Aktiv žena džemata Skovde u Švedskoj je u subotu, 30.3.2019. godine organizovalo seminar za žene na temu „Brak, dileme i izazovi“. Na seminaru je učestvovalo nekoliko džemata Švedske, a gošća predavačica je bila magistrica sociologije Belma Bešlić.

U Vitezu je 29. marta tekuće godine otvorena 36. benzinska pumpa kompanije Hifa Petrol. Pumpa se nalazi na adresi Branilaca Starog Viteza bb. Novootvorena benzinska pumpa akvizirana je od firme Čago Petrol.

Prva sjednica međunarodne Komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine u toku je u Banjoj Luci.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guterres, predstavnica Evropske unije i čelnici zemalja članica Arapske lige sa samita u Tunisu u nedjelju su odaslali poruku podrške sirijskom suverenitetu nad Golanskom visoravni koju je Izrael okupirao i pripojio, a prošle sedmice Sjedinjene Države priznale za izraelski teritorij.

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari u nedjelju je učenjem Fatihe, polaganjem cvijeća i tevhidom obilježena 16. godišnjica prve dženaze i ukopa prvih identificiranih žrtava genocida.

Koncertom ilahija i kasida sinoć je u Studenstkom hotelu u Mostaru zatvorena jednomjesečna manifestacija „Dani porodičnih vrijednosti“.

KNJIGA O 8000 UČENJAKINJA KROZ 15 STOLJEĆA ISLAMA

Centar za dijalog – Vesatija i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu u utorak, 26. marta 2019. godine, s početkom u 14.30 sati u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu organizirali su javnu tribinu na temu „Medinska i druge povelje“. 

Centar za dijalog – Vesatija i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu u utorak, 26. marta 2019. godine, sa početkom u 14.30 sati u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu organizuju javnu tribinu na temu „Medinska i druge povelje“. 

Dani porodičnih vrijednosti su manifestacija kojom učenici i učenice Behram-begove medrese svake godine istaknu neku vrijednost, koja je tu, oko nas, dio naše radosti i bivstvovanja, a nismo je svjesni. Sadržajnim programom na 14. po redu manifestaciji, koja je održna 22.3.2019. godine u Tuzli, podsjetili su na domovinu, njenu veličinu, tradiciju i sudbinu.

Svečanim programom kojem je prisustvovao ambasador Saudijske Arabije u BiH Hani bin Abdullah Mominah  i direktor Uprave za vjerske poslove Ismail ef. Smajlović završeno je treće predramazansko takmičenje učenju Kur'ana napamet

U centru Kralj Fahdu Sarajevu danas se održava takmičenje u učenju napamet Amme džuza i tri džuza

- Kako je? - Ne može da diše. Boli je. - Može li se išta uraditi? - Dali smo joj terapiju. Izgleda da ne djeluje. Znam šta mi govori. Prokrijumčarila sam terapiju od konoplje preko četiri granična prijelaza. Ulje koje treba piti tri puta dnevno; gusta, crna, katranasta masa u sticku koja se srazmjerno veličini jednog kubnog milimetra stavlja na nepce i mali, zelenkasti, čep koji joj uguraju u čmar. Da manje boli. - Jel svjesna? - Jeste! - Samo da mi je naći Robertovo tijelo. Da znam gdje su mu kosti. Da se moja i njegova duša smire.– govori tiho glasom umirućeg. Usvojila je Roberta kad je imao četiri godine. U domu za nezbrinutu djecu nisu znali ko su Robertovi biološki roditelji. Ostavili su ga u dvorištu Kulin hadži Balije džamije. U pletenoj korpi. Brižno položen na uštavljenoj, janjećoj kožici. - Nisam mu nikad rekla da nije moj. Pitao me je. Rekla su mu djeca u školi da je dijete iz šibice. Uzela sam kutiju za šibice i pitala ga da li može dijete stati u taj mali prostor. Rekao je da ne može. Eto vidiš. Nisi iz kutije. Ti si moj sin. I jeste bio moj. Ličio je na mene. Vidiš sliku. Pjegice na lijevom obrazu. I nos nam je isti. I oči su nam iste boje. I volim ga više nego sebe. Sve sam napisala šta je imao na sebi. Bijelo rublje Galeb, proizvedeno u Hrvatskoj, gačice i potkošulju. Plavu majcu od pamuka, pisalo je adidas na njoj i imala je one tri trakice na rukavima. Teget trakice. Našivene. Moglo bi biti da je to izdržalo sve ove godine. I zeleni džemper. Rašica. Vuneni, babin, džemper. Zelena boja kao što je zelen zreo list u jesen, ove dunje pod kućom. I farmerke Levis 501. Samo je te nosio. I crne pamučne čarape. I gojzerice adidas, tamno smeđe. I jaknu. Onu vodootpornu, pernatu. Mont. Tamno zelenu. Išla mu je uz oči. To je sve imao. Sat je imao na ruci. Plastični. Tamno plavi SWATCH. I sigurno je uz sebe imao kutijicu. Kad smo bili u Toskani kupila sam nam dvije. Jedna meni i jedna za njega. Stavila sam mu u nju šest kockica Kid čokolade. S lješnjacima. Čokoladu smo dobili u humanitarnoj pomoći. Samo je šest moglo stati, a on je rekao da i sebi ostavim. Grdne rane, što mu sve ne stavih. Pokazuje mi malu kutijicu koju drži u korpi s tabletama, hirurškim rukavicama, labellom. Na par mjesta je korozirala. Mala bordo kutijica, sa srebrenim, malim, uvijenim zadebljanjem na rubu poklopca. Poklopac obrubljen bordo farbom na bjeličastoj podlozi središnjeg dijela uprizoruje grupu muškaraca u čudnim, crnim, odorama koji prave bombone od likviricije. Lica im imaju iste crte i liče jedni drugima. - Možda bi moglo biti da su sat i kutijica uz njega. Možda bi ga po tome mogli identifikovati. Kad nam dnk nije isti. Možda je živ! Možda je Robert otišao u Ameriku kao što je maštao. Možda.... Što bi ja voljela da je on u Americi. Pa, makar mi se i ne javio. Možda se oženio. I ima djecu. I djeca imaju pjegice na jednom obrazu. I vole avione kao što je on volio. Najsretnija bih bila da negdje živi. - Halucinira od droge – šapuću. Poslali su poziv iz Ureda za nestale. Skelet čiji dnk nije pronađen u bazi. NN skelet. Našli su neke od opisanih stvari u prijavnici. Teget Swatch sat. Rukav sa tri trakice našivene. Smeđe, adidas, gojzerice. Malu, limenu, kutiju. Kao da je bila bordo po rubovima. Kao da je bila slika na poklopcu. Gledam lobanju skeleta kojem nađene stvari pripadaju. Nađene su uz nj. Kao da mi se Robi smiješi svojim lijepim osmijehom. Zovem telefonom da vidim kako je. - Ne znam – govori mi njen brat. - Može li disati? - Još samo diše. Žurim da stignem. Očima zuri u plafon. Lagano diše. Primam je za ruku. - Čuješ li me? Steže mi ruku. Lagano. Kao da me vjetar pomilovao. - Znaš ona identifikacija što si dobila poziv? Lagano stisne, ponovno, moju ruku. - Nije Robi. Stvari od ovog pronađenog su očuvane. Nisu Robertove. Lagano, zatvori oči. Prestade disati.

Animirani film pod naslovom “Bilal: A New Breed of Hero” – inspirisan životnom pričom prvog mujezzina u islamu Bilala ibn Rabbaha, rađen je u produkciji Barajoun Entertainment studija za specijalne efekte i animaciju sa sjedištem u Dubaiju. Režiju i scenario potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal. Nećemo izreći veliku mudrost kažemo li da čovječanstvo svoju historiju živi u stanju zbunjenosti i traganja ne samo za odgovorima, već i za pitanjima koja trebaju biti postavljena da bi se i odgovori mogli pronaći. Uprkos napretku što ga je čovječanstvo mukotrpno ostvarilo tokom svog postojanja, a koji je češće tehnički i tehnološki, nego što je duhovni, ta naša kolektivna zbunjenost danas je možda i najveća u historiji, jer je ona rezultat koji ćemo dobiti kada svaku individualnu zbunjenost pomnožimo sa okvirnim brojem stanovnika planete. Zaista je dovoljno samo na trenutak podići glavu i pogledati unaokolo, kroz prozor kuće ili kroz elektronske prozore TV aparata i računara, pa vidjeti da se i današnji čovjek, skupa sa današnjim društvima, muči i znoji pod teretom istih pitanja koja su mučila i njegove pretke – pred pitanjima svrhe, smisla, slobode, pravde... Značajnim plodovima ljudskog duha, djelima u kojima su nataloženi golemo iskustvo i golema mudrost, nije data moć da jednom zauvijek rastjeraju maglu u koju čovječanstvo neprekidno iznova ulazi, već je to posao kojeg u svakoj epohi neko mora iznova obavljati. Neko bi rekao da je tragično, a mi ćemo reći da je u pitanju samo odraz čovjekove nesavršene prirode, to što u današnjem svijetu, uprkos gorkom iskustvu i znanju što smo ga kao vrsta gorko platili, i dalje postoji porobljavanje čovjeka od strane drugog čovjeka. Istina, današnje je ropstvo poprimilo drugačiju fizionomiju i sakrilo se u odoru novih društvenih odnosa, no pronaći ćemo i ono drevno, prosto ropstvo, kakvom su ljudi bili podvrgavani prije mnogo i mnogo stoljeća. Ali jeste tragično kada se slučajevi držanja drugog ljudskog bića u ropskom položaju pronađu u islamskim društvima, a još je tragičnije kada ta društva nezainteresovano šute na takve slučajeve, zato što ona nemaju opravdanja, zato što ta društva nominalno i deklarativno počivaju na vjerovanju u Objavu koja ljudima daje slobodu kao njihovo najosnovnije pravo i opominje ih da je i neprirodno i nemoralno da rob drži svog roba. Kraj kolektivne zbunjenosti čovječanstva i kraj bezbrojnih primjera duhovne i etičke izgubljenosti koja poput kakve zloćudne bolesti prekriva planetu postaje jasan značaj izuzetnog i, usudimo se to reći, revolucionarnog filmskog ostvarenja – Bilal, nova vrsta junaka, animirane filmske priče o životu prvog mujezina, Bilala Ibn Rabbaha. Ova raskošna vizuelna poslastica, koja dolazi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i čiju režiju potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal, gledaocu pripovijeda priču o Bilalu, potomku aksumske princeze Hamame, koji je rođen u ropstvu i koji do svoje slobode ne dolazi kroz zbacivanje svog gospodara i zadobijanje svog prinčevskog prava, već kroz prihvatanje Allaha dž.š. kao svog jedinog istinskog Gospodara. Zapanjujuće moderna i uvjerljiva animacija predstavlja izvrsnu podlogu za jednostavno, ali ništa manje snažno i nadahnuto ispričanu priču, kojoj čak ni sitna, s dramaturškog aspekta opravdana, odstupanja od stvarnih historijskih događaja ne oduzimaju na uvjerljivosti. Snimljen prevashodno za najmlađu publiku, film o Bilalu neće ostaviti ravnodušnim ni svoje starije gledaoce, a ujedno će ih opomenuti da se zapitaju kada su zadnji put iskreno, duboko i bez pravljenja ikakvih kompromisa, promišljali neko od temeljnih pitanja, poput vjerovanja, života, slobode... Polazeći od pretpostavke da čitaoci ovog teksta već znaju priču o Bilalovom prvo mukotrpnom, a kasnije blagorodnom i ispunjenom životu, i ne želeći da im oštetimo užitak gledanja, na kraju ćemo samo reći da je film o Bilalu pravo djelo za vrijeme što ga živimo, da u njemu posluži kao svjetionik i kao putokaz ka pravim vrijednostima, te kao opomena da i naše vrijeme obiluje idolima, koji, istina, više nisu od kamena, te ih ne treba razbijati maljevima, već mnogo snažnijim oruđima – vjerom, znanjem i čistotom duše. A ti, dragi čitaoče, ne oklijevaj, već što prije pogledaj film o Bilalu sa svojim djetetom i poslušaj djetetove komentare. Iznenadićeš se kad shvatiš da ćeš iz riječi što dolaze iz čiste djetinje duše mnogo toga naučiti ili se barem na mnogo toga podsjetiti, baš kao i iz samog filma.

Jedan moj ahbab ima običaj kazat da čovjeku prava knjiga sama padne u ruke kad mu je potrebna. Ta se njegova sitna mudrost nebrojeno puta potvrdila kao valjana u mom iskustvu, no posljednjih godina manje čitam, a knjige čuvam na niskim policama i u seharama, te mi tako teško mogu pasti u ruke. Jutros mi se, međutim, desilo nešto što je potvrdilo da prava knjiga može i na druge načine stići čovjeku u ruke. ... Zahvaljujući vlastitoj lijenosti i svojevremenoj navadi da vrijeme trošim na naizgled zanimljivije, a ustvari sramotno isprazne načine, nisam posjetio Ohrid ni kad mi je bio, što se kaže, pred nosom. Kasnije sam tugovao zbog propuštene prilike da uživam u gradu koji je šašoljio moju dječju maštu i kojeg sam iz nekog razloga često sanjao kao dijete i kao mladić. Za Ohridom sam prestao žaliti kada sam upoznao Irhama, čovjeka sa kojim sam dijelio ljubav za tu nestvarno lijepu čaršiju i koji je, za razliku od mene, tamo često bio namjernik. Dok je bio tu, jedan smo drugome liječili zablude, a najteže je teklo liječenje one koju smo dijelili i od koje smo obojica bolovali. Zablude da je moguće popraviti nešto što je na loše temelje postavljeno i što je u svojoj najdubljoj prirodi trulo i kvarno, a pogotovo samoživo. No ta nas zabluda nije mnogo mučila, jer smo znali da ćemo je se u potpunosti riješiti kada se jednom ispuni zajednički san i plan da odemo na hadždž. A u putu i da svratimo do Ohrida i tamo predahnemo. Onda je Irham otišao, ja sam opet stao tugovati, ali ovaj put ne za Ohridom, već za Ohridom u kojem neću sa Irhamom sjediti na kakvoj terasi i posmatrati akšam nad jezerom. ... Sinoć sam usnio Irhama, kako me gleda onim svojim blagim i šeretskim pogledom dok mu inače strašljiva kumra spokojno stoji na ramenu i guguče. Jutros ustanem i napravim kafu još ošamućen od tog sna, pa zavučem ruku u seharu s knjigama da nešto čitam dok se razbuđujem kafom i duhanom. Otvorim knjigu baš na onoj stranici na kojoj je zabilježeno da su ohridski Turci prije više od osamdeset godina kazivali da kumra pjeva ovu pjesmu: Gu, gu, gu, guguče! Šta jedeš? Pšenicu. Kamo meni? Pojela mačka. Gdje je mačka? Pobjegla na direk. Gdje je direk? Posjekla ga sjekira. Gdje je sjekira? Otišla je majstoru. Gdje je drvo? Sagorjelo u vatri. Gdje je vatra? Stvorio se pepeo. Gdje je pepeo? Oprao je košulju. Gdje je košulja? Obukla sam na tijelo. Gdje je tijelo? Otišlo je u zemlju. ... Kad završih čitanje, zaplakah i suzama žalosnicama, jer se podsjetih koliko mi nedostaju Irhamovi blagi i šeretski prijekori, ali i suzama radosnicama, jer je prijateljstvo s njim lijek protiv samoće, pa sve i da čovjek ostane posve sam. Pročitah onda kumrinu pjesmu još jednom, kao zavjet da više neću tugovati za Ohridom, niti ću više govoriti da nikada nisam bio tamo, jer me je sinoć Irham kao usnulog namjernika odveo u taj gradić o kojem smo snatrili da će nam jednom biti odmorište kad se na hadždž zaputimo.

Nasmijana djeca migranata pohađaju nastavu u školama Bihaća, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od prihvatnog do prihvatnog centra Kada sam 21. februara 2019. godine posjetio djecu migranata pristiglih u Bihać, najčešće iz azijskih zemalja koji približno pola godine pohađaju nastavu u dvije osnovne škole grada Bihaća, vidjelo se da silna negodovanja, protesti i strah građana da ta djeca idu u školu zajedno s njihovom nije bio opravdan. Jer i djeca migranata su djeca, sa pravom na život, slobodu, školovanje i normalno življenje. Bez obzira na sve kroz šta su prošla, na trenutne uslove koji su oskudni, ograničavajućeg karaktera, na neizvijesnost koju iščekuju sa svojim roditeljima ili jednim od njih, djeluju lijepo, razdragano, veselo, pa i temperamentno. Izraslija, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od nemila do nedraga, tj. od prihvatnog do prihvatnog centra i sve sa ciljem da se domognu odredišta u nekoj od evropskih zemalja, preživjela su traume i polagahno se privikavaju okolnostima i prilikama u kojima se nalaze. Da bi se osjećala bolje, lagodnije, uključenijom u okruženje, pa i sposobnijom za samostalno življenje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Unsko-sanskog kantona sa međunarodnim organizacijama UNICEF, Save the Children i drugim ustrajalo je u nakani da im se omogući pohađanje nastave u školama na području grada Bihaća i Cazina. Potrebna socijalizacija  Prilagođenu nastavu u OŠ „Harmani II“ pohađa oko 30 učenika migranata različite starosne dobi i to je, za sada, moguće rješenje. Uglavnom su redovni i više su zainteresirani da borave i opušteno se ponašaju u školi nego da su u pravom nastavnom procesu s planiranim gradivom i zadaćama. S njima istovremeno rade nastavnice Erna Muslić i Armina Una Bešić, koje su osposobljene za rad sa ovom kategorijom kojoj je potrebna socijalizacija i detraumatizacija. Već su se navikli jedni na druge, prilično se upoznali i situacija je dosta povoljnija nego na početku kada je bilo teškoća na obje strane. Osim na bosanskom međusobna komunikacija se odvija i na engleskom jeziku, jer dosta djece poznaje taj jezik i to im zajednički pričinjava olakšicu. Ljubazne i susretljive nastavnice kažu da je prvih dana bilo teško, da su djeca osjećala nepovjerenje, a neka i strah, da se to promijenilo i da interes za školom postepeno raste. Istakle su da djeca lagahnim tempom uče bosanski jezik i neke lakše lekcije, a sve u svrhu pripreme za malo ozbiljniji rad kad se dođe do toga. Na pitanje da li im je teško raditi s djecom različitih posebnosti, rekle su da je to već prošlost, imajući u vidu da su se zbližili, otvorili jedni prema drugima i dobrano razumjeli. Zaključile su da bi sve bilo bolje kada djeca i njihovi roditelji ne bi iščekivali kada će im se ukazati momenat da napuste Bosnu i Hercegovinu i nađu se unutar jedne od „obećanih“ evropskih zemalja. Po riječima nastavnica cilj svakog djeteta migranta je nastaviti započeti put bez obzira na prepreke i neizvjesnost. Djeca migranata u osnovnoj školi Prekounje U Osnovnoj školi “Prekounje“ u učionici u koju me usmjerila dežurna učenica nastavi je prisustvovalo oko 20 učenika migranata, iako ih je 27 na  evidenciji. S njima su bile brižne i raspoložene nastavnice Ameldina Kečanović i Elvira Trejić. Bile su obradovane posjetom, a posebno činjenicom da će članak o njima i djeci migranata, koja pohađaju nastavu u Bihaću, biti u Islamskim informativnim novinama Preporod. Pitao sam nastavnice zašto neka djeca migranata izostaju sa nastave i dobio odgovor da se neki razbole ili zakasne, a neki s roditeljima pokušavaju prijeći u Hrvatsku da bi nastavili zacrtani put. Učenici migranti, odjeljenja kojeg sam obišao, bili su uzrasta prvih razreda i ponašali su se sasvim mirno. Sveske koje su bile pred njima sa ispisanim slovima i riječima, pa i peticama sa potpisima nastavnika,  govorile su o njihovoj pažnji i želji da nauče nešto novo, bilo iz bosanskog jezika ili nešto drugo. Nekoliko odraslijih sa 13 ili 14 godina bilo je uključeno u praćenje nastave s redovnim učenicima. Atmosfera zatečena u učionici svjedočila je da nastavnice Ameldina i Elvira znaju nametnuti radnu, ali i atmosferu u kojoj se učenici opuste i raspolože. Kako su rekle nastavnice, ima učenika koji su pitali zašto subotom i nedjeljom ne mogu dolaziti u školu, jer im je ljepše u učionicama nego u prostorijama gdje borave sa više porodica. Osnovnu školu u Brekovici nedaleko od Bihaća nisam uspio posjetiti, jer nije bilo direktorice koja je ujedno koordinatorica u projektu. Nastojeći dogovoriti posjetu saznao sam da OŠ u Brekovici pohađa 26 učenika migranata. Želeći da vidim kako su se adaptirala i uklopila djeca migranata, koja borave u prihvatnom centru Sedra, raspoređena u OŠ Ostrožac, općina Cazin, došao sam do informacije da do realizacije pohađanja nastave u ovoj školi još nije došlo iz tehničkih razloga. To će biti uskoro otklonjeno i djeca migranti će ubrzo otpočeti s nastavom i u ovoj školi.