Gamal Gitani (Sohag, 1945), romansijer, pisac kratkih priča i publicista, jedan je od osnivača književnog magazina Galerija ‘68, glasila svoje literarne generacije. Rođen u siromašnoj porodici, kao dječak je šegrtovao u jednoj ćilimarskoj radionici na Han Haliliju. Bio je novinar jednog od vodećih egipatskih dnevnih listova Ahbar el jaum, a danas je urednik uticajnog književnog nedjeljnika Ahbar el adab. U njegovom stvaralaštvu glavno mjesto zauzima potraga za čovjekovim mjestom u vremenu i postojanju. Neprekidna opčinjenost arapskim srednjovjekovnim spisima, a naročito radovima egipatskog historičara Ibn Ijasa, odrazila se kako na Kairo u hiljadu godina (1997), tako i na njegov najčuveniji roman Zejni Barakat (1974), koji se nalazi na listi 105 najboljih arapskih romana svih vremena. U Kairu u hiljadu godina Gitani je zakoračio u civilizacijsku, kulturnu, historijsku i humanističku anatomiju drevne metropole. Dopustivši svakom kamenu i simbolu da progovori o svojoj prošlosti i nastanku, pisac na osoben način u sadašnjem vremenu traga za znamenjem koje bi moglo da predskaže budućnost ovog grada. Do sada je objavio preko deset zbirki kratkih priča i osam romana. Dobio je Podsticajnu državnu nagradu (1980, za mlade pisce), emiratsku nagradu Oveis (1997, najvažnija panarapska književna nagrada), francuski orden Viteza književnosti i umjetnosti (1987). Kairo u 1000 godina Javnost je imala sreću i privilegiju da se pisanja knjige o Kairu latio jedan od najboljih egipatskih književnika kakav je Gamal el Gitani. Njegovo poznavanje ovog drevnog mjesta toliko je suptilno da biste komotno mogli vezanih očiju da ga pratite lavirintima grada na Nilu. A kada su vam oči otvorene, i dok pratite stranice ovog teksta, učini vam se da se knjiga zove Kairo u 1001 noći. Šta je čini takvom? Znanje, ljubav i jezik. “Znanje” je toliko suvereno da se čini kako je Gitani jednako star kao i Kairo. “Ljubav” je tolika da postanete ljubomorni na grad. “Jezik” je kao putovanje kroz svemir: tama koju osvajate svjetlošću hiljada zvijezda koje vam jure u susret. Teško je razlučiti da li je Kairo u 1000 godina književno-historijsko djelo, intimna historija Kaira ili pak lična historija pisca koji je prigrlio i prisvojio grad. U dvadeset i dva poglavlja Gitanijevog Kaira nižu se kafedžinice, duhan i nargile, turbani, konji, bazari, roblje, džamije i minareti, kuće, piramide, Kairo Nagiba Mahfuza, arabeske i ornamentika u građevinarstvu i književnosti i, iznad svega, ljudi. Ova knjiga – vodič kroz sva stoljeća i slojeve Kaira prvobitno je nastala 1997. godine. Nadopunjena je i obimnim uvodnim tekstom ljeta 2007. godine.  

Dvije nove knjige Vakufske direkcije: „Vakufi u BiH-Zbornik radova-Vakufi na području Jajca“ i „Sedmi forum o pravnim pitanjima vakufa“ Vrijedno svake pažnje u radu i djelovanju Islamske zajednice u BiH svakako su aktivnosti Vakufske direkcije koja, uz sve svoje obaveze, već sedmu godinu zaredom organizira i manifestaciju „Dani vakufa u BiH“. Najavljujući ovim i ovogodišnju manifestaciju ( april 2018.g.) Vakufska direkcija je, upravo, objavila svoje dvije knjige: „Vakufi u BiH-Zbornik radova-Vakufi na području Jajca“, te „Sedmi forum o pravnim pitanjima vakufa“. Prva knjiga donosi i prezentira deset radova- referata koji su izloženi na okruglom stolu u Jajcu, 26.04. 2017.g. Za ovu priliku izdvojit ćemo bitne sažetke neke od njih. Tako u svom radu Aladin Husić ukazuje da vakifi u Jajcu nisu odraz samo vakifa visokih društvenih položaja, nego i ljudi koji su ostajali u sjeni, a itekako su doprinijeli razvitku grada. Navodeći da se ovaj grad definirao kao ‘varoš tvrđava Jajce’ koja se postepeno razvijala i naseljavala, čineći grad ugodnim za život, autor ističe da je urbanu osnovu činio vakuf koji je tako omogućavao osiguranje zanatlijama i trgovcima. Ismet Bušatlić osvjetljava period razvoja grada i povećanja broja stanovnika, te time i povećanja prihoda vakufa. U tom vremenu legalizirana je i prva vakufnama Gazi Husrev-bega (1531.godine) kojom je obuhvaćeno „i sve mezare i razno obradivo zemljište koje se nalazi blizu jajačke tvrđave“. O „Jajačkim vakufnamama 19. i 20. stoljeća u Gazi Husrev-begovoj biblioteci“ piše Osman Lavić, gdje ovdje posebno stavljamo naglasak na žene vakife. Među njima, vakufnama Zehre Hamurović sadrži odredbe prema kojima se od dobiti finansira imam džamije Daudije u Jezeru kao i muallim u mektebu i sl. Elvir Duranović tretira uzurpaciju i nacionalizaciju vakufske imovine do 1965.godine. Ističući da o tome nije bio napisan ni jedan naučni rad, Duranović iznosi primjere takve uzurpacije na području Jajca i Šipova, i to počev od lokalne vlasti, preko nemuslimana i neodgovornih ljudi do muslimana koji su u vakufskoj imovini vidjeli priliku za svoju ličnu korist. Ponajviše je tome doprinio Zakon o nacionaliziranju najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958.g. Kao posljedica sprovođenja tog Zakona godinu dana poslije praktički prestala je sa radom Vakufska direkcija, jer je 95% vakufske imovine do tada oduzeto Islamskoj zajednici. Dževada Šuško i Sumeja Ljevaković u svom istraživanju dolaze do zaključka da ono što sprječava Bošnjake da uvakufe svoju imovinu je materijalna nemoć, a ne nedostatak volje da se uvakufljuje, te u tom smislu i preporuka ka razvijanju svijesti o uvakufljenju. Senaid Zajimović ukazuje na značaj implementiranja projekta informacionog sistema vakufskih nekretnina i jedinstvenog registra uvakufljenja. „Danas nema kategorije društva ili sistema kojem vakuf ne može dati doprinos“, istakao je on. Tu su još radovi Edina Hozana, Denisa Hadžića, Zehrudina ef. Hadžića, Ahmeda Adilovića i Ismeta Buštalića. Druga knjiga pod nazivom „Sedmi forum o pravnim pitanjima vakufa“ donosi radove, znanstvene studije i diskusije sa naučnog skupa održanog 27 do 29. 05. 2015.godine u Sarajevu. Radi se o skupu kojeg organizira Generalni sekretar vakufa države Katar, koji se uz suradnju sa nacionalnim Vakufskim institucijama/direkcijama svake dvije godine upriliči u jednoj od njenih članica. Sedmi Forum je tako održan 2015.g u Sarajevu, a 11 referata je ukoričeno u ovaj zbornik. U uvodnim riječima Halid Mezhur Abdullah el- Mezhura ističe da ovi skupovi doprinose poboljšanju i unaprjeđenju vakufa zarad boljitka islamskog Ummeta, i na lokalnom i na međunarodnom planu. Na otvaranju skupa bilježimo i obraćanje reisu-l-uleme Husein- ef. Kavazovića koji je posebno naglasio potrebu gradnje „idžtihadskog pristupa“ kojim bi se proširile granice nastanka novih vakufskih dobara na osnovama već postojećih.“Prihode od vakufa ne bismo smjeli držati ograničene samo na jednom mjestu, dok muslimani diljem svijeta imaju potrebu da prežive i razviju svoj život dostojan ljudskog bića“, rekao je reis Kavazović. U svom radu prof. dr. Ali Muhjiddin el- Karadagi konstatira: „Vakuf je vrhunac i dragulj naše islamske civilizacije, te kruna naših socijalnih institucija koje su značajno utjecale na prevladavanje neznanja, siromaštva, bolesti i zaostalosti“. Dr. Bedr Gassab Muhammed ez-Zemanan donosi zaključak: „ Osnova vakufa ima svoje, a prihod svoje propise. Vlasništvo nad prihodima vakufa pripada onima kojima je on uvakufljen“, dok dr. Usama Abdulmedžid el- ‘Ani zaključuje: “Analogno sa uvakufljenjem pokretnih dobara, nekretnina, te oružja i opreme postalo nam je jasno da je dozvoljeno i uvakufljenje sredstava za proizvodnju“. Shodno tome, dr. Enes Ljevaković ističe da po pitanju uključenja prihoda vakufa u njegovu osnovicu nema šeri’atskih zapreka, jer je u tome interes vakufa i korisnika u čiju korist je uvakufljen. Na osnovu diskusija koje su se vodile nakon referata doneseni su i prezentirani određeni zaključci. Jedan od njih koje se tiče imovinske odgovornosti vakufa ističe da vakuf kao pravni subjekt ima neovisnu odgovornost koju stječe samim osnivanjem i stjecanjem zakonskog subjektiviteta. Ona obuhvata trenutna i buduća imovinska prava i obaveze. Ukratko, i ove nove knjige Vakufske direkcije, zasigurno, imaju namjeru da nas upoznaju sa naporima koji se ulažu na putu općeg dobra kao i da doprinesu „boljem razumijevanju suštine dobročinstva zvanog vakuf“.  

Uvod Izučavanjem porijekla današnjih medinskih porodica pouzdano se može utvrditi da mnoge od njih svoje korijene vuku iz Bosne i Hercegovine. Koliko je nama poznato, kod nas se do danas niko nije ozbiljnije bavio izučavanjem ovih porodica, tako da ostaje nepoznanica iz kojih sve mjesta u Bosni one potječu. Istina, u radovima naših istraživača: S. Bašagića, M. Handžića, H. Šabanovića, S. Balića, F. Nametka, I. Kasumovića i drugih, u biografijama dvadesetak-tridesetak naših pisaca, muderrisa, kadija, muftija, imama, hatiba, i šejhova navode se šturi podaci o njihovim položajima i službama u Medini, ali ne i o njihovim potomcima. Zahvaljujući dostupnosti starih i novih izdanja enciklopedija, leksikona, studija, ljetopisa i, posebno, nekoliko genealogija porijekla medinskih porodica, mogu se precizno utvrditi i rodočelnici bosanskih porodica, vrijeme njihovog dolaska, službe koje su obavljali i pratiti komplikovane rodbinsko-tazbinske veze njihovih potomaka sve do danas. Pažljivom analizom navedenih izvora, može se zaključiti da su postojala dva vala intezivnog doseljavanja Bošnjaka u Medinu. Prvi je bio krajem osamnaestog, a drugi krajem devetnaestog stoljeća. Prvi val činili su Bošnjaci koji su se s oduševljenjem i velikom nadom našli u sviti i ordiji Ahmed-paše Džezzara (porijeklom iz Fatnice kod Stoca), koji je poslije pobjede nad Napoleonom kod Akke, s titulom paše i vezira, postao neprikosnoveni vladar Sirije i Palestine, pa čak u nekoliko navrata i emir Mekke i Medine, kako zbog toga da osigura siguran put hadžijama, tako i da se lično obogati, ali i da uživa u počasti upravitelja Mekke i Medine. Upravo u tome periodu nastala je ona brojna kolonija Bošnjaka tamo negdje daleko u arabijskim pustarama, od kojih su samo rijetki imali sreću da se sa svojim porodicama skrase u Medini, gradu Allahova Poslanika (Vidi opširnije: Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne..., str. 92). Drugi val činili su ugledni, imućni i obrazovani Bošnjaci koji su se u doba austrougarske okupacije, preko Pljevalja, Novog Pazara, Skoplja, Istanbula, Halepa i Damaska, iselili u Medinu. Iz ovoga perioda našoj javnosti dobro je poznat slučaj Hadži Loje, koji se na kraju skrasio kod svoga zemljaka Sulejmana Zuhdije, sina Hasanova (brata Muhameda Emina Hadžijahića), šejha halidijskog ogranka nakšibendijske tekije Džebel Ebi Kubejs u Mekki. Koliko je kolonija Bošnjaka u to doba u Medini bila brojna najbolje govori podatak da su se u kolekciji od nekoliko stotina dokumenata i pisama porodice Tahirović-Sudžuka iz Sarajeva našla originalna pisma iz 1302/1885. godine s pečatima trojice Alija Bošnjaka, od kojih su dvojica bili hafizi i muderrisi na Hamidiji medresi (nazvana po osnivaču sultanu Abdulhamidu II) u Medini, a o kojima se kod nas ništa ne zna (Vidi opširnije: H. Popara, „Tragom sedam pisama dvojice šejhova iz Mekke hadži Mustafa-agi Sudžuki iz Sarajeva..., Znakovi vremena, broj 68/69, Sarajevo, 2015, str. 93). Međutim, sa sigurnošću se može tvrditi da u Medini ima nekoliko porodica Bošnjaka koje su se tamo naselile prije više od 400 godina. U nastavku ovoga rada biće više riječi, upravo, o jednoj takvoj porodici, koja se u arapskim izvorima navodi pod imenom Bejt Zafer (Zaferova porodica), a što bi na bosanskom jeziku, možda, najbolje bilo prevesti kao Zaferije ili Zaferovići. Porodica Bejt Zafer (Zaferije ili Zaferovići) Rodočelnik porodice medinskih Zaferija je Bošnjak Hasan-aga, zapovjednik spahija (vojnika konjanika koji su za svoju službu dobijali plaću sa Visoke porte ili uživali timar). Prema djelu Tuḥfa al-Madaniyyīn (v. str. 129-133) on je, kao zapovjednik spahija, došao u Medinu oko 980/1572. godine. Za njega se kaže da je bio savršen i veoma imućan čovjek (kāna rağulan kāmilan ṣāḥib aṯ-ṯarwa ʻaẓīma) i da je iza sebe ostavio tri sina: Abdurrahmana, Muhammeda i Mahmuda. Najstariji Hasan-agin sin, Abdurrahman, bio je slika i prilika svoga oca. Kupio je više kuća i palmnjaka u Medini i okolini i ostavio ih kao evladijet vakuf svojim sinovima: Hasanu, Muhammedu Zaferu i Ibrahimu. Hasan je bio sušta suprotnost svoga oca i djeda. Brzo je spiskao sav imetak i završio kao prosjak. Za razliku od njega, Muhammed Zafer je bio veoma razborit, čestit i hrabar čovjek, pa je vremenom i sam postao zapovjednik spahija. Međutim, vremenom je došao u sukob sa šerifom Mekke Saʻdom ibn Zejdom, oko posjeda u Hami u Šamu. Šerif se žalio Visokoj porti u Carigradu, odakle je stigao katl-i ferman, pa se Muhammed Zafer morao skloniti, prvo u Rumeliju, a potom u Egipat, gdje je uhvaćen i pogubljen 1083/1672. godine. Iza sebe je ostavio sinove: Aliju, Ahmeda, Abdullaha i Abdurrahmana, te kćerku Rahimu koja se udala za Egipćanina Istankoli Muhammed-agu. Iako je bio u pratnji svoga oca kada je ubijen, njegov sin Alija vremenom je postao vezir novog šerifa Mekke Berekata ibn Muhammeda. Alija je iza sebe ostavio sina Zafera i kćerku Hafsu koja se udala za Havadžu Nurhana el-Hindiju (porijeklom iz Indije). Ona je bez ostavljenog poroda umrla 1188/1774. godine. Zafer je neko vrijeme držao krojačku radnju u mahali Bab es-Selam, ali je vremenom i on stupio u vojnu službu kao vojnik konjanik (spahija). Umro je 1150/1737. godine i iza sebe je ostavio sinove Aliju i Ismaila. Alija je umro 1189/1775. godine, a Ismail se nastavio baviti poljoprivredom (yaṭaʻāṭā al-falāḥa). Muhammed Zaferov sin Abdurrahman je bio neobično krupan, snažan i hrabar, tako da su se o njegovoj snazi i hrabrosti dugo vremena prepričavale nevjerovatne priče koje podsjećaju na naše legendarne junake u Bosni kao što su bili: Alija Đerzelez, Musa Kesedžija, Tale Ličanin i drugi. Vremenom je postao čorbedžija (oficir tjelesne straže) u spahijskom odžaku u Medini. Umro je 1148/1735. godine, ostavivši iza sebe sinove Muhammeda Jahjaa i Zafera. Muhammed Jahja je bio sekretar (katib) spahijskog korpusa, ali je zbog nekog razloga bio protjeran iz Medine. Iznenada je umro idući na akšam u Mesdžidu-l-Haram u Mekki, ispred vrata kuće Ibn ‘Alāna. Iza njega su ostali sinovi: Muhammed, Salih, Hamza i Abdurrahim, te kćerka Abida koja se udala za šejha Tajjiba el-Magribiju (porijeklom iz Maroka). Njegov sin Muhammed bio je čestit, hrabar i pošten čovjek, ali mršave sreće. Umro je 1186/1772. godine, ostavivši iza sebe samo jednu kćerku koja se udala za Izzudina el-Menufiju (porijeklom iz Egipta). Salih je umro 1188/1774., Abdurrahim 1179/1765., a Hamza je bio živ 1189/1775. godine. Drugi Muhammed Zaferov sin Ahmed bio je čestit i veoma pronicljiv čovjek. U vojnoj službi je napredovao do položaja ćehaje (zamjenika zapovjednika) spahijskog garnizona u Medini. Bio je veoma imućan čovjek. Kupio je više kuća i palmnjaka u Medini. Po sređenosti su nadaleko bile poznate njegove bašče zvane Furus i Nešir. Kuće, palmnjake i bašče uvakufio je 1129/1716. godine kao evladijet vakuf za svoje potomke. Umro je 1147/1734. godine, ostavivši iza sebe sinove: Abdulkadira, Muhammeda, Aliju, Mustafu i Hasana i tri kćerke: Aišu, Rukiju i Safiju. Aiša je bila udata za Muhammeda Zafira, Rukija za Muhammeda ibn Abdullaha Zafira, a Safija za Hizra ibn Jahjaa Hizra. Abdulkadir je rođen 1110/1698. godine. Bio je blagoslovljen čovjek (kāna rağulan mubārakan). U vojnoj službi je napredovao do položaja ćehaje. Zbog fitne do koje je došlo 1156/1743. godine bio je protjeran iz grada Allahova Poslanika, s.a.v.s., ali se kasnije ponovo vratio u Medinu. Međutim, za vrijeme progona iz grada izgubio je sve što je imao i umro je u najvećoj bijedi 1194/1780. godine. Imao je sina Ibrahima koji je umro prije njega 1178/1164. godine. Abdulkadirov brat Muhammed je bio čestit i razborit čovjek. Kao konjanik služio u spahijskom odžaku u Medini. Sa braćom je protjeran iz Medine i stanovao je u predgrađu el-‘Avāli. I on je izgubio sve što je imao. Ponovo se vratio u Medinu, gdje je i umro 1182/1768. godine, ostavivši iza sebe kćerke: Čelebiju i Aišu. Prva je bila udata za Abbasa ibn Mustafu Zafera, a druga za Abbasova brata Abdulvehhaba. I treći Abdulkadirov brat Alija bio je konjanik u spahijskom odžaku u medinskoj trvđavi. I on je s braćom bio protjeran iz Medine, ali se kasnije ponovo vratio. Za vrijeme progona bavio se zemljoradnjom. Umro je 1186/1772. godine, ostavivši iza sebe sina Jusufa i kćerku Hatidžu. Hatidža je bila udata za Maʻtūka Zafera. Četvrti brat Mustafa bio je neobično naočit i lijepog vladanja. Služio je kao konjanik u spahijskom garnizonu, dok nije s braćom protjeran iz Medine. Jedno vrijeme je živio u Mekki, ali se ponovo vratio u Medinu, gdje je i umro 1182/1768. godine, ostavivši iza sebe sinove Abbasa i Abdulvehhaba. Peti brat Hasan, kao čestit i neustrašiv čovjek, služio je kao konjanik u spahijskom garnizonu, dok zajedno s braćom nije protjeran iz Medine. Ponovo se vratio u Medinu, gdje je i umro 1185/1771. godine, ostavivši iza sebe sinove: Ahmeda, Abdurrahmana i Omera, te dvije kćerke... Ovo je samo jedna trećina genealogije porodice Bošnjaka Zaferija u Medini od 1572. do 1780. godine, kako ju je u svojoj medžmui zabilježio šejh Jusuf el-Ensari, djed Muhammeda Ibn el-Fekiha, autora djela Tuḥfa al-Madaniyyīn, u kojem su do u detalje date genealogije svih starih medinskih porodica. Ova porodica vremenom se toliko razgranala da je pred kraj osmanske vlasti brojala nekoliko stotina kuća i te su se između sebe ženili i udavali. U pokušaju da se izraditi porodično stablo ove porodice, moralo se odustati, jer se ispostavilo da bi za takvo nešto trebao jedan cijeli hamer-papir. Ukoliko bi se neko odlučio detaljno obraditi ovu porodicu sa svim ličnostima i događajima vezanih za nju, sigurno bi se, samo na osnovu objavljenih izvora, mogla napisati cijela knjiga od nekoliko stotina stranica teksta.  

Ovaj članak nastao je s namjerom da se podsjetimo na živote i trud imama s područja Bosanske krajine, krajiškoj ulemi koja je čuvala din u najtežim vremenima, ali i da tim podsjećanjem upoznamo sadašnje i buduće generacije mladih imama sa teškim bremenom kojeg su nosili njihovi prethodnici, koji ne zaslužuju zaborav.   Biti imam – izabrati stalnu borbu i časno služenje na putu Dobra Mehmed-ef. Malkoč rođen je 20. marta 1913. godine u Jezeru -Srbljani, Srez bihaćki, Okrug Banja Luka, od oca Huseina (1882.) i majke Zlate (1890.), rođene Topalović. Nakon završena četiri razreda Osnovne škole upisuje se u Bihaćku medresu, 7. februara 1924. godine. Petogodišnje školovanje okončao je dobrim uspjehom, 29. juna 1931 godine. Bilježimo da je u petom razredu medrese imao 10 predmeta : Kur’an, Akaid, Ibadat, Tarihi-islam, Sarf - arebi, Nahv - arebi, Lijepo pisanje, Ahlak, Porodično i nasljedno pravo muslimana i Usuli tedris. (Svjedočanstvo broj 21/31 od 29. 6. 1931. godine) Prvi radni angažman u svojstvu imama, hatiba i muallima započinje u Ljubijankićima, Srez Cazin u periodu od 23. marta 1932. do juna mjeseca 1936. godine, što potvrđuje Izjava Ali Rize Harčevića, rođenog 1900. i Bećira Hadžića, rođenog 1913. godine data pred Sreskim sudom u Bosanskoj Krupi, 25. juna 1952. godine u svrhu dokazivanja radnog staža. Temeljem rješenja Ulema medžlisa u Sarajevu, broj 1342 -II- 1936, od 20 juna 1936. godine Mehmed-ef. Malkoč postavljen je za imama, hatiba i muallima jednogodišnjeg mekteba u Rizvanovićima, Srez prijedorski. Rješenje potpisuje Naib, Fehim Spaho. Nakon toga prelazi u džemat Blagaj Japra, Srez Bosanski Novi, sa berivom predviđenom u ugovoru sa džematom. (Odluka Ulema medžlisa u Sarajevu broj 5172/39 od 7 augusta 1939. godine) Rješenjem Ulema medžlisa u Sarajevu broj 3295/40 od 6. aprila 1940. godine prelazi u džemat Bužim-grad, Srez Bosanska Krupa, gdje ostaje do 1954. godine. Aktivan rad tokom Drugog svjetskog rata Bez obzira na ratne okolnosti tokom II svjetskog rata, Mehmed-ef, ili Malkoč-hodža, kako su ga od milja zvali, predvodi intenzivan vjerski život u džematu Bužim-grad. U mektebu je imao više grupa, a mektepska nastava se završavala uz obavezni salavat koji se prolamao bužimskim dolinama. Tada su u mekteb išli: Hasan Duraković i njegova sestra Emina, Ahmet Dedić, Mumin, Alija i Šerif Veladžić te Mumin Velić, koji je mektepsku nastavu pohađao jednu godinu. Godine 1944. bila je velika svečanost povodom hatmi koje su uspješno završili Veladžić (Omera) Fatima sa Baga i Kedić Bajre Ahmet iz Elkasove Rijeke. Tim povodom oko stotinu djece predvodilo je povorku kroz džemat učeći salavate na Poslanika, a.s, i ilahije, a u pravilu su bili darovani. Svi gore poimenično spomenuti, sem hadži Hasana Durakovića, su preselili na Ahiret. Teška vremena i preteško breme na plećima tadašnje Uleme U to vrijeme plata je bila u naturi, 5 oka pšenice od bogatijih članova džemata, a 5 kukuruza od siromašnijih. (Oka – 1 kg i 250 grama) Oni koji nisu mogli ni to ispuniti bili su oslobođeni davanja. Ko je imao dva konja u obavezi je bio da doveze imamu kola drva, a ko je imao jednog, tovar (oko pola metra) drva, kao dio njegove plate. Bio je to težak period u životu našega naroda. Nakon završetka II svjetskog rata nastupa iznimno težak period za ulemu. Često su saslušavani i ispitivani. Rad u mektebu je bio poluilegalan. Zbog pritiska naroda mekteb je povremeno radio, ali uz obavezni pismeni pristanak roditelja, a pohađala su ga uglavnom ženska djeca, kazuje nam hadži Abid Duraković, penzionisani major Armije R BiH, ratni pomoćnik komandanta 505. Viteške brigade za moral. On se prisjeća da je išao u mekteb kod Mehmed-ef. jednu zimu, 1953/54, i došao do sure Zilzal. Neki su čak naučili i abdeske dove, među njima: Hamdija Duraković, Salko Šahinović, Emina, Kadifa, Šemsa Ajka i Hasan Veladžić, Zlata i Fatima Spahić i Ćatiba Kakuković, Derviša, Vahida, Minka, Rasema i Nafija Mulalić te Nura i Rasema Mustafić, majka rahmetli komandanta, generala Izeta Nanića. Konstantno je vršen pritisak da se djeca ne šalju u umekteb i da se ne daje vazifa, tako da je Mehmed-ef. skoro ostao bez primanja. Jedne prilike ga lokalni trgovac Ale Šahinović, koji je imao magazu, upita: „Kako živiš efendija“? Teška srca Mehmed-ef. mu odgovori: „Teško brate, nema vazife, nema se haman ništa.“ Ale mu tada reče: „Dok sam ja živ moj hambar je za tebe otvoren. Uzmi šta ti treba i koliko ti treba. Halal ti bilo, nemaš obaveze da mi to ikada vratiš“. Tako je i bilo gotovo do kraja Mehmed-efendijinog službovanja u džematu Bužim-grad. Premješten je u Rizvanoviće, Srez Prijedor, rješenjem Ulema medžlisa broj 1216/54 od 10. juna 1954. godine. Nedugo poslije preselio je na Ahiret i dobri Ale Šahinović, Allah dragi mu lijepi Džennet dao. I u Rizvanovićima Mehmed-ef. je pozivan na razgovore zbog uspješnog rada u mektebu kojeg su i tamo, uglavnom, pohađala ženska djeca. I njih su pozivali iz državnih organa. S obzirom da su bile dobre učenice u školi nije bilo prevelikog pritiska na njih, kaže nam Raza, Mehmed-efendijina kćerka. U džemat Ostrožac - grad, Srez Cazin, prešao je 21. marta 1957. godine (Rješenje Ulema medžlisa u Sarajevu, IVZ u FNRJ, broj 562/1957) i tu ostaje do odlaska u penziju, 15. 1. 1976. godine. Mehmed-ef. je o sebi 7. 4. 1979. godine zapisao da je bio imam-matičar, predsjednik, a potom sekretar i blagajnik Udruženja Ilmijje Bosanska Krupa. Također je bio vjersko-prosvjetni referent, a kasnije i predsjednik Odbora IZ Cazin. Od strane krovnih organa Islamske zajednice u tadašnjoj SFRJ je više puta pohvaljivan i nagrađivan, čak i novčano. Imao je desetero djece, a završio je i sahadžijski zanat koji mu je pomogao u njihovom školovanju, priča nam njegov sin Omer. Kroz mekteb su mu prošle mnoge generacije, među njima i nekoliko svršenika medrese. Imami su ga cijenili, između ostalog, i zbog iznimno kvalitetnih vazova. Bio je pravedan, principijelan i lijepog ahlaka, jednom riječju, drag čovjek. Na Ahiret je preselio 21. 4. 1991. godine u 78. godini života, a mezar mu se nalazi u Donjim Srbljanima. Neka ga Allah dragi obilato nagradi za sve što je učinio na putu našega dina. Amin.  

Prije 180 godina u Bužimu je sagrađena Drvena džamija, koja uz bihaćku Fethiju i danas predstavlja najstariju očuvanu krajišku džamiju. Kao rijetki dragulj krajiške seoske arhitekture Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja jednu od najreprezentativnijih džamija u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Svojom monumentalnošću i ljepotom u kulturološkom i povijesnom smislu je značajna za bužimski kraj, jednako kao Fethija za Bihać, stara medresantska i gradska džamija za Cazin, te centralne gradske džamije za Bosansku Krupu, odnosno Veliku Kladušu. Svoju posebnost ova džamija crpi iz materijala i načina na koji je napravljena, ali i arhitektonskih osobenosti koje je čine autentičnim primjerom lokalne krajiške graditeljske tradicije. Smještena je na jugoistočnom podnožju bužimske tvrđave, na mjestu gdje se razvilo izvantvrđavsko naselje još u vrijeme dok je Bužim imao status kasabe. Predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini. Podignuta je 1838. godine a po nalogu i uz potporu bosanskog namjesnika Mehmed Salih Vedžihi-paše. Iako nisu poznati pravi razlozi njene izgradnje, po svemu sudeći je napravljena kao zamjena za porušenu kamenu džamiju u bužimskoj tvrđavi, ali i kao nasušna potreba za sve veći broj muslimanskog stanovništva, čiji broj se naglo uvećavao nakon doseljavanja izbjeglica iz Like u godinama i decenijama nakon sklapanja Svištovskog mirovnog ugovora 1791. godine. Pored toga, postoji i mišljenje da je džamija izgrađena i kao pokušaj udobrovoljavanja vlasti prema nemirnim Bužimljanima koji su sudjelovali u Gradaščevićevoj buni s početka 30-ih godina 19. stoljeća. Sve do pred pred Drugi svjetski rat kada su u Bužimu izgrađene vakufska i školska zgrada, Drvena džamija je predstavljala centralni društveni objekat bužimskog kraja, a njeno dvorište je bilo mjesto održavanja značajnih vjerskih, političkih i vojnih skupova. Džamija je u narodu dobila naziv Časna džamija brvnara, a u određenim sufijskim krugovima se smatra i centrom duhovnosti bužimskog kraja. Izgrađena je od hrastovih greda i talpi, bez upotrebe ijednog eksera. Svojim enterijerom i eksterijerom djelimično ukazuje na arhitektonske obrasce koji su bili zastupljeni kod nekih od nestalih tvrđavskih džamija u Krajini, ali i na arhitektonske fragmente koji su i danas vidljivi kod preostalih starih krajiških džamija. Međutim, ono što je čini posebnom jeste njena netipičnost u odnosu na graditeljske trendove izgradnje potkupolnih kamenih džamija koji su u to vrijeme bili dominantni širom Osmanskog carstva i Bosanskog ejaleta. Dok su većina centralnih džamija po bosanskim kasabama, kadilucima i šeherima građene kao kamene potkupolne, bužimska je sagrađena od drveta i sa krovom na četiri vode. Nadživjela pet ratova Iako je u cijelosti izgrađena od drveta čini se nevjerovatnim kako uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima i pustošenjima. U njenoj blizini odvijalo niz sukoba u doba velike bune 1851., te u vrijeme Austro-ugarskog zauzimanja Bužima 1878. godine. Doda li se tome još Prvi i Drugi svjetski rat, te posljednji rat 1992-1995, pravo je čudo da je Drvena džamija svaki put ostajala netaknuta, bez ikakvih materijalnih oštećenja. Drvena džamija u Bužimu je zasigurno najznačajniji vakuf bužimskog kraja. O njenoj izgradnji do danas postoji sačuvana vakufnama, koja govori o njenoj funkciji, načinu održavanja te novčanim iznosima predviđenim za plaćanje službenika, prepravke i nabavke. U jednom dijelu vakufname, koju je legalizirao zamjenik kamengradskog kadije Ebu Bekir Es-Sidki, nalaze se i imena 17 potpisinika, među kojima je i imam Halil ef. Unutar džamije se na drvenoj ploči čuva tarih u formi levhe gdje se u kompoziciji od 12 bejtova kaže: Vedžihi je vezir Asafovih osobina, koji svima koristi svojim dobrima, (vezir) predvodnika pravovjernih, uzvišenog sultana Mahmuda. Od kada postade valija Bosne, uvakufi mnoga dobra i obnovi brojne česme, tekije i džamije. Među tim hajratima su i ova džamija i česma. Enisi, uzimaj abdest i trudi se da obavljaš namaz, kako bi bio Allahu, dž. š. odan. Zahvaljuj Mu se na Njegovim blagodatima i izdvajaj jedan dio toga dobra (u korist drugih). Neka ti tvoje želje stalno budu usmjerene ka gradnji Allahovih tekija, jer svjetlo Allahovog tevhida iz njih neprestano uzdiže ka Njegovom prijestolju. Ovim hajratima izrekoh tarih: “Neka ne bude nikakvih nedaća, Vedžihi-paša napravi češmu i džamiju. Godina 1254. po Hidžri (1838).“ (preveo mr. Nusret Čolo)  

Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa. U obradi ove teme ne možemo ići tako daleko, u one već davne vremenske epohe tanzimāta, ili sveopćih reformi koje je Osmanska država (ili, kolokvijalno: Turska) provodila krajem XVIII i tokom XIX stoljeća na planu društva, obrazovanja, prosvjete, državnih institucija, vojske itd. Naime, u Osmanskoj državi tanzīmatskog perioda za muslimane, pravoslavce, katolike i jevreje osnivanje npr. škola ruždija značilo je, umnogome, susret sa sekularnošću. Ruždije su bile prilika svima da se iskorači iz statusa milleta i da se uče i oni školski predmeti koji nisu bili primarno obilježeni učenjima bilo koje religije. O ovome sada nećemo govoriti, samo napominjemo da postoje temeljita istraživanja o tanzīmātima, pa i istraživanja urađena po zapadnim metodologijama i od zapadnih autora, koja govore da su strujanja sekularnosti zahvatila Osmansku državu već krajem XVIII i tokom prve polovine XIX stoljeća. II. Oslovimo li pobliže 1878. godinu i dolazak Austro-Ugarske imperije u Bosnu i Hercegovinu, posve je jasno da je za bosanskohercegovačke muslimane susret sa sekularnošću postao neminovnost, zapravo nešto nalik sudbini s kojom se nije moglo puno pogađati. Na izvanjskoj ravni posmatrano, sve od 1882. godine, i osnivanja Islamske zajednice kakvu je tada, strukturalno, manje ili više oblikovala Austro-Ugarska imperija, pa do vremena Prvog svjetskog rata, među bosanskohercegovačkim muslimanima dominirala su pitanja izravno podstaknuta kako vjerskim razlozima tako i sve intenzivnijim susretima sa sekularnošću. Od velikog broja tih pitanja ovdje izdvajamo sljedeća: Kakvu školu imati? Kakvu odjeću nositi? Kakvu kapu na glavu stavljati? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati savremene škole? Da li žensku djecu slati u savremene škole? Smije li muslimanka biti društveno angažirana? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li se to može tumačiti hidžrom ili hidžretom? Šta sa starim muslimanskim mezarjima u Bosni i da li se mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve? Kako urediti sistem vakufa? Da li je bankovna kamata isto što i ar-ribā o kojoj Kur’an govori, i smije li musliman poslovati preko banke? Da li su hilafet i halifa ukinuti zastalno i trebaju li muslimani imati halifu? I tako dalje. Ova i druga slična pitanja pobuđena su prije svega u izravnim susretima sa sekularnošću (ili, uvjetno, u epohi i vremenima reduciranja vjere i religije na njihove duhovne i vjerske dimenzije). Ova pitanja su se pojavila dolaskom Austro-Ugarske imperije i, kasnije, iako u manjoj mjeri sa dolaskom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno sa Kraljevinom Jugoslavijom. Koliko je nama poznato, svi muslimanski narodi Balkana (Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Torbeži), bolje kazati velika većina njihovih istaknutih islamskih intelektualaca, pretežno su se bavili ovim naprijed nabrojanim pitanjima. S druge strane, intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) bavili su se pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd. (O ovome raspravljamo u našoj knjizi “Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću“. III. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (pod tim nazivom mislimo na onaj njezin zvanični i službeni dio) opredijelila se za kohabitaciju sa sekularnošću. Napose to važi za njezine središnje institucije u Sarajevu, kao i njezine institucije diljem Bosne i Hercegovine. Razumljivo je da su potrage za načinima kohabitacije sa sekularnošću ponekada bile proturječne, pa i bolne. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, odnosno bosanskohercegovački muslimani koji su joj pripadali, pokazivali su - u usporedbi sa katolicima, pravoslavnima i Jevrejima – najsnažniji intenzitet konzervativnih otpora spram Austro-Ugarske imperije. Mnogi razlozi tim otporima mogu se protumačiti i posve psihološki. U dolasku Austro-Ugarske imperije konzervativni muslimanski krugovi vidjeli su ne samo promjenu vladajućeg gospodara, već i promjenu civilizacije, kulture i načina života općenito. I, doista, oni muslimani koji nisu mogli prenebregnuti taj psihološki prag odlučili su se za “seobu u Tursku“. Tadašnje Austro-Ugarske statistike bilježe da se iselilo preko stotinu hiljada muslimana. IV. Ali, Islamska zajednica je sa svoje strane uporno htjela da amortizira susret sa sekularnošću. Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa. Tako je Islamska zajednica i sama podupirala usvajanje “svjetovnih pisama“ ćirilice i latinice, pokretala je moderne novine i časopise, reformirala je i modernizirala svoje škole ili medrese, podsticala je osnivanje sekularnih kulturnih društava (npr. Gajret i Narodnu uzdanicu), zatim sekularnih čitaonica i klubova itd. Već u prvim decenijama XX stoljeća Islamska zajednica je blagonaklono gledala na prosvjetiteljske i reformatorske listove i časopise koje su osnovali i uređivali sekularni muslimanski intelektualci. Ti su časopisi i listovi izlazili na posve sekularnim konceptima, vjera je, da tako kažemo, “bila u trećem planu“, a veličala se Evropa, evropsko tumačenje islama, nauka, progres, potom nacija, tadašnje evropske ideologije itd. Rekli bismo da je ova rāna odluka, bolje kazati rāno opredjeljenje o kohabitiranju Islamske zajednice sa sekularnošću i sekularnim vlastima i državama, koje su dolazile i prolazile, sve od kraja XIX stoljeća ostalo na snazi, štaviše to opredjeljenje je profilirano i afirmirano na različite načine. Ne postoji niti jedan dokument, proglas ili rezolucija donijeti od zvaničnih instanci Islamske zajednice u BiH gdje se traži prilagodba svjetovne ili sekularne države u skladu sa vjerskim uzusima. K tome, upravo je Islamska zajednica poznata kao ona vjerska zajednica koja je već više od stotinu godina bila itekako otvorena spram jedne kohabitacione saradnje sa državama u kojima je (ili pod kojima je) živjela. V. Ako ovo dosad rečeno oslovljava vanjske aspekte kohabitacije Islamske zajednice i sekularnosti, potrebno je ukazati i na unutarnje aspekte ove kohabitacije. Ovim dolazimo do najvažnijeg pitanja, naime načina tumačenja islama u krilu Islamske zajednice, u njezinim institucijama, obrazovnim ustanovama, forumima, njezinim medijima. Itekako je važna činjenica da je Islamska zajednica, sve od svoga osnivanja 1882. godine, pravila osmišljene kontinuirane iskorake prema sekularnosti i na ovom unutarnjem planu. Time je izbjegavala trvenja i sukobe. Naime, islam je kao religija sve više tumačen kao vjera u Boga, kao moralni i ćudoredni polog, kao jedno kulturno i civilizacijsko naslijeđe. Dakle, u tumačenju islama težište se pomjerilo na islam kao vjeru i njezino afirmiranje. Rijetki su slučajevi da je u zvaničnim glasilima Islamske zajednice islam tumačen integralistički, još rjeđe kao “državna ideologija“. Nesumnjivo je da je Islamska zajednica ovim htjela, na svoj način i sa svoje strane, potvrditi i afirmirati opredjeljenje za mirna i plodotvorna kohabitiranja sa autoritetom države i svjetovnog društva. Ostaje da se izučava da li su same države sa svoje strane pravile, zauzvrat, dobrohotne iskorake prema Islamskoj zajednici. Štaviše, ima perioda kad je od same Islamske zajednice religija islam ili vjera islam tumačen na “društveno poželjan način“. Da bi udovoljili zahtjevima nekonfliktnog tumačenja islama neki su autori, koji su djelovali iz Islamske zajednice, unijeli koncepte i koncepcije “usklađivanja islama i socijalizma“, “islama i nauke“, itd. U svemu ovome vidimo mnogolike korake koje je Islamska zajednica sa svojim institucijama učinila prema sekularnosti, sve to u dobroj namjeri. Naime, na sekularnost se gleda(lo) kao na jednu prihvaćenu vrijednost ili kao pozitivan proces koji osigurava mnogolike susrete različitih ljudi, njihovih različitih potreba i aspiracija. Posve na kraju napominjemo da je potrebno provesti jedno temeljito istraživanje o naporima koje je Islamska zajednica uložila da bi kohabitirala sa sekularnošću. Ali, jednako tako je potrebno provesti i istraživanja (neka od njih su već marljivo urađena) kako su se same države od 1882. godine do danas odnosile prema samoj Islamskoj zajednici.  

  Prema hadisu naša njiva, livada, brežuljak je mjesto za ibadet; naša rijeka, potok, izvor je naša abdesthana; naše nebo iznad nas naša džamijska kupola. Koliko smo svjesni toga? Prošle godine Uprava za vjerske poslove u suradnji s Vakufskom direkcijom imala je izvrstan projekat “Vakufim svoje vrijeme“, u kojem su učestvovali učenici mekteba i drugi zainteresirani. Projekat je podrazumijevao da se svi mektebi na području jednog medžlisa uključe u akciju čišćenja i uređivanja vakufa, te pomoći drugim licima koja su u stanju socijalne potrebe. Pitanje je hoće li ovaj projekat dobiti svoj kontinuitet, ali je prošlogodišnji izazvao interesovanje javnosti, naročito u pogledu čišćenja javnih površina koje su tradicionalno vezane za Islamsku zajednicu. “Cilj ove akcije je da se mladi uče šta je vakuf, da razvijaju svoju islamsku i društvenu odgovornost prema drugima i ekološkom okruženju. U trideset džemata očišćena su 72 vakufska objekta, posjećene su 32 stare samačke porodice i očišćeno je ukupno 25 mezaristana“, kazao je glavni imam Medžlisa Doboj Bajro-ef. Džafić, koji je istakao kako su u akciji na području Doboja učestvovala 1.302 učenika koji su u obliku društveno korisnog rada uvakufili ukupno 3.906 sati rada i aktivnosti. Svijest o Poslanikovoj oporuci Ove akcije su održane i u drugim Medžlisima, dok Medžlis Tešanj, prema riječima glavnog imama Medžlisa Tešanj Fuad-ef. Omerbašića, već duže vrijeme organizira akcije čišćenja vakufskog dobra početkom proljeća te nastoji promovirati svijest o ekologiji i kroz mektebe. “Imamo i potpisan protokol o saradnji između Medžlisa IZ Tešanj i UG “EKO-MLADI”. Saradnja se prvenstveno provodi na projektima održivog razvoja: zaštita okoliša, energetska efikasnost, promovisanje značaja selektivnog prikupljanja otpada i recikliranja“, kazao je efendija Omerbašić. Jedan od tešanjskih imama, koji svake godine organizira akciju čišćenja s učenicima, jeste i Ramo-ef. Svrzo. “Još jedan razlog nas čini posebno pozvanim da se brinemo o čistoći Zemlje na kojoj živimo jeste poruka Poslanika, a.s. da nam je Uzvišeni Allah cijelu Zemlju učinio mesdžidom. Iz toga proizilazi da je naša njiva, livada, brežuljak mjesto za ibadet, da je naša rijeka, potok, izvor naša abdesthana, da je naše nebo iznad nas naša džamijska kupola. A, to onda opet znači da kao što smo obavezni da se brinemo o čistoći svojih džamija u kojima klanjamo i ibadet činimo, treba da se brinemo i o čistoći cjelokupne zemlje“, kazao je efendija Svrzo, postavljajući pitanje: “Jesmo li i koliko smo toga svjesni? Ako je suditi po gomilama smeća posvuda razbacanog onda, zaista, nismo“. Sva nečistoća završi u vodi Prema informacijama KJKP “Rad“ Sarajevo Bosna i Hercegovina je označena kao zemlja u kojoj ne postoji nestašica pitke vode. Najvažniji element bez kojeg se ne može živjeti je voda, a samo u okolini Sarajeva registrovano je 1.380 vrela i izvora pitke vode. Prema provedenim istraživanjima svjetskih organizacija, voda iz planinskih predjela BiH klasifikuje se u sami vrh globalne rang-liste pitkih voda po kvaliteti. “Nažalost, problem onečišćenih i zagađenih rijeka, ali i ostalih dijelova našeg prirodnog okruženja je veoma aktuelan u našoj državi. Vodeni sistemi su završni recipijent zagađujućih materija, odnosno mjesta u koja sav otpad koji se nesavjesno odlaže u naš prirodni okoliš, na kraju i završi. Slika ovakvog stanja se može vidjeti na putevima kroz centralne dijelove BiH, tačnije u središnjim riječnim tokovima, gdje je jasno vidljiv stepen fizičkog onečišćenja rijeke Bosne. Nakupljene kese, plastične flaše, limenke i drugi otpad, vidljivi uz rubne dijelove korita i njegovog vegetacijskog dijela, a za čiju razgradnju su potrebna stoljeća, prikaz su surove realnosti u kojoj živimo i nažalost svijesti naših stanovnika o zaštiti okoliša uopšte“, kazao nam je direktor “Rada“ Selim Babić. Krenuti od sebe Ipak, prema mišljenju stručnih lica u “Radu“ nije sve tako crno. “Evidentna je pojava sve većeg broja ekoloških udruženja i volonterskih akcija, samim tim obilježavajući značajne ekološke datume poput 22. aprila - Dana planete Zemlje ili 5. juna – Svjetskog dana zaštite okoliša. Pored kontinuirane edukacije građana i školske populacije, koje sprovodi “Rad” na terenu kroz projekte koje realizuje, te medijskog ukazivanja na potrebu zaštite okoliša, potrebno je uspostaviti sistem vodozaštite i sprovoditi ga, a kršioce adekvatno sankcionisati. Neodgovorni pojedinci odlažu otpad gdje stignu, od sitnog otpada (flaše i papiri) do kabastog otpada koje završava u rijekama, parkovima i drugim površinama koje nisu predviđene za odlaganje otpada“, istakao je direktor Babić. Gospodin Babić je mišljenja da i vjerske zajednice kao i druge institucije mogu doprinijeti razvijanju ekološke svijesti. “Čišćenje i očuvanje okoliša je doprinos svakog pojedinca iz ljubavi prema prirodi i prirodnim resursima, a čistoća je stub svega. Potrebno je da doživimo katarzu koja će nam omogućiti da intelektualno i duhovno napredujemo kako bi se stvorile prilike za poboljšanje trenutnog stanja. Svijest građana i navike moramo mijenjati kako bismo imali željene razultate. Ukoliko želimo poboljšanje potrebno je da mi sami budemo promjena koju želimo vidjeti sutra kod drugih, jer stanje jednog naroda se neće promijeniti, dok on sam sebe ne promijeni“, istakao je Babić. Naravno, Allah nas podsjeća da se stanje jednog naroda neće promijeniti dok on sam sebe ne promijeni, stoga izlaskom iz naših kuća, mahala, džamija ili prolaskom pored riječnih korita u našim džematima možemo svjedočiti u kakvom smo stanju trenutno.  

Esad-ef. Grabus je rođen 1985. godine u Travniku. Završio sam Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a fakultetsku diplomu stekao na univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Od aprila 2012. do 2015. godine imam je Careve džamije u Višegradu, a od 2015. godine glavni imam Medžlisa Višegrad. Koliko je u protekloj godini bilo dženaza, a koliko rođenih u Vašem džematu? U prošloj godini imali smo preko deset dženaza onih koji su bili s prijavljenim boravkom u Višegradu. Tu su živjeli i preselili na Ahiret. Taj broj je mnogo veći ako uzmemo u obzir i one koji su naši članovi, a umrli su i ukopani u drugim gradovima BiH te u dijaspori. Ako uzmemo u obzir taj broj umrlih i to da u prošloj 2017. godini nije rođeno nijedno dijete onda imamo razloga za zabrinutost. Teška ekonomska situacija u velikoj mjeri je produkt gore svega navedenog, ali nije razlog da budemo pesimisti. Ostaje nam borba na iznalaženje rješenja u cilju opstanka Bošnjaka i očuvanja našeg identiteta na ovim prostorima i u tu borbu se moramo svi uključiti. Islamska zajednica ulaže svoj maksimum i mi ćemo nastaviti raditi i pomagati, ako Bog da, i u budućnosti. Brinu li Višegrađani u dijaspori za svoj grad i džemate? Naravno da su uz svoj grad i džemat i pored svega što su preživjeli i prenijeli preko leđa. Većinu infrastrukturalnih objekata, kako vjerske tako i druge prirode, obnovili smo zahvaljujući našim džematlijama, građanima Višegrada u BiH i dijaspori. Znate, u narodu ima poslovica: “Gdje god da odem, kući se vraćam“. Nažalost, nisu svi u stanju biti tu fizički prisutni, ali svakako vjerujem da jesu duhovno vezani za svoj toprak bez obzira gdje se nalaze. U našoj praksi je i da za vrijeme godišnjih odmora organizujemo svečanosti mevluda i druge manifestacije po svim džematima i na taj način podijelimo radost zajedno s našim džematlijama iz BIH dijaspore. Koliko utječu na Bošnjake političke provokacije​ u Višegradu? To je pitanje kojem se, nažalost, „posvećuje“ pažnja samo u vrijeme datuma dešavanja. I pored svega što su preživjeli i smogli snage da se vrate na svoja ognjišta, još uvijek se tim ljudima šalje loša poruka. Ne postoji politička i druga volje da se zlo spriječi, a istini pogleda u lice. Imaju li mlađe generacije povratnika ambicija za visoko obrazovanje? Mladi imaju ambicija za daljnje školovanje i usavršavanje, ali vrlo teško da će oni kao uspješni ljudi biti dio ovih prostora. Teška ekonomsko-politička situacija u većini slučajeva su faktori koji negativno utječu na buduće generacije. Bio bih najsretniji da nisam u pravu kada to kažem, ali sve (ne)prilike s kojima se mladi ljudi susreću vode nas ka tome.  

„Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku“, kažu Bošnjaci u Mostaru Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović tokom posjete Bosni i Hercegovini posjetio je i Stolac gdje ga je rukovodstvo Medžlisa IZ Stolac upoznalo sa stanjem i društvenim prilikama u ovom malom hercegovačkom gradiću preopterećenom turbulentnim međunacionalnim političkim previranjima. Ef. Hasanović i delegacija Mešihata IZ u Republici Hrvatskoj imala je priliku iz „prve ruke“ čuti o minulim procesima povratka i obnove cjelokupne porušene infrastrukture. Cilj paljenja, uništavanja i progona Bošnjaka bilo je zatiranje tragova njihovog postojanja. „Čitav kompleks Careve džamije sa sahat kulom, musafirhanom, dućanima bio je pretvoren u parking prostor“ uz ostalo naglasio je predsjednik IO Medžlisa IZ Stolac Orhan Tikveša. On je delegaciju upoznao i sa aktuelnim poslovima Islamske zajednice naglasivši pri tome kao posebnu vrijednost da su lični odnosi među građanima Stoca različitih nacionalnosti na izuzetno velikom nivou a da razlike i trvenja isključivo iniciraju politički krugovi. „Mislim da je to, prije svega, zasluga muslimana Bošnjaka koji su se vratili jer u su se pokazali otvorenim za komunikaciju i suživot. Nismo ostali u grču rata i nismo dozvolili da mržnja zatvori ljudima srce da ne mogu s drugim ljudima raditi i družiti i to je ono što nam daje nadu“, istakao je Tikveša. Salmir Kaplan jedan od čelnika „Inicijative za Stolac“ koja je na proteklim lokalnim izborima pokazala izuzetno visok stepen organiziranosti bošnjačkog naroda goste je detaljnije upoznao sa političkim i ekonomskim prilikama u ovom gradu i planovima daljeg razvoja. „Nažalost, još uvijek nam Islamska zajednica dođe kao alternativna općina. Nama načelnik općine ne da naša puna prava. Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku, iako je omjer po biračkom spisku 60 naspram 40“, kazao je Kaplan dodavši kako broj od 6.000 Hrvata na biračkom spisku fiktivan i kako ne odgovara faktičkom stanju. Kaplan je goste detaljno upoznao i sa tokovima posljednjih lokalnih izbora o čemu se pred Osnovnim sudom u Čapljini još uvijek vodi sudski proces. Informirao ih je o angažmanu goraždanske firme „Prevent“ koja je već pokrenula jedna program proizvodnje gdje je uposleno oko 50 ljudi, te istakao kako će se ti programi širiti i broj uposlenika povećavati. „Mi smo ovdje uspjeli jer smo nastupali jedinstveno. Sve probosanske stranke su djelovale jedinstveno i onda nam je bilo lakše artikulirati političke stavove. To je doprinijelo i na relaksaciji odnosa među članovima različitih političkih partija. Sad ljudi ulaze u dućane, kafane čiji vlasnici nisu njihova politička opcija. I to smatramo jednom od najvećih pobjeda. Projekat nismo doveli do kraja ali smo u tom smislu značajno iskoračili“, zaključio je Kaplan.  

Jutros je u Sarajevu počela jednodnevna konferencija „Roditeljstvo – podrška i izazovi“ koju pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića organizuje Uprava za vjerske poslove u saradnji sa Kantonalnom javnom ustanovom „Porodično savjetovalište“.

Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine danas su u Sarajevu organizirali regionalnu konferenciju „Restitucija imovine – iskustva, mogućnosti i rješenja“. Konferencija je održana u okviru manifestacije „Dani vakufa u BiH 2018. godine“.

Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine danas su u Sarajevu organizirali regionalnu konferenciju „Restitucija imovine – iskustva, mogućnosti i rješenja“. Konferencija je održana u okviru manifestacije „Dani vakufa u BiH 2018. godine“.

Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u BiH 17. aprila je organizirala radno-konsultativni sastanak s imamima koji obavljaju redovne ili povremene imamske dužnosti u kazneno-popravnim zavodima i pritvorskim jedinicama

Programi manifestacije Dana mevluda i zikra počet će u srijedu (18.04.2018.) u Sali Narodnog pozorišta u Mostaru, najavljeno je na press konferenciji održanoj u Muftistvu mostarskom.

Jasan je odnos predratne, jugoslovenske vlasti, prema vakufima, ali šta je s današnjom vladajućom bošnjačkom strukturom koja se nerijetko poziva, barem u predizbornom procesu, na islamske principe u svom radu?

Pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića Uprava za vjerske poslove, Odjel za brak i porodicu, Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u saradnji sa KJU „Porodično savjetovalište“ iz Sarajeva  organizira II Konferenciju o porodici na temu „Roditeljstvo – podrška i izazovi“. Izlagači na Konferenciji su eminentni stručnjaci iz oblasti teologije, sociologije, medicine, pedagogije, ekonomije, prava i statistike.