se ko vidi u zapadnom stilu oblačenja. Odmah mi lakše, ali srce i dalje u grču. Kako se približavamo samom kampu tako se i magla diže. Međutim, izrazi lica i izgledi ljudi se mijenjaju. Od nasmijanih i prijatnih do onih očiju punih suza. Pogledi koji ti čitaju dušu. Sve je više bosonogih, kako odraslih tako i djece. Mršavi su i iz straha od pogleda spuštaju glave. Kriju patnju kroz koju su prošli da je ti ne bi prepoznao. “Kakve su to stijene od ljudi,” pomislio sam. Prelazimo željezni most preko neke rijeke, a maglu na tom mjesto vjetar odnosi. Ulazimo u prvu krivinu, uzbrdica je i prilikom spuštanja magla je odjednom nestala. Sunce me udarilo u oči i kako stavljam ruku na čelo ugledam brda, ravnice... Pored ulice, na ulici i sa svih strana ljudi, šatori napravljeni od papira, plastike i svakog materijala do kojeg je čovjek došao. Takav prizor me po prvi put u životu zaledio jer nije prestajao! Kilometar za kilometrom, jedan do drugog i jedan na drugom. Uputili smo se u sami centar izbjegličkog kampa i kako se približavamo brzinu smanjujemo jer smo u vozilu opkoljeni masom ljudi. Sve sporije se krećemo. Djeca polugola, žene koje nose jedno dijete na ramenima, dvoje drže za ruke, a četvrto omotano oko prsa. Bosi, iscrpljeni, mršavi i prekriveni znojem i prašinom. Muškarci koji sa svih strana kopaju, nose, zidaju, stoje u redovima. U tom trenutku mi na prozor kuca djevojčica od nekih možda šest godina. Nema ništa na nogama, samo haljinicu na sebi. Gleda direktno u mene s blagim osmijehom kao da ima svašta da mi ispriča, samo da je neko hoće saslušati. Takav osmijeh još nisam vidio, a oči joj se toliko cakle da mi se onaj čudni osjećaj pretvorio u nadu. Ali nadu za čim? Izbjeglički kamp Bulukhali Stižem na odredište i ostajem bez teksta. Izlazim iz auta, a oni ispred mene kao da me čekaju. Istog trenutka me počinje gušiti smrad da li od otpada, izmeta, životinja, znoja... Ni sam ne znam od čega. Trudim se da to ne pokažem da ne bih koga uvrijedio: “Selam alejkum!” A oni mi u svi u jednom glasu odgovaraju: “Alejkumu-s-selam!” Tražim nekoga ko govori engleski da bih se mogao sporazumjeti. Hvala Bogu, nađem jednog momka od osamnaest godina. Ahmet se zove i pomoći će mi da nađem odgovore na mnoga pitanja koja se pitam kao čovjek, a i ona koja me razočaravaju u današnje čovječanstvo. Izbjeglički kamp Bulukhali je jedna od najvećih tragedija čovječanstva. U njemu boravi od 600.000 do 700.000 izbjeglica iz mijanmarske pokrajine Rakhine. Oni su protjerani na najbrutalniji mogući način od strane mijanmarske vojske uz potporu budističkih ekstremista koji su većina i vladaju tom državom. Nisu birali sredstva ubijanja. Muslimane Rohinje ubijali su mačetama koje bi otupili da bol tokom smrti bude veća i da smrtne muke duže traju. Ahmet me vodi do svog druga koji mi govori da mu je Vojska Mijanmara ubila dijete upravo mačetom. “Mojoj Noor Faisal koja je imala samo 5 godina odsjekli su noge i ruke do koljena i lakata. Dok je krvarila i vrištala, nakon što te kukavice od vojnika nisu mogli više da je slušaju, jedan od vojnika je prišao i silno je zgazio po stomaku. Nakon toga Noor se više nije čula!” Počeo je da plače pa sam prekinuo sa pitanjima i plakao s njim. Noorina porodica koja nije željala da se imenuje iz straha od progonstva u slučaju da se vrate, danas živi kao i svi ovdje. Njihov dom je improvizovani šator od plastike i drveta na suhoj zemlji. Nemaju osnovne životne potrebštine: pitke vode, hrane, higijenskih preparata, niti toalet. Po danu se kreću po izbjegličkom kampu i nadaju se da će neka od nevladininh organizacija dijeliti hranu ili nešto što im je prijeko potrebno. A potrebno im je sve! TIKA – Velika pomoć Turske Nekoliko šatora dalje, nastavljam... Mada sam mogao ući u bilo koji šator, svejedno, jer ne postoji niti jedna osoba od 600,000 izbjeglica u kampu, a da nije preživjela golgotu. Ko god me je ugledao sa kamerom prišao mi je u nadi da mi ispriča svoju priču. U svakom trenutku su išli za mnom i pratili me ukorak. Dok hodamo pričaju mi kako su kada su došli bili pod vedrim nebom sa porodicama, djecom i trudnicama. Nije bilo apsolutno nikakvog skloništa. Nisu se imali kome obratiti za pomoć. Kažu da to razumiju, jer i Bangladeš ima svoje probleme. Tek nakon možda mjesec dana počele su se pojavljivati međunarodne organizacije koje su pružale pomoć, ali nedovoljno, jer je navala tolikog broja izbjeglica izazvala potpuno opterećenje. Za bilo koju organizaciju djelovanje je izuzetno teško. Ipak, situacija se znatno popravlja, a mnogi spominju i zahvalni su državi i građanima Turske. Posebno spominju Tursku državnu agenciju TIKA. Kažu da su oni imali ključnu ulogu u što boljem zbrinjavanju izbjeglica. Naime, TIKA trenutno uspostavlja potpuno funkcijonalnu bolnicu u kampu koja će imati hitnu ambulantu, ginekologiju, hirurgiju, kao i odjel za djecu i laboratorije. Deset doktora će pružati pomoć svakodnevno, dan-noć. Budućoj bolnici dodijeljena su i dva vozila za ambulantu i jedno za hitnu pomoć.Jedan od doktora je već na licu mjesta. Seyit Cifci pomaže u samoj gradnji bolnice i on nam je kazao da iako ima mogućnosti da zarađuje velika primanja negdje drugo u svijetu, on osjeća dužnost da se odazove ovakvom jednom pozivu, te da namjerava ostati u bolnici izbjegličkog kampa Balukhali najmanje šest mjeseci. “Trenutno je u Bangladešu zima iako vidite da je 28 stepeni vani. Ono što je najvažnije i što pokušavamo spriječiti od daljnjeg širenja su zaraze i opasni virusi, posebno kada dođu užasno topli dani. Jer, ljudi ovdje nemaju sanitarnih uslova. Čak se djeca i igraju u prljavoj vodi koja se slijeva svugdje.” Djeca u ovom izbjeglištvu dosta boluju jer su neuhranjena. I dalje postoji velika potreba za hranom kako bi se normalno razvijala. Postoje dnevni obroci koje dostavljaju međunarodne organizacije, ali su vrlo često nedovoljni za sve. Glad je svakodnevica Rohinja Vidio sam bukvalno na hiljade dječaka i djevojčica koji trče niz puteljke i brda sa plastičnim kofama u rukama. Nadaju se da će dobiti rižu i pileću čorbu, pa se desi da se vraćaju praznih posuda i uplakanih lica, jer nije bilo dovoljno za sve. Glad je ovdje svakodnevica. Upitno je koliko njih od 600.000 i više zaspi sitih stomaka. Glad koja je vidljiva na ovim ljudima je najbolnija. U gladi nema prioriteta! Ovdje su gladne bebe novorođenčad, gladna su djeca, odrasli i stari. Bilo šta da im pružiš osevapit ćeš se, pa tako sam gledao da vazda pri sebi imam nešto, da li bombonu ili kolačić. Ono što me je posebno pogodilo i natjeralo na suze je kada bi ugledali da pružim ruku: hrle i pretrčat će brda i rijeke u nadi da ćeš im dati nešto što će potisnuti glad, pa makar na neko vrijeme. Nikako mi nisu smetali dok sam slikao i snimao, što je moj profesionalni zadatak. Kada bih im pružio ruku s nekom slasticom tuga bi me obuzela, jer nisam imao dovoljno da podijelim svima, a nemoguće je imati za sve jer ih je toliko mnogo. Nisam se osjećao opterećenim. Hvala Allahu, taj čudni osjećaj koji sam na početku spominjao mi je omogućio da spoznam da sam upravo počašćen i opkoljen melecima gladnog stomaka koji imaju najljepši osmijeh na licu. Mališani oko mene, goli i bosi. Nasmijavali su me i u meni budili djetinjstvo. Vratio sam se na trenutak u opkoljeno Sarajevo u kojem sam boravio do 1995. godine, sjećao se igre fišeka i klikera. Među njima sam se osjećao kao kod kuće, čista ljubav i sreća. Volim nositi kape, pa mi jedan uzme kapu, dvojica mi nose stativ za kameru, treći me voda kroz njegovo igralište kao da je turistički vodič u nekoj svjetskoj metropoli. Zatim, tu su improvizovane mreže za odbojku. Malo se igra lopte, a na sve strane djeca koja gladnog stomaka ispunjavaju svoj dan igrom. I još sam im ja dobro došao: bradati Bošnjo, bijel k’o brašno, koji im dozvoljava da se slikaju aparatom i glume pred kamerom. Pokušao sam im vrijeme usporiti i promijeniti emotivno stanje u kojem se nalaze. Ali, ne samo njihovo, već i svoje! A onda su odjednom svi oko mene nestali i potrčali prema kampu koji je organizovala TIKA sa turskim humanitarnim organizacijama. Odjednom su zaboravili na mene jer se u tom kampu sprema obrok. Iz zabave i ljepote sa mnom trznuo ih je poziv, podsjetio ih da su gladni i oni, a i njihovi ukućani. Uzavreli mravinjak Ovo putovanje sam doživio kao počast od Svevišnjeg. Profesionalno sam imao zadatak da pratim dolazak premijera Republike Turske Binalija Yıldırıma koji dolazi u posjetu. Vidio sam ih kako žure prema kampu noseći plastične bokale i tanjure u nadi da će ih napuniti hranom nakon dugog čekanja u redovima. Vidio sam ih kako vrište od radosti dok ih vojska Bangladeša pokušava poredati jednog iza drugog. Čuo sam ih kako glasno viču: “Turkija, Turkija, Turkija!” U pozadini na hiljade dječaka i djevojčica u jednom glasu ponavaljaju ime zemlje koja im je pritekla upomoć. Premijera Yıldırıma selame sa svih strana i uzvikuju tekbire. Hrle prema njemu iz svih pravaca tako da je i osiguranje imalo problema da situaciju drži pod kontrolom. A izdaleka prizor je izgledao poput kakvog uzavrelog mravinjaka, ali ne mrava već ljudi. Radost na njihovim licima je bila neopisiva dok su se tanjuri punili rižom i curry piletinom. Dok su s početka reda odlazili sa punim tanjurima, na kraj reda su pristizali s praznim. U tom trenutku mi se nebo srušilo na grudi i srce. Plakao sam, a suze su lile kao kiša dok sam upravljao sa tri kamere. Preko miksera šaljem signal cijeloj Turskoj uživo. Kroz glavu mi je prošla sva nepravda, nejednakost, bogatstva jednih i patnje drugih muslimana. Dok sam tako kroz plač radio svoj posao i dok me je kolega smirivao da mogu nastaviti, prišao mi je jedan s kišobranom i napravio hlad i počeo milozvučnim glasom učiti Kur’an. Zagrlio me je i poljubio. Cijeli dan sam se tu vrtio, ali tog čovjeka nisam ugledao nikako i nigdje. Pojavio se kada sam, haman, bio spreman dušu Gospodaru predati. Pratio me je u stopu nakon što je premijer odlazio. I dok su svi hrlili prema njemu on je stajao pored mene i držao mi kišobran štiteći me od sunca. Zamolim ga da spusti kišobran, jer me je stid, ali on me pogleda direktno u oči i nasmije se. I samo Kur’an uči. Nakon što je i sam učestvovao u podjeli hrane i družio se sa djecom, premijer i delegacija su napustili kamp, a ja sam sjeo na zemlju i uz mog vjernog pratioca zapalio cigaru. Ponudio sam i njemu, ali je on odmahnuo da ne želi. Stajao je pored mene dok sam umoran, uplakan i prljav posmatrao kako red nestaje i raste. Otpuhujem i dim mi se lijepi za suzavo lice. Pogledam čučeći u njega dok on iznad mene stoji i dalje drži kišobran. Od trenutka kada sam zaplakao pa sve do auta kada sam krenuo, ispratio me je učeći Kur’an i držeći kišobran. Stigao sam u hotel i istuširao se, namaz obavio i plakao od sreće da u takvoj tugi i tegobi meni insan priđe i smiruje me onako kako se ja samo i mogu smiriti, Kur’anom. Gasim svjetla u krevetu i tonem u san sa suzama. Njega niti sam uslikao, niti mi je palo napamet niti je sudbina bila da se slika. Neka mu Svevišnji dadne Džennet što mi je olakšao, a i sam je na mukama i ko zna šta njegovo srce tišti. Sistematsko silovanje Rohinja muslimanki Ovu reportažu završit ću sa “Merjemom”. Ona je jedna od mnogih žrtava koju su silovali mijanmarski vojnici. Merjema ima 23 godine i dva prelijepa sina. Jednom je godina, a drugom dvije. Zatekao sam je u prolazu između šatora kako na česmi pere veš i kupa sinove. Kako sam se približavao oba djeteta su počela plakati, a pogotovo kada sam se obratio majci. Zamolio sam preovodioca da je upita šta joj se desilo i zašto su dijeca počela da vrište kada smo im se približavali. Zamolila nas je da uđemo u kuću, odnosno, šator, jer nije željela pričati ispred. Dok ulazimo djeca joj se ne odvajaju od koraka čupajući joj haljinu, čvrsto se držeći za majku. Ušli smo i sjeli, a Merjema nam je počela svoju priču: “Zadnjih dana dok smo bili u Mijanmaru do našeg sela je stigla vijest da mijanmarska vojska ubija, pali, siluje i kolje muslimane u okolini. Svjedočili smo kako ljudi bježe i kroz naše selo, međutim, mislilo smo da će to brzo prestati i da neće do nas stići. Ujutru mi je muž kao i inače otišao za svojim obavezama, a ja sam ostala kod kuće sa naša dva sina. Malo prije podne začuli su se pucnji u selu. Počeo je dim da se širi sa svih strana. Čula se galama, vriska i pojavili su se kamioni vojske. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da ljude žive pale u kući komšije. Dok ih je vatra gutala vojska je zapečatila vrata i prozore da ne mogu pobjeći. Oni koji su pokušali pobjeći kroz prozore tih gorućih kuća strijeljani su prije nego što su im noge dotakle zemlju. Bojala sam se. Nisam znala gdje mi je muž, samo sam uspjela sakriti djecu u bure. Nakon što sam ih sakrila nogom su odvalili vrata i dvojica vojnika su ušla u kuću. Ja sam krenula prema njima u pokušaju da izađem da ne dođu do djece. Tada me je jedan udario puškom u trbuh i pala sam. Nakon toga drugi me je podigao i bacio na krevet, poderao mi haljinu i navalio se na mene. Silovao me je pola sata, a nakon što je on završio, drugi me je udario kundakom u glavu i nastavio silovati. Dok su me silovali djeca se nisu čula kao da su znali da treba da šute. Nakon što se čuo poziv mijanmarske vojske da se vojnici vrate na svoja mjesta napustili su moju kuću. Ustala sam i obukla se, uzela djecu i odmah krenula prema Bangladešu. Nisam ni znala niti pitala gdje mi je muž, samo sam izašla iz te proklete kuće gdje su me silovali i nikada se tu više vratiti neću. Mnoge žene su silovane. Ja sam barem uspjela spasiti svoje sinove.” Dok je pričala dječaci se nisu pomakli od nje, a ja sam tek sada shvatio razlog njihovog straha i vrištanja. Osvjedočio sam se u hrabrost i snagu majke koja je spasila svoju djecu da bi im se tek kasnije u Bangladešu pridružio njihov otac. Čudni osjećaj Nakon što smo napustili Merjemin dom iz obližnje džamije napravljene od slame zaučio je ezan. Ova priča mi je bila i previše za jedan dan pa sam odlučio da odem u džamiju, da se smirim i saberem. Prije namaza na putu prema džamiji razmišljao sam o hrabrosti Merjeme da je u sekundi sav strah zaboravila i sjetila se da svoja dva sina sakrije od monstruma koje je ugledala kako idu prema njenoj kući... Začudna je i hrabrost te djece koju je spasila šutnja jer bi ih mijanmarski vojnici ubili kao i ostalu mušku djecu i žive spalili. Na ulazu u džamiju zatekao sam četvericu ljudi koji su učili dovu. Zamolio sam da mi se prevede ono što uče: “O Allahu Dragi! Sačuvaj naše majke, kćerke i sestre od zla zulumćara i dadni sinovima njihovim snagu da budu jaki, učeni i ukaži im put do pobjede nad neprijeteljem našim. Zaštiti nas i uputi na ono što je dobro za nas i naše potomstvo. O Allahu Dragi! Izbavi nas iz kušnje koja nas je zadesila, olakšaj, a ne otežaj. Amin.”Nastupilo je vrijeme namaza i džamija je bila prepuna. Nakon namaza djeca su učila Kur’an naglas, šta je ko znao. Na moje iznenađenje djeca su znala dosta Kur’ana napamet, pisali su arapsko pismo i nisu pokazivali ni trunke slabosti ili stida. S ponosom su glasno učili. Dok su učili vraćala se nada. Ovi ljudi jesu u teškoj situaciji, ali kako sami kažu prije tri mjeseca je bilo gore. Nisu imali bolnicu, pa se sada gradi. Kažu da nisu imali nikakve pomoći, ali hvala Bogu, polahko sve više hrane stiže. I škole će se, kako smo saznali, ubrzo otvoriti. Od dana kada sam stigao do dana kada odlazim nisam čuo nikoga da kuka, da pruža ruku i prosi, niti da moli za bilo šta. Sve dok su majke Rohinje hrabre poput Merjeme, oni će opstati i svoju domovinu izgraditi ponovno. Pomislio sam, upravo je to onaj čudni osjećaj s početka ove priče. Sada mi se on bjelodano razviđa kada odlazim od tih ljudi. U njihovim očima, u očima one djevojčice koja mi je pokucala na prozor kad sam ulazio u kamp, vidio sam da ih je ovo iskušenje učinilo još jačim i osnažilo da izdrže i da se drže zajedno. Neka im Svevišnji u tome pomogne, dova je ovog skromnog putnika.

Medžlis Tuzla je u stalnom fokusu javnosti i zbog vrlo aktivnog društvenog angažmana/ Do 1990. godine Tuzla je imala svega 12, a danas ima 41 džamiju Medžlis Tuzla je jedan od najvećih medžlisa, a na njegovom području se nalaze i važne institucije Islamske zajednice, poput Behram-begove medrese i Agencije za halal-certificiranje. Medžlis je svojim vjerskim aktivnostima i širim društvenim angažmanom od kraja agresije na BiH do danas uveliko promijenio sliku Tuzle, u kojoj je javnost prepoznala i podržala brojne vjersko-kulturne manifestacije i projekte. S obzirom i na brojne aktivnosti u džematima, vidljiva je konstantna dinamika koja obuhvata sve generacije tuzlanskog stanovništva. Iako je primijetan blagi pad nataliteta, postoji trend povećanja članova Islamske zajednice i širenja džemata. Medžlis ima 33 džemata, 41 džamiju i 4 mesdžida. Na području medžlisa nalazi se i jedna tekija koja je u sastavu Tarikatskog centra. Među imamima se nalaze i dva doktora nauka, deset magistara i pet hafiza. U ovoj godini u mekteb je upisano preko 1800 djece. Društveni angažman Pored kurseva sufare i drugih halki u džamijama, u džamiji Kralja Abdullaha i Tušanj-Slatina vrlo su kvalitetne dvije škola hifza, koje okupljaju značajan broj mladih koji su okosnica brojnih i društveno korisnih projekata što svjedoči i dugogodišnji Omladinski krug Medžlisa. Također, prije formiranja Odjela za brak i porodicu, koji su sada aktivni pri svim medžlisima, u Medžlisu Tuzla već duži niz godina djeluje vrlo uspješna Asocijacija žena koja na godišnjem nivou implementira preko 50 projekata. Medžlis je revitalizirao vjerske aktivnosti u muškom i ženskom dijelu Kazneno-popravnog zavoda sa sjedištem u Tuzli, pri čemu važnu ulogu imaju upravo muallime. Medžlis Tuzla je u stalnom fokusu javnosti i zbog vrlo aktivnog društvenog angažmana, brige o različitim strukturama stanovništva, poput djece bez roditeljskog staranja, penzionera, korisnika Centra za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora itd. Također, Medžlis je prepoznatljiv po redovnoj organizaciji darivanja krvi, a riječ je o jednoj od najvećih akcija ovog tipa u BiH. Pored ovoga, Medžlis je osnovao Merhamet i pomogao u otvaranju BKZ Preporoda. Inače, Medžlis redovno osigurava znatnu količinu mesa za Narodnu kuhinju Merhameta. Predstavljanje vjerske tradicije svim građanima Tuzle Već duži niz godina u Tuzli se organiziraju različiti vjersko-kulturni programi na javnim mjestima. “Na nivou godine imamo do petnaest različitih programa, koji su zanimljivi široj javnosti, a traju po nekoliko dana. Pored obilježavanja značajnih blagdana i državnih praznika, obilježavamo i dan koji se uzima kao početak sprovođenja Genocida nad Bošnjacima. Za nas vrlo važan datum je i 15. februar, kojeg smo uzeli kao Dan Medžlisa. Na ovaj dan je prije 445 godina Gazi Turali-beg u Čačku potpisao vakufnamu za svoje vakufe kojima se razvio vjerski i društveni život u Tuzli. U sklopu svih ovih datuma imamo nekoliko programa za sve generacije, a upravo se završila manifestacija o Poslaniku, a.s. U sklopu redovne Večeri Kur’ana svake godine se dodjeljuje nagrada ličnostima za doprinos u izučavanju Kur’ana i kur’anskih znanosti. Želim istaći i veliki iftar u toku ramazana, koji se organizira u saradnji s Muftijstvom, Gradom Tuzla i Behram-begovom medresom. Na Trgu slobode okupi se preko dvije hiljade osobe. Inače, pokušavamo imati što više javnih vjersko-kulturnih događaja u Tuzli i to je ono što je potrebno ovom gradu, koji se smatra, a to i jeste, jedan otvoren grad. Sve aktivnosti, kao i cjelokupan rad Medžlisa zasniva se na predanom radu imama i džematskih odbora, Izvršnog odbora Medžlisa i saradnji s Muftijstvom tuzlanskim“, kazao je glavni imam hafiz Ahmed-ef. Huskanović. Izgradnja omladinskog centra i obdaništa Prema njegovim riječima fokus Medžlisa u predstojećem periodu jesu mlade generacije. Iako postoji kvalitetan program za ove generacije, novi izazovi i dinamika njihovog društvenog život zahtijeva još veći angažman Medžlisa. Kada je riječ o infrastrukturnim projektima, glavni projekat jeste otvaranje omladinskog centra u kompleksu centra Tušanj-Slatina. “To će biti jedan poseban centra s amfiteatrom, učionicama, prostorijama za druženje. Također, vrlo značajan projekat, koji se nadamo da ćemo što ranije završiti, jeste otvaranje jednog obdaništa. Tuzli je potrebno jedno ovakvo obdanište“, kazao je glavni imam Huskanović, koji je istakao da Medžlis posebnu pažnju poklanja mladima, a nastoji im pomoći i finansijski. “U sklopu rada s mladima imamo fond za stipendije. Osnovao ga je Izvršni odbor na prijedlog tadašnjeg glavnog imama Amir-ef. Karića. Prošle godine smo stipendirali 59 učenika i studenata. Jednu trećinu sredstava osiguravaju uposlenici Medžlisa, koji redovno odvajaju od svojih mjesečnih primanja, a ostalo privrednici i džematlije“, pojasnio je efendija Huskanović. Briga o vakufu primjer drugima Medžlis je poseban angažman imao u izgradnji i rekonstrukciji džamija. Do 1990. godine Tuzla je imala svega 12 džamija, a danas ima 41 džamiju.S obzirom da se do devedesetih godina u posljednjih 200 godina nije izgradila nijedna gradska džamija, Medžlis je imao za cilj približavanje upravo gradskoj strukturi stanovništva putem izgradnje džamija i vjersko-edukativnih centara. Ranije je medžlis imao sedam, a sada sedamnaest gradskih džamija, a postoji potreba za još dvije džamije. “U proteklom periodu radilo se upravo na izgradnji infrastrukture te transformaciji vakufa, zahvaljujući kojoj imamo i ovaj objekat Administrativno-poslovni centar „Gazi Turali-begov vakuf“, s 2.500 kvadrata u kojem je sjedište Medžlisa. Za njega smo morali otkupiti tri stana iz dvije vakufske kuće, koje su u proteklom periodu otuđene i privatizirane. Administracija Medžlisa je na prostoru od oko 600 kvadrata, a sve ostalo je izdato. Naravno, na transformaciji radimo i dalje. Brojne gradske džamije, poput Turali-begove, rekonstruisane su u proteklom periodu, a trenutno je na redu Šarena džamija. Tuzla ima značajan broj vakufske imovine koja je nacionalizovana. Između ostaloga, nacionalizovan je jedan dio Turali-begovog vakufa koji je stoljećima opstao sve do nacionalizacije, a u skorije vrijeme bilo je pokušaja da se taj dio vakufa i privatizira. Neki od objekata su, nažalost, privatizirani i vodimo procese s namjerom vraćanja ovih objekata. Upravo smo dobili jednu presudu na Općinskom sudu u vezi s jednim stanom“, kazao je predsjednik Medžlisa Hasan-ef. Spahić, koji se duži niz godina predano bori za vakuf. Mapiranje vakufa “Mi imao slučajeve da su čak neki iz Islamske zajednice nastojali opravdati političku indolentnost prema ovom pitanju strahom da će država doći u krizu, ako vrati sve vakufe, što je besmisleno. Ova zemlja ne može krenuti naprijed dok se ne vrati ono što je otuđeno“, istakao je predsjednik Spahić. Inače, Medžlis je izdao i značajne monografije o medžlisu, od kojih jedna mapirala vakufe na području Tuzle, što je posebno značajan projekat za Islamsku zajednicu, koji može biti primjer i drugim Medžlisima. U zgradi Medžlisa se nalazi i zidna mapa sa svim vakufskim lokacijama u Tuzli, što je i jedna vrsta vakufa svih ljudi koji su radili na ovom projektu. Izgradnja vakufskih stanova Kada je riječ o drugim značajnim projektima planiranim za naredni period, tu su izgradnja vakufskih stanova i centra kod džamije Kralj Abdullah. “Upravo smo u pregovorima za izgradnju stambene zgrade u kojoj bi Medžlisu pripadalo određen broj vakufskih stanova. Također, planiramo graditi i islamski centar pored džamije Kralj Abdullah za koji tražimo i donatora koji bi finansirao ovu izgradnju. U sklopu ovog objekta se i planira izgradnja obdaništa. Također, da ne zaboravimo, učestvujemo s Behram-begovom medresom u izgradnji jednog objekta na kojem će do početka nove godine biti završeni vanjski radovi“, kazao je efendija Spahić, ističući da je Medžlis ranije sproveo centralizaciju članarine. Pri procesu centralizacije Medžlis je osnovao i pokopno društvo Revda čime se omogućilo redovnim članovima Islamske zajednice da nemaju skoro nikakvih troškova za vjerske i pokopne usluge prilikom smrtnog slučaja. Također, ovo je dovelo do drastičnog povećanja članova Islamske zajednice. Kada se uzme u obzir izgrađena infrastruktura, društveni angažman i brojni vjersko-kulturni događaji koji se realiziraju u toku godine u javnom prostoru, može se s pravom kazati da je Medžlis s Muftijstvom tuzlanskim u posljednjih dvadeset godina preporodio Tuzlu i promijenio njen imidž, koji je nekada imala kao grad u kojem je duhovnost latentno marginalizirana.

Obilježavanje 10. godišnjice radija proteklo u cjelodnevnom svečanom programu. 

Uprava grada Istanbula donijela je odluku da park u općini Bagcilar nosi ime po prvom predsjedniku Predsjedništva nezavisne Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću, javlja Anadolu Agency (AA).

Sarajevo, 10. januar 2018. (MINA) – Danas je u Sarajevu održana promocija publikacije „Analiza ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma“ koju je organizovalo Vijeće muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Muftijstvom sarajevski. Promotori su bili prof. dr. Fikret Karčić, prof. dr. Enes ef Ljevaković te Muhamed Jusić

Svečanim cjelodnevnim programom radio "BIR" je danas obilježio 10. godišnjicu rada.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini kroz svoj rad, na različite načine i kroz različite institucije, suprotstavljala se i suprotstavlja ideološkom tumačenju islama i zloupotrebi vjere, poručio je sekretar Vijeća muftija Islamske zajednice Ahmed Purdić na predstavljanju publikacije ''Analiza ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma''.