Hutbu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao je drugi imam ove džamije mr. hfz. Salih ef. Halilović.

Košarkaški reprezentativac BiH Jusuf Nurkić, mnogo puta do sada pokazao je da je vezan za domovinu. Nurkić je na utakmicu sa LA Lakersima stigao u sakou, a imao je na sebi majicu sa Cvijetom Srebrenice.

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe, danas je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu obilježena 15. godišnjica smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, javlja Anadolu Agency (AA).

Mnogo je izazova s kojima smo suočeni – globalnih, ali i onih koji se tiču naših prvih susjeda te posebno rastuće islamofobije. Unutarnji izazovi su još veći poput poziva na secesionizam te ratnih pokliča. Pitanje je jesmo li sazreli da se kao narod odupremo ponovnom eventualnom udaru na našu fizičku opstojnost? Kako smo postali Muslimani? Početkom šezdesetih godina se počelo problematizirati nacionalno pitanje. Tada je, nakon desetogodišnje restauracije, obnovljena beogradska Bajrakli džamija te spašena od inicijative da postane muzej voštanih figura muslimana u molitvi. Husein Đozo je, uprkos ratnoj prošlosti, postao Titov prevodilac s arapskog jezika. U januaru 1962. na dvodnevnoj sjednici CKSKBiH otvoreno se razgovaralo o pitanju nacionalnih odnosa u BiH što je prestalo pod partijskim pritiscima. O statusu “muslimanskog stanovništva” razgovaralo se i na Šestom plenumu CKSKBiH 1963. te Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine. Politika dotadašnjeg tretiranja muslimanske populacije je ocijenjena pogrešnom. Odlaskom Aleksandra Rankovića, čelnog čovjeka obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA,UDBA), sa političke pozornice Josip Broz Tito je, kao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, počeo uviđati prednosti muslimanske populacije u Jugoslaviji uz olakšicu oslabljenog ruskog utjecaja. No i dalje je vladao ozbiljan otpor afirmaciji jednakopravnosti. To je prvi osjetio akademik Muhamed Filipović objavom eseja “Bosanski duh u književnosti – šta je to?” koji je izazvao reakcije diljem Jugoslavije. Filipović to objašnjava rješavanjem položaja Muslimana kao naroda i nacije. Pojašnjavajući taj fenomen i osudu njegovog uratka kao antirežimske deklaracije pri čemu je sam autor okarakterizran kao muslimanski nacionalista, Filipović kaže da je to bio prijelomni trenutak od kojeg je bilo nemoguće zaobilaziti deseteljećima odgađano pitanje rješavanja položaja Muslimana kao naroda i nacije. ”Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija”. Dodjela književne nagrade Ćamilu Sijariću potakla je velikosrspki i velikohrvatski element da se počne obračunavati s Makom Dizdarom zbog čega je “Narodna prosvjeta” uništena i pripojena “Veselinu Masleši”, a Dizdar i kolege koje su stale uz njega su stavljene pod kontrolu UDBA-e. Priznanje muslimanske nacije kao “posebne kulturno-historijske zajednice” kao proces je počelo 1968, a okončano 1969. godine. Najzaslužniji za ovo su bili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Rato Dugonjić, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, Arif Tanović i drugi.  

1.Romantične potrage između Evrope i Azije Nije lahko opisati nakane i razloge dugotrajnih i iznimno vrijednih književnih bavljenja islamskim temama koje vidimo u djelima Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837). Ima izvora koji kao razlog Puškinove naklonosti islamskom istoku spominju njegovo porijeklo, navodno Puškin u svojoj plemićkoj lozi ima jednu davnu afričku (etiopsku) kopču, njegov predak po majci bio je Ibrahim Petrovič Hanibal (1697–1781). To je, svakako, zanimljiv podatak, ali se ovom prigodom mi nećemo baviti Puškinovom genealogijom. Aleksandar PuškinPoslanik Pun duhovne ja lutah žediPustinjom što mračna je bilaI serafim se sa šest krilaUkaza meni na razmeđi.On prstom lakim kao sanZenica mojih kosnu dan,Vidovitost mu prenu zeneKo u orlice preplašene.Moga se uha kosnu onI ispuni ga šum i zvon;Treptanje čuh u nebu sila,I anđeoskih krila let,Nemani morskih skriven svetI klijanje pod zemljom žila.On promiče kroz moje usne,I jezika mog grehe gnusne,Svu brbljivost i podlost smrvi.I tada žalac mudre zmijeU obamrla usta mi jeRinuo rukom punom krvi.I zario u grudi mačI ustraptalo srce trgo,I šišku plamenu uz plačU otvorene grudi vrgo,Ko trup u pustinji sam paoI Boga glas je mene zvao:”Proroče ustaj, motri, vnemlji,Ispunjen mojom voljom budi,I hodeći po moru, zemlji,Rečima žezi srca ljudi.” (Ovaj prijevod je naveden sa web stranice: www.tvorac-grada.com/poznati/puskin.html)Pristup stranici 19. septembar 2018. U svrhu omeđenosti ovog našeg eseja bolje je i svrsishodnije Puškinove “islamske jave i snove“ sagledavati u mnogolikim vezama sa procvatom “romantizma u ruskoj književnosti“. Puškin je uz književni romantizam bio pristao, ali se kasnije od njega i odvojio. Također, Rusija je već u Puškinovo vrijeme pozornica širokih književnih, kulturalnih, svjetonazorskih, političkih...debata koje su se odvijale uglavnom oko rješavanja zagonetke “njezinog duhovnog pripadništva“ i mnogolikog sporenja oko toga kojim putem Rusija treba ići. Da li je Rusija Evropa? Da li je Rusija Azija? Potom, da li je Rusija okrenuta Zapadu, ili je, pak, okrenuta Istoku? Ili je Rusija “svoja“, to jest Rusija ima vlastite samostalne puteve i duhovne horizonte. Te i takve rasprave nisu zaobišle ni Aleksandra Sergejeviča Puškina. Već u svojoj poemi Kavkaski zaro­bljenik (Kavkaskij plennik) Puškin pokušava i uspijeva da o “tamošnjim“ (kavkaskim) Čerkezima progovori, to jest da pjeva bez teških stereotipa, atavizama i mržnje. Ova Puškinova poema utjecala je na Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828-1910) kako u smjeru formiranja njegovog pozitivnog stava o muslimanima Kavkaza, tako i u oblikovanju “duhovnog raspoloženja“ u Tolstojevom slavnom djelu Hadži Murat. Kako je došlo do toga da se Aleksandar Sergejevič Puškin šire pozabavi stranicama Kur'ana i životopisom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., pitanje je koje, samo po sebi, upućuje na Puškinova književna zanimanja islamskim jugom i istokom. On je rano došao do vrijedne literature o islamu, napose preko perzijske, turske i tatarske književne tradicije koja je prevođena na ruski. Osim toga, izvori o Puškinu govore da je on naukovno i kulturno stasao i na usmenoj književnosti koju je neobično volio. 2.Puškinova poetska “dijalogiziranja“ sa Kur'ānom U svojoj dvadeset petoj godini (1824) Puškin je napisao djelo “Podražanija Koranu“, tu rusku sintagmu engleski izvori najčešće prevode kao “Imitations of the Qur'an“, arapski izvori daju prijevod kao “Muhākātu l-Qur'an“ - - , na njemačkom daju “Nachahmungen des Korans“ itd. O kakvom Puškinovom djelu se ovdje radi?Sretna je okolnost da je Šaban Gadžo dobro predstavio ovo Puškinovo djelo prije nekoliko godina, dao je korisne informacije o njemu i na uputan način ga izdašno citirao i kontekstualizirao u vezi sa islamskim potragama ovog slavnog ruskog pjesnika. Čitateljstvo rado upućujemo na ovaj esej Šabana Gadže.John Henriksen je, sa svoje strane, detektirao nekoliko tumačenja i teorijskih obrada djela “Podrazhaniia Koranu“ (kako on na engleskom transkribira ovaj naslov na ruskom). Prema Johnu Henriksenu, Puškin je ovaj ciklus pjesama “Podražavanja Kur'ana“ objavio 1824. godine, bio je tada u posebnom duhovnom raspoloženju, u nekoj vrsti “proročanskih pobuda“ koje se ponekada posreće pjesnicima. Već ranije Puškin je čitao Kur'an preko francuskih i ruskih prijevoda, temeljna islamska sveta knjiga dokraja ga je oduševila. Osim u “Podrazhaniia Koranu“, Puškinov izljev ushićenja islamskim temama vidi se i u njegovoj pjesmi “Prorok“ (Пророк - arapski izvori je prevode jednostavno riječju – an-Nabiyyu). John Henriksen dodaje da je Puškin pisao “Podrazhaniia Koranu“ u egzilu u mjestu zvanom Mihajlovsko. U jednom pismu upućenom jednom svome prijatelju Puškin je rekao da ga ovaj njegov egzil podstiče da se u neku ruku “poistovjeti sa Muhammedom“, jer je i on bio izgnan.Puškinovo djelo “Podrazhaniia Koranu“ od kritičara je dobro dočekano i različito tumačeno. Tako je N. I. Černajev, 1897. godine ustvrdio da se na vezu Kur'ana i ovog Puškinova djela treba gledati kao na “duhovno-mističku“. Naime, prema Černajevu, pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina oslovio je “mistički pathos Kur'ana“. Nesumnjivo je da Černajev ovim tumačenjima ispravno prepoznaje razloge Puškinova zanimanja za Kur'an. Tokom sovjetske ere ovo Puškinovo djelo imalo je posve drugačije interpretacije i recepcije. Tako je V. I. Filonenko, tumačeći “Podrazhaniia Koranu“ rekao da se svemu treba prići sa stanovišta antropologije, te je “Puškinovu vještinu u opisivanju arapskog načina života iz sedmog stoljeća“ Filonenko smatrao nekom vrstom “umijeća oponašanja koje se doima kao arheologija.“ Nadalje, B. Tomaševski je smatrao da se Puškina, “na ravni poetske kreacije“, treba proučavati imajući u vidu “formalne načine koje je Puškin posuđivao iz Kur'ana“. U kasnijim vremenima tumačenja i recipiranja Puškinova djela “Podrazhaniia Koranu“ još više su se granala u mnogo pravaca. Tako Walter Vickery “naglašava etički ili moralni aspekt (Puškinova) oponašanja Kur'ana“. Jednostavno rečeno, Puškin je tragao za sređenim svijetom gdje bi bila “posve jasna, odsječna granica između dobra i zla.“ Julian W. Connolly je, sa svoje strane, isticao da je Puškin težio za nekom vrstom vizije iskupljenja (a vision of redemption) kroz obećanje “nove nade i ushita“ do kojih se stiže pokornošću i čestitim životom, a što je Puškin, možemo mirne duše zaključiti, pronalazio u Kur'anu. Također, Julian W. Connolly je bio protiv “strogog poistovjećivanja pjesnika i proroka/Božijeg poslanika“, što je problem koji vidimo i u djelima Johanna Wolfganga von Goetea. Dugo bi potrajalo kad bismo nastavili s navođenjem ostalih tumačenja i recepcija ovog Puškinova djela. Umjesto toga uputnije je pokazati kako Puškin “dijalogizira“ sa Kur'anom, što je i savjet Johna Henriksena svima koji žele da se upute u Puškinovo bavljenje temeljnom svetom knjigom islama. Evo samo nekih strofa iz tog Puškinova djela: Zaklinjem se parnim i neparnim,Zaklinjem se mačem i pravedničkom bitkom,Zaklinjem se jutarnjom zvijezdom,Zaklinjem se noćnom molitvom. Iz ovih redaka vidi se posve jasno da Puškin oslovljava ajete ili alineje Kur'ana u kojima se nalaze tzv. qasam ili zaklinjanja. U Kur'anu je riječ, najčešće, o “Božanskim zaklinjanjima“, jednoj vrlo prepoznatljivoj (iako ne i jedinoj!) stilskoj formi islamske Revelacije. Pjesan sadržana u ruskom originalu postiže izvanredne efekte na čitateljstvo. To se vidi i iz sljedećeg odjeljka gdje Puškin pjeva: Dva puta će anđeo puhnuti u rog,Nebeska će grmljavina na zemlju udariti,Brat će od brata pobjeći,Sin će se od majke sakriti.Sve će dobjeći do Boga.Razobličeno strahom. I ovdje su prepoznatljivi kur'anski motivi “puhanja u Rog“ pred Smak Svijeta (usp. npr. Kur'an, 39:68), Puškin na njih izravno ukazuje i pjesnički ih oslovljava. Također, Puškin aludira i na strahote i katastrofe Smaka Svijeta koje se spominju i u suri 80:34. itd). Napokon, evo još jedne Puškinove kitice stihova: Opet palma mrsi svoju sjenkovitu glavuOpet je bunar napunjen, hladan i dubok.I stare kosti magarice se podižuOdjevene mesom, i ričuA putnik osjeća snagu i radostU njegovoj krvi zaigrala je iznova uskrsla mladost. Prema komentatorima Puškinove poezije, ovdje slavni ruski pjesnik aludira na drugu suru Kur'ana, Kravu/al-Baqarah, 2: 259., gdje se govori o čovjeku kojeg je Bog usmrtio stotinu godina, pa ga potom oživio, a oživio je i njegovog magarca (kod Puškina se radi o magarici - ослица). 3.Puškinova pjesma o Muhammedu, a.s. Aleksandru Sergejeviču Puškinu slavu je uvećala pjesma o Muhammedu, a.s. Spjevao ju je 1826. godine, pjesma je odmah postala poznata i uveliko respektirana kao i njezin autor. Tvrde da je ovu pjesmu mnogo volio i sam Fjodor Mihajlović Dostojevski (1821-1881).Kao što je u poemi “Podrazhaniia Koranu“ riječ o nekoj vrsti dijalogiziranja sa Kur'anom, iz pjesme Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) vidljivo je da Puškin stupa u kratkotrajno, ali intenzivno, duhovno saučestvovanje ili, pak, duhovno oponašanje Poslanika Muhammeda, a.s. Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin je htio da svome naraštaju bude neka vrsta “idealnog uzora“, da im kao pjesnik pokaže duhovno vodstvo, želio je, naprosto, da im bude “onaj koji prosvjetljuje, koji dostavlja višu viziju svojoj generaciji“ (...and illuminator, deliverer of a higher vision to his generation...). Šira scena ove Puškinove pjesme je, reklo bi se, “biblijsko-kur'anska“. Čovjek u pustinji, pri njemu je velika žeđ... (Pustinja ovdje, možda, simbolizira svijet koji je bez vodstva, ljudi su žedni upute višeg reda...). Potom se javlja melek/anđeo, serafim sa šest krila, dolazi prosvjetljenje itd.U pjesmi potom nastaje ona dionica koja je i bila cilj pjesniku Puškinu – prosvjetljenje i Božija Objava dolaze Poslaniku Muhammedu, a.s., ali pjesnik vješto upliće i sebe, nastavljajući pjesmu pjevati u prvom licu jednine, htijući tako da i on, sa svoje strane, dobije makar poetsku inspiraciju i duhovno okrepljenje! Naime, Aleksandar Sergejevič Puškin znade da Božiju Objavu (al-wahy) ne može dobiti, ona se dostavljala samo Božijim poslanicima.Nesumnjivo je ovaj trenutak “pjesničkog prelaženja graničja“, kad pjesnik Puškin želi ako ne prodrijeti, a ono barem proniknuti, u profetsko ili vjeronavjestiteljsko iskustvo, najsnažnija dionica ove njegove pjesme. Ovdje vidimo da je Puškin bio uvjeren u izuzetne zadaće ili poslanja koja imaju pjesnici, kako to ističe i Milivoj Solar.Na kraju, iz pjesme se vidi zapovijed Poslaniku Muhammedu, a.s., da mora ići među ljude i širiti poruku obodrenja. Istovremeno to znači (imamo li u vidu Puškinovu vještinu da oponaša Poslaničku zadaću i tradiciju) da je ovo obodrenje upućeno i samom Puškinu. To jest, ne Puškinu kao od Boga odaslanom poslaniku, jer on to nije i ne može biti, već Puškinu kao pjesniku koji želi preporoditi svoj narod. Dodajmo da je Puškinova pjesma Пророк (“Poslanik“ ili “Vjerovjesnik“) iznimno popularna u arapskom svijetu. Tamo je bila počašćena sa nekoliko prijevoda. Naravno, nepotrebno je posebno isticati da je ovu Puškinovu pjesmu potrebno čitati kao jedno pjesničko ostvarenje i poetsku viziju, a nikako kao svjedočenje o nekom konkretnom historijskom događaju. Napomenimo da je Aleksandar Sergejevič Puškin dobro poznavao književnost islamskog istoka. Prisjetimo se da Puškin, u svome velikom djelu Evgenije Onjegin, navodi perzijskog pjesnika Sadija, k tome, njegova djela obiluju motivima turske i perzijske književnosti.(...)

Kako je poznato, na referendumu održanom 23. juna 2016. godine većina građana Velike Britanije glasala je za izlazak svoje zemlje iz Evropske unije. Takva odluka jedne od vodećih evropskih država i članica Unije izazvala je politički potres, čije dugoročne posljedice po Britaniju, Evropsku uniju i Evropu još nije moguće razabrati.   Nakon početne nevjerice nad ishodom referenduma kod većeg dijela evropskih političara s obje strane La Manša uslijedile su rasprave o tome kako urediti buduće odnose i veze Britanije s Evropskom unijom. Od referenduma je prošlo više od dvije godine, datum napuštanja Unije se približava (29. mart 2019), a nijedno suštinsko pitanje tih odnosa nije riješeno. Već se pokazalo da je nakon više od 40 godina izgradnje guste mreže veza na polju ekonomije, obrazovanja, zdravstva, sigurnosti i dr. izlazak jedne članice zamršen i, po svemu sudeći, bolan proces. Otežavajuća okolnost je to što u samoj Britaniji, prije svega u njezinoj vladi, nema usaglašenog stava o tome kako bi trebali izgledati budući odnosi Londona i Brisela. Pritom valja podsjetiti da izlaskom iz struktura Unije, Britanija ni u kojem slučaju ne poriče svoje evropstvo, odnosno svoju povijesnu, kulturnu i političku pripadnost Evropi. Sporazuman izlazak Britanije – nemoguća misija Kako vrijeme odmiče, sve češće čitamo o nečemu što je nekad spominjano tek usputno, više kao teoretska nego ozbiljna mogućnost: izlazak Britanije iz Evropske unije bez sporazuma (crash-out Brexit). Niko ne može sa sigurnošću predvidjeti posljedice takvog razvoja događaja. Prema nekim procjenama, moglo bi doći do brojnih problema u funkcioniranju države, od nestašice lijekova u britanskim apotekama i bolnicama, ogromnih sabraćajnih gužvi na tačkama ulaska i izlaska iz Britanije, pada životnog standarda pa sve do ponovnog izbijanja sektaških sukoba u Sjevernoj Irskoj. U britanskoj javnosti sve su glasniji oni koji zahtijevaju održavanje novog referenduma na kojem bi građani odlučivali o prihvatanju ili odbijanju sporazuma o budućim odnosima Britanije i Evropske unije. Ali, kako je spomenuto, takav sporazum još nije postignut pa ga nije ni moguće staviti na glasanje. Istovremeno, najnovija istraživanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da bi većina građana danas glasala za ostanak u Evropskoj uniji. Ni nedavni susret šefova vlada članica Evropske unije u Salzburgu nije polučio napredak u pregovorima. Taj susret trebalo je da omogući britanskoj premijerki da šefovima vlada ostalih članica predstavi britanski prijedlog budućih odnosa. No, njezin prijedlog je glatko odbijen, jer njime bi Evropska unija morala iznevjeriti neke od ključnih principa na kojima počiva. Suočena s jedinstvenim i tvrdim stavom Unije, premijerka May se na konferenciji za štampu doimala uznemirenom, a posmatrači su susret ocijenili promašenim. So na ranu utrljao je francuski predsjednik Makron. Ne dovodeći u pitanje suvereno pravo Britanije kao države da odlučuje o svojoj budućnosti, on je izjavio da su pobornici izdvajanja Britanije, koji su glasačima na referendumu obećavali ružičastu budućnost samo da se Britanija oslobodi njima omražene Evropske unije, nastupili kao obični lažovi. Reklo bi se da je ovakve riječi izgovorio više s gorčinom nego slavodobitno, jer Francuska sigurno ne želi vidjeti Britaniju izvan Evropske unije. Bosna i Hercegovina – igre referenduma Bosanska država nije unija suverenih zemalja poput Evropske unije, ali u javnom prostoru naši građani svako malo mogu čuti izjave o neodrživosti naše države i o potrebi organiziranja referenduma o nezavisnosti kao nekakvom čarobnom rješenju za njeno nefunkcioniranje. Ako na trenutak ostavimo postrani važno pitanje o zakonitosti održavanja referenduma o nezavisnosti jednog administrativnog dijela države, te pitanje da li bi održavanje tog referenduma moglo proći bez vojnog sukoba, primjer britanskog referenduma može da bude poučan. Dodvoravanje građanima davanjem primamljivih obećanja i nuđenjem naizgled jednostavnih rješenja za vrlo složene probleme najobičnija je obmana. Danas kad to postaje jasno, mnogi koji su dali svoj glas za Brexit sad traže novi referendum. Nezadovoljstvo stanjem u britanskom društvu koje je navelo većinu da 2016. glasa za Brexit naprosto nije moguće riješiti jednostavnim pitanjem: “Da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati članica Evropske unije ili je treba napustiti?” Referendum ne smije služiti političarima da se kriju iza odluke glasača, odluke koja dugoročno može imati loše posljedice.Britanski slučaj pokazuje da čak ni bogate zemlje s razvijenom političkom kulturom i snažnim društvenim institucijama nisu u stanju predvidjeti i kontrolirati velike procese koje su pokrenuli jednom referendumskom odlukom. O tome bi trebalo da razmisle oni koji sanjaju referendume o otcjepljenju. Nepošteno je prizivati referendum bez prethodno obavljene otvorene i sveobuhvatne rasprave o mogućim posljedicama po zemlju i društvo. Jer, bit će kasno ako im neko jednog dana bude morao reći: “Slušali ste lažove.” Kao ni Makron i drugi prijatelji Britanije, ni oni koji žele sačuvati cjelovitu Bosnu neće biti nimalo sretniji zato što će biti upravu.

Policija u Bratuncu traga za osobom ili više njih koje su provalile u prostorije koje se nalaze u sklopu džamije u mjestu Voljavica u toj općini te ukrale određu količinu novca.

U prvih deset ajeta sure Vjernici Allah, dž.š, daje opisuje ko i kako će vrlo kratak, a sadržajan opis vjernika koji će zaslužiti Džennet. Prvo je namaz. Bez namaza ne možemo postići ono što želimo, odnosno Njegovu milost i Džennet. Simpatično zvuče izjave pojedinaca kako su oni dobri vjernici, dobri ljudi, ne misle nikome zlo, daju sadaku itd., ali ne klanjaju. Međutim, Pejgamber, a.s, nam ostavio u amanet poruku da se prvo na Sudnjem danu gleda namaz. Druga karakteristika vjernika je izbjegavanje onoga što ga se ne tiče, poput grijeha, tuđih mahana, privatnih stvari i tajni drugih ljudi i sl. Također, i Pejgamber, a.s, je kazao da čovjek neće biti pravi vjernik sve dok ne ostavi ono što ga se ne tiče. U današnjem vremenu, vremenu informacija, svakodnevnog kontakta s brojnim ljudima i drugim izazovima zaista je teško imati društvo koje se neće zanimati za one stvari koje se ne tiču njih. Stoga, prilikom naših druženja i sijela često se pokrenu rasprave ili teme o onim stvarima o kojima imamo malo znanja i koje se uopšte ne tiču nas. U ovom predizbornom periodu izloženi smo nizu informacija o ličnostima koje uopšte ne znamo, a meta su napada, kritika i osuda. Vjernik bi u društvu, ako želi biti dio ovog opisa vjernika, trebao reagirati i prekinuti ovakve teme. Slijedeća osobina vjernika jeste udjeljivanje sadake, četvrta čuvanje stidnih mjesta i peta je da vjernici amanete ispunjavaju i vode brigu o svojim obavezama. Ova osobina je uveliko dovedena u pitanje kod muslimana, naročito onih koji preuzmu određenu funkciju, vrše dužnost prosvjetnog radnika, državnog službenika, nadređeni su nekome… i onda se nemarno odnose prema svojoj funkciji: ne daju svoj maksimum u poslu, ne izvršavaju ga najkvalitetnije što mogu, iskorištavaju poziciju, vrše mobing nad drugim ljudima itd. Drugim riječima, amanet koji im je dat ne izvršavaju kako treba i ne vode brigu o njemu. Čovjek treba znati da je milost Božija to što obavlja određenu funkciju ili ima radno mjesto te da možda postoji kvalitetnija osoba od njega za to mjesto, stoga pitanje je šta čini i kako se ponaša da bi pokazao Allahu, dž.š, svoju zahvalnost što je on umjesto drugoga na tom mjestu. Šesta osobina vjernika jeste obavljanje namaza na vrijeme. Da ne znamo za važnost pravovremenog obavljanja namaza ovaj ajet, u ovom opisu vjernika, bio bi nam dovoljan da shvatimo važnost kada je pored ostalih osobina vjernika Allah naglasio upravo ovu. U današnjici zaista je ovo velika obaveza, kada bi ljudi i novac mijenjali za svoje vrijeme. Ova sura je objavljena u Mekki dok su ljudi prihvatali islam, upoznavali se s njim, što dalje govori da su ove karakteristike vjernika zapravo među prvim obavezama.

Udžbenik historije u RS kao dnevno-politički pamflet u službi prizemne nacionalističke propagande Prije otprilike pola godine, u aprilu 2018., Ministarstvo prosvjete RS objavilo je da su finalizirali posao oko izrade novih nastavnih planova i programa za predmet historija u trećem i četvrtom razredu srednjih i devetom osnovnih škola. U skladu s novim programima pristupilo se izradi novih užbenika. Promjene se ogledaju u tome da će iz novih udžbenika učenici u RS učiti o najnovijim dešavanjima oko stvaranja RS, rata 1992-95., o glavnim akterima tih događanja kao što su osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Na konferenciji za medije ministar prosvjete RS Dane Malešević tada je rekao slijedeće: „U udžbenicima iz historije nalaziće se određene činjenice o dešavanjima na prostoru BiH u periodu od 1990. do 1995. godine, ali ne i sadržaj kojim se vrijeđaju ostala dva konstitutivna naroda ili nacionalne manjine. Autori udžbenika istorije za deveti razred osnovne škole i treći i četvrti razred gimnazije poštovaće preporuke Vijeća Evrope iz 2005. godine, kojima je predviđeno da se događaji iz proteklog rata ne interpretiraju djeci na način koji širi mržnju i stvara neprijateljstvo“. Nešto prije ove konferencije za medije, novembra 2017. godine, nakon izricanja presude Haškog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji o doživotnoj kazni za bivšeg zapovjednika vojske RS Ratka Mladića nacionalistički ostrašćeno predsjednik RS Milorad Dodik jasno je iznio svoje stavove o Haškom tribunalu i Ratku Mladiću. Tada je rekao da general Mladić ostaje heroj srpskog naroda i prvostepenom presudom je mit o njemu kao heroju samo ojačan. Tom prilikom Dodik je ultimativno zatražio da se iz udžbenika u srpskim školama izbace svi sadržaji o Haškom tribunalu, jer je po njemu to od početka mjesto nepravde, smišljeno da srpske žrtve ponovo pobije i osudi, te je dodao da to uvjerenje dijeli cijela srpska javnost.Danas, kada imamo u ruci novi udžbenik historije za deveti razred osnovnih škola u RS ne treba nam puno ni vremena ni truda da odgovorimo na pitanje da li se autor užbenika držao smjernica i preporuka Vijeća Evrope iz 2005. godine, kao što je obećao ministar RS prije pola godine, ili „preporuka“ predsjednika Dodika iz novembra 2017. Poštujući smjernice aktuelne srpske političke klike u udžbeniku se ni na jednom mjestu ne spominje, u svom punom nazivu, Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. U dvije rečenice gdje se spominje taj sud izneseni su stavovi koji su doslovce identični izjavama Milorada Dodika da je Haški tribunal proizvod zapadno-vatikanske zavjere, jer je nesrazmjerno veliki broj optuženih i osuđenih Srba u odnosu na ostale ratne snage. Po autoru udžbenika na taj način opravdani su razbijanje Jugoslavije i protivsrpska politika u ratovima koji su vođeni. Proglašenje muslimanske nacije(Citat iz udžbenika govori sve sam za sebe)Jugoslavija je Titovom i Kardeljevom politikom decentralizacije u suštini pretvorena u zbir jednonacionalnih država. Iz toga je proisticao problem BiH. Nju su nastanjivale dvije nacije koje su imale svoje matice u susjedstvu (Srbija i Hrvatska). Savez komunista u provođenju politike osamostaljenja BiH oslonac je mogao imati uglavnom u muslimanima. Stoga su pripadnici te vjerske zajednice 1968. godine proglašeni za naciju pod imenom Muslimani. Oni su u BiH po popisu stanovništva 1971. godine nadmašili broj Srba. Pošto se u Jugoslaviji između religije i nacije uglavnom mogao staviti znak jednakosti, bilo je logično da i oni budu nacija. Međutim, bilo je upozorenja da će Muslimani biti usmjereni protivsrpski i protivhrvatski i tražiti cijelu BiH za sebe.   Generalno, udžbenik historije za 9. razred osnovnih škola u RS nema puno veze s historijom kao naukom, ali je apsolutno usklađen sa antibosanskom politikom koju aktuelne vlasti provode prema državi Bosni i Hercegovini. Zbog toga, više podsjeća na jedan aktuelno-politički pamflet, pun mitova, zaključaka rekla-kazala i teorija zavjere nego na štivo namijenjeno obrazovanju djece u devetom razredu osnovne škole. U tematskim cjelinama koje obrađuju nacionalnu historiju parcijalno i samovoljno se tumače neutvrđene i neutemeljene činjenice. Izučava se historija svih Srba u cjelini koji žive na prostorima bivše Jugoslavije, negirajući pritom državu i kontinuitet i granice Bosne i Hercegovine kao domovine srpskog naroda koji živi u njoj. Etničko čišćenje (Citat o stradanjima naroda i žrtvama u kojem su navedeni potpuno proizvoljni brojevi ubijenih, a etničko čišćenje nazvano „prisilnom migracijom“)Teško je utvrditi precizne razmjere ljudskih stradanja i materijalnih razaranja u jugoslovenskim ratovima. Prema podacima OUN, u BiH su u ratu od 1992. do 1995. godine poginule 102.622 osobe, a u ratu u Hrvatskoj 17.469. Ratovi za jugoslovensko naslijeđe imali su karakter nacionalnih i vjerskih sukoba. Mjesta masovnih zločina bila su: Srebrenica, Kozarac, Kazani, Kravice, Ahmići, Pakrac, Ovčara, Medački Džep. Najviše su bili razoreni gradovi: Vukovar, Sarajevo i Mostar. Još u toku rata u BiH ustanovljen je u Hagu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Nesrazmjerno veliki broj optuženih i osuđenih Srba u odnosu na ostale ratne strane dokazuje političke utjecaje na Haški sud. Na taj način opravdavani su razbijanje Jugoslavije i protivsrpska politika u ratovima koji su vođeni. Jedna od bitnih posljedica ratova za jugoslovensko naslijeđe jesu prisilne migracije, prozvane „etničko čicićenje”. Stanovništvo je napuštalo svoje domove pred vojskama protivničkih naroda. Iz Hrvatske je izbjeglo i protjerano skoro 450.000 Srba. Srbi su prema popisu iz 1991. godine činili preko 12% stanovništva te repuplike, a prema popisu iz 2011. godine tek nešto iznad 4%. U BiH je raseljeno preko 1,3 miliona pripadnika svih naroda. Prema rezultatima (osporavanim) popisa iz 2013. godine, u Federaciji BiH Srbi čine samo 2,5% stanovništva. Srbi su 1999. godine nakon povlačenja jugoslovenske vojske i policije sa Kosmeta morali masovno napustiti tu pokrajinu. Prostor bivše Jugoslavije je usitnjen, sa uglavnom lošim odnosima među državama nasljednicama. Većina njih ubraja se među siromašnije i nestabilnije u Evropi.   U udžbeniku nema ni traga o suživotu, stoljećima njegovanom i građenom između Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i drugih naroda koji žive na ovim prostorima. O zajedničkoj antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu, te o ZAVNOBiH-u – u knjizi nema ni riječi. Opširno su opisana stradanja srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu, a o stradanju Bošnjaka i Hrvata nema pomena. Period rata 1992.-1995. je građanski rat koji su vodili međusobno Srbi, Bošnjaci i Hrvati, a za rat su krivi svi osim Srba, čak i Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Vatikan. Ovakvim tumačenjem i shvatanjem historijskih činjenica učenicima Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju učenicima RS, je onemogućeno da znaju, shvate i vole državu BiH, da grade zajedništvo i budućnost sa drugim narodima i da se ne uče antibosanstvu nego svim vrijednostima i perspektivi razvoja i ostanka u Bosni i Hercegovini. Poznato je da preporuke Vijeća Evrope o udžbenicima iz 2005. godine u svojoj prvoj tački zagovaraju da djeci treba ukazati na temeljnu činjenicu, a to je da pripadaju i žive u Bosni i Hercegovini. Tih preporuka se ministarstvo prosvjete RS, navodno i držalo u izradi ovog užbenika, međutim čitajući udžbenik, kao što se i ovdje vidi u mnoštvu faksimila, jasno je da nema ni traga ni glasa o poštivanju evropskih preporuka već se događaji iz proteklog rata interpretiraju djeci na način koji širi mržnju i stvara neprijateljstvo. „Građanski rat“ u Bosni i Hercegovini(Karakter rata i glavne aktere su opisali na svoj način koji je veoma dobro poznat i koji ne treba posebno komentirati. Za osuđene ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića kažu samo to da ih je Srbija isporučila Haškom tribunalu.)U građanskom ratu u BiH međusobno su ratovale vojske Srba, Hrvata i Muslimana (od septembra 1993. nazivaju se Bošnjaci). Komandant Vojske RS (VRS) bio je general Ratko Mladić. Muslimani/Bošnjaci činili su gotovo cijeli sastav Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). U dijelovima BiH gdje su imali većinu, Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Srpska historija ima mnoge slavne događaje, istinite prave junake, srpska historiografija ima mnoga vrlo ugledna naučna imena svjetskog glasa. Međutim, za potrebe vlastite avlije, često se angažiraju histriografski alhemičari - miješaju nespojivo, pišu nacionalističku propagandu pa je nazivaju historijom. Ovo je moglo prolaziti prije 100 ili 200 godina, međutim, danas u informatičkom dobu historija se mora pisati po međunarodnim standardima, jer svijet je postao apsolutno transparentan, svi mogu znati sve što nikom ne dopušta da ostane zatvoren u svojoj mračnoj avliji.

Na sjednici Rijaseta Islamske zajednice u BiH (IZBiH) održanoj u četvrtak razmatrana je informacija o podizanju optužnice u slučaju rušenja Aladže džamije za zločin protiv čovječnosti, a u vezi sa uništavanjem kulturnih, historijskih i religijskih spomenika.

Knjiga prof. dr. Envera Imamovića "Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju" promovisana je u Sarajevu. Promociju su slušaoci radija BIR mogli slušati uživo u popodnevnom programu radija BIR.

Zbirka od hiljadu usmenih lirskih pjesama "Narodne umotvorine iz Dervente i okolice" koju je u višegodišnjoj sakupljačkoj djelatnosti načinio vjeroučitelj Smail Bradarić na prostoru sjeverne Bosne u prvoj polovini 20. stoljeća te poslao Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, predstavljena je danas u Sarajevu.

U organizaciji Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH - Odjela za brak i porodicu od 12-14. oktobra 2018. godine u Gazi Husrev-begovoj medresi održano je savjetovanje za koordinatorice za brak i porodicu pod motom „Misija i profesija“. Na savjetovanju je bilo prisutno 90 koordinatorica iz Bosne i Hercegovine, Njemačke, Švedske, Norveške i Francuske.

U Svjetskom muzeju u Beču danas se otvara izložba o nošenju vela ili marame. Svjetski muzej predstavlja sedamnaest samostalnih izložbenih komada o temi marame koji će pogled na ovaj komad tkanine proširiti na nove i vjerovatno neočekivane aspekte - najavljeno je.

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu sutra će biti obilježena 15. godišnjica smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Bosne i Hercegovine i prvog predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA).

Uličnim performansom na gradskom korzou u Tuzli, članovi Udruženja “Zemlja djece u BiH” i Udruženja žena Romkinja “Bolja budućnost” iz Tuzla, obilježili su 18. oktobar – Evropski dan borbe protiv trgovine ljudima.