Od petka do petka: Amina Đulović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 29. maja do 4. juna 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Amina Đulović, stručni saradnik za medije i odnose s javnošću Muftijstva tuzlanskog.

Petak, 29. maja

Petak je počeo selamima iz Mekke. U ovim bajramskim danima posebno se radujemo vijestima o hadžijama i njihovim porukama da su nas spomenuli u svojim dovama. Organizacija hadža za muslimane iz Bosne i Hercegovine već dugo je na visokom nivou. Sa zadovoljstvom pratimo sadržaje koje iz Meke ovih dana objavljuje Media centar Islamske zajednice.

U Tuzli je petkom uvijek dinamično. Danas dominiraju zastave Bosne i Hercegovine. Uživamo u atmosferi koja je došla s uspjehom naše fudbalske reprezentacije. Kada bi taj ponos i patriotizam, koji danas vidimo na svakom koraku, mogao potrajati i onda kada nema velikih pobjeda i posebnih povoda... Kada bismo nekako uspjeli prevazići sitne i krupne zamke pa za voljenu domovinu navijati stalno, svaki dan, u svakoj prilici...

Možda su po tom iskazivanju patriotizma najdosljedniji oni koji ovih dana i mjeseci, svih ovih godina, obilaze mjesta stradanja Bošnjaka u Podrinju. Među njima su uvijek majke šehida i naši imami. Njihova privrženost domovini i ponos koji pokazuju svakim korakom, potpuno su suprotni beznađu i očaju, trendovima koji nas povremeno snažno zapljusnu. Na svom topraku oni čuvaju sjećanje na pretke i grade život za potomke.

Petak je. Deseta je godina kako naši alimi svoje hutbe kazuju na Musalli šehitluka Memorijalnog centra Srebrenica. A kao da je jučer bio dan kada je na inicijativu muftije tuzlanskog Vahid-ef. Fazlovića ustanovljeno obavljanje džuma-namaza na ovom mjestu, „naš dug prema plemenitim šehidima, njihovim porodicama i Bošnjacima koji žive u Srebrenici i Podrinju“. Već dugo imam određene zadatke kada je riječ o pripremama za organizaciju ovog ibadeta, ali me svakog petka iznova zadivljuje prisustvo mladih u safovima među hiljadama šehida genocida.

Subota, 30. maja

U imamskim porodicama vikendom je mekteb na prvom mjestu. Sve što planiramo mora se uklopiti u onoliko vremena koliko nam ostane nakon mektepske pouke. Ponekad zbog toga negodujem, predlažem promjene, ali takve misli tiho prerastu u zahvalnost kada pogledam generacije djece koja su kroz mektebe stasala u vrijedne mlade ljude, danas važne članove našeg društva. Malo govorimo o tome koliko mekteb oblikuje živote imama, muallima i muallīma, te njihovih porodica. Godinama se svi oni vikendom prilagođavaju istom cilju – da se polaznici mektepske pouke što bolje poduče dini-islamu.

U Gazi Turali-begovoj džamiji, uz veselu dječiju graju, obavljaju se posljednje pripreme za svečanost koja će obilježiti kraj i ove mektepske godine. Na licima roditelja ponos, a kod muallima ona posebna radost koja dolazi nakon velikog uloženog truda. Uskoro će biti održana i Mektepsko-vjeronaučna akademija koju Medžlis IZ Tuzla organizira već dugi niz godina. Ovakvih događaja kojima se, između ostalog, promovira mektepska pouka sve je više i u drugim medžlisima na području muftiluka tuzlanskog. U vremenu brzih promjena, naša briga o djeci najvažniji je zalog za budućnost.

Popodne stiže poruka od majke Nure Begović iz Srebrenice. Prenosi mi utiske s jednog lijepog bajramskog susreta u Potočarima, ali i neke vijesti koje su je taj dan obradovale. Dogovaramo dalje korake. Poseban je bereket u svakom razgovoru s majkama Munirom, Fadilom i Kadom iz Srebrenice, hadžinicom Hatidžom iz Tuzle i Zejnebom iz Srebrenika, sa svim majkama naših šehida. Niti jedan susret i razgovor s njima ne shvatam olahko. U svakom vidim novu priliku za sticanje Božijeg zadovoljstva. A šta čovjeku treba više od toga?

Nedjelja, 31. maja

Koliko god je moguće češće Merim i ja posjećujemo naše roditelje. U njihovom društvu se odmorimo od svakodnevnih obaveza, pa i briga. Kao da uronimo u neki paralelan svijet, potpuno udaljen od svega što nas opterećuje. Zaboravimo na mobitele, stalno provjeravanje poruka. I ništa ne propustimo. Ove nedjelje u planu je popodnevna kahva s mojim roditeljima na čistom zraku, na obroncima Majevice. Po povratku kući planiramo da već sutra posjetimo Merimove roditelje. Iako su bajramski zijareti bili prije samo nekoliko dana, neka i ovih naših redovnih. Potrebni su nam.

Danas je obilježen Dan bijelih traka, dan sjećanja na 31. maj 1992. godine kada su tadašnje vlasti nesrpskom stanovništvu u Prijedoru naredile da svoje kuće obilježe bijelim zastavama ili čaršafima, a da pri kretanju gradom nose bijele trake oko ruke. Ubijeno je više od tri hiljade građana Prijedora, među kojima je stotinu i dvoje djece. Sjetih se rahmetli Saliha Brkića. Za njega je, kao i za Almasu Hadžić, Ahmeta Bajrića i mnoge druge novinare koji su tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu izvještavali o počinjenim zločinima, na prvom mjestu uvijek bila istina. Uvijek su za svoje ratne izvještaje imali neoborive dokaze, dokumente, audio i video snimke, fotografije. Salih je napisao tekst, a kasnije je radio i na filmu, pod nazivom „Ubijali su nerođenu djecu“. Potresne scene njegovih priloga obišle su cijeli svijet. Dan privodim kraju sjećanjem na našeg Saliha, njegova bolna svjedočanstva i s dovom Svemogućem Bogu da ovaj svijet učini sigurnim mjestom za svu djecu. Za sve nas.

Ponedjeljak, 1. juna

Ponedjeljak je u Muftijstvu tuzlanskom dan kada u ranim jutarnjim satima analiziramo realizaciju započetih poslova i dogovaramo dalje korake. Sastanak Kolegija uglavnom je samo presjek jednog vremenskog perioda jer se obaveze svih njegovih članova često prenose i u dane vikenda. Posebno muftije tuzlanskog. Kada bismo se možda i požalili na umor, brzo ustuknemo pred njegovim entuzijazmom, snagom i željom da svemu pokloni mnogo pažnje. Tako je i jutros. S pažnjom sluša naša izlaganja, a zatim nas obavještava o nekim važnim pitanjima, usudila bih se kazati velikim uspjesima o kojima ćemo javnost izvijestiti u narednom periodu. „A našem narodu su u ovo vrijeme zaista potrebne lijepe vijesti!“

Na području muftiluka tuzlanskog djeluju dvadeset i tri medžlisa i šest ustanova Islamske zajednice. Ovdje živi oko pet stotina hiljada muslimana. Iza svakog programa i projekta su sati rada desetina ljudi čiji trud, uglavnom ostaje nevidljiv javnosti. U tim organizacijskim poslovima posebno se ističe naš sekretar Muhamed Hasanspahić. I danas, kao i nebrojeno puta ranije, s lahkoćom dogovaramo termine za pres-konferenciju i neke sastanke, te sve što je potrebno kako bi se poslovi iz domena odnosa s javnošću uspješno obavili.    

Danas je klanjana kolektivna dženaza šehidima Zvornika. Ukopani su Robert Rahić, koji je imao 17 godina kada je ubijen 1992. godine, te dvije neidentifikovane žrtve čiji identitet do danas nije utvrđen.

Utorak, 2. juna

Među značajnijim jubilejima koji će obilježiti ovu godinu posebno mjesto pripada Behram-begovoj medresi. Tokom četiri stoljeća njenog postojanja kroz ovu školu su prošle brojne generacije učenika i profesora.

Jutros ponovo čitam osvrt koji je prije deset godina napisala prof. Emina Hatunić. Pred kraj teksta, svjedočeći obnovi Behram-begove medrese 1993. godine, prisjeća se prvih dana kada ova škola nije imala baš ništa. A onda je uslijedio ubrzan razvoj i izgradnja, te brojni uspjesi njenih učenika i profesora.

Prof. Hatunić je zapisala: Medresa danas ima hiljade kvadrata prostora, savremene opremljene učionice i kabinete, veoma dobru fiskulturnu dvoranu (još jedna faza obnove!), džamiju s edukativnom salom, dva prostrana internata, bogatu biblioteku, ugodan i funkcionalan restoran... Sve to ima Medresa, ona koja ujesen 1993. nije imala gotovo ništa. Ništa osim ljudi koji su vjerovali i borili se. (...) Medresu danas pohađa više od pet stotina učenika. Medresa ima svoje vakife, bez čije bi se svesrdne pomoći njena obnova zasigurno odvijala mnogo teže. Oni su drage volje ugradili sebe u Kuću dobra, nadajući se Božijoj nagradi. Medresa ima svoje uposlenike, saradnike i veliki broj prijatelja i ljudi koji joj žele dobro. Medresa ima mrežu u kojoj su povezani njeni nekadašnji učenici. (...) Danas, na Ircu, na ulazu u Tuzlu, uzdiže se Kuća znanja, Behram-begova medresa. Njeno istinsko bogatstvo nisu zgrade i opremljeni prostori. Njeno istinsko bogatstvo su njeni ljudi. (Slovo o Medresi: Misija i Vizija, Jedan pogled na obnoviteljsko doba 1993. godine)

Srijeda, 3. juna

Veći dio dana u znaku je manifestacije „Dani Hasana Kaimije“. Stižu novinarske ekipe, dogovaramo pozicije kamera, pripremamo se za pres-konferenciju. Dragi su mi naši kratki, ugodni razgovori i veselo raspoloženje koje zavlada među vrijednim novinarima u Tuzli u tih nekoliko minuta prije početka događaja.

Dok slušam o ovogodišnjim programima XXIII Dana Hasana Kaimije, razmišljam kako je malo manifestacija koje su nastale prije agresije, preživjele godine progona i razaranja, a potom ponovo nastavile okupljati ljude. U tome je posebnost Kaimijinih dana. Oni nisu samo podsjećanje na velikog pjesnika i alima nego još jedno svjedočanstvo o kontinuitetu Bošnjaka u Zvorniku.

A u mom svijetu žive tri Zvornika. Onaj u kojem posjećujem rodbinu i često prisustvujem predavanjima rahmetli šejha, šehida Mehmed-ef. Hafizovića; Zvornik koji su zločinci ranili na svaki mogući način, ali je preživio; i ovaj koji se polahko, poput pupoljka u proljeće, otvara novim generacijama Bošnjaka i Bošnjakinja.

Posebno me raduje što će ovogodišnja Povelja „Hasan Kaimija“ za životno djelo biti uručena Idrizu Memiću, imamu i profesoru u Behram-begovoj medresi, porijeklom iz Kamenice kod Zvornika, čovjeku čije je ime već odavno utkano u obrazovni i odgojni rad Islamske zajednice, u njenu temeljnu misiju.

Pripadam prvim generacijama alumnista obnovljene Behram-begove medrese i velika mi je čast što sam učila od Idriz-ef., te mnogih drugih profesora i profesorica, poštovanog reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, Halila Mehanovića, Melihe Terzić, Azre Fazlović, rahmetlija hafiza Abdulaha Budimlije, Besima Čanića, Kemala Bajramovića... Svi oni, i mnogi drugi, obilježili su jedan važan period našeg života.

Četvrtak, 4. juna

Jutros uspijevam završiti neke od onih poslova koje počnemo, ali nikako da ih privedemo kraju. Popodne planiramo obaviti posljednje pripreme za naš put u Ljubljanu. Tokom vikenda ćemo, ako Bog da, radost u našoj porodici podijeliti s prijateljima u ovom gradu. Naša kćerka Merjema u ponedjeljak je završila prvi ciklus studija na Fakultetu društvenih nauka na Univerzitetu u Ljubljani.

Ponosni smo na njenu upornost i vrijedan rad. Nije bilo lahko. Sada je vrijeme za kratak predah, a onda od jeseni počinje drugi ciklus studija.

Ovi dani su ispunjeni onim lijepim momentima u kojima smo kao roditelji preplavljeni osjećajem zadovoljstva i zahvalnosti Uzvišenom Allahu. Krajem maja Burhan je završio Behram-begovu medresu. Tako smo sada u našoj užoj porodici svi alumnisti ove škole. A pred Burhanom su novi putevi sticanja znanja. On pripada generaciji mladih koji se ne plaše izazova i ne odustaju. Jedan od tih izazova bila je i njegova ramazanska praksa u džematu Glodi, nedaleko od Kamenice kod Zvornika, odakle je ponio lijepe uspomene. Slušam ih kako se prisjećaju ranijeg učešća na Maršu mira i planiraju polazak i ove godine.

A s Imranom, našim studentom prve godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli, ovih dana je moguće razgovarati samo o ispitima. Obaveze s prvog semestra završio je na prvom ispitnom roku pa su njegove ambicije da to ponovi i u ovom drugom semestru. Podržavam ga u njegovoj namjeri, ali bez pritiska. Mnogo je tema o kojima ćemo Merim i ja razgovarati tokom višesatnog puta koji je pred nama. Sakupljamo sve ove razasute porodične reljefe i čuvamo ih kao najdragocjeniju kolekciju.  

I sada, kad se osvrnem na ovu sedmicu i ono što je zapisano, čini mi se da život Bošnjaka i Bošnjakinja već dugo teče između radosti koja nas okuplja i pamćenja koje nas obavezuje.

A sutra je ponovo petak, mubarek-dan.

(Preporod.info)