Moderni zapadni učenjaci koji pokušavaju razumjeti velike obrazovne ideje raznih civilizacija slažu se da grčki pojam paideia ili kulturno obrazovanje i grčko razumijevanje obrazovanja čovjeka ostaje među nasveobuhvatniji i najrazvijenijim do danas, iako značenja sadržana u konceptu paideia očito ne posjeduju toliko potreban duhovni element. Moderni mislioci su otkrili bolju integraciju religijskih i tzv. sekularnih znanosti u muslimanskom konceptu i praksi adab-a. Neki od njih smatraju da mnoge porednosti adab-a kao obrazovanja par excellence mogu pomoći u rješavanju nekih problema u modrenom zapadnom obrazovanju. Mislilac islamske filozofije obrazovanja, Al-Attas govori o značenju pojma adab, njegovoj definiciji o čemu će se govoriti u nastavku gdje je prikazan njegov pogled na značenje i cilj obrazovanja.

1. ZNAČENJE I CILJ OBRAZOVANJA

1.1. Pristupi obrazovanju

Značenje i cilj obrazovanja se definišu na različite načine i njihovo shvatanje zavisi od interpretacije čovjeka u prirodi i njegovoj ulozi u Univerzumu kao i njegove konačne sudbine. Stoga, nailazimo na filozofe i teoretičare, ponajviše na Zapadu, koji imaju različite stavove po pitanju značenja i cilja obrazovanja. općenito govoreći, postoje dva teoretska pristupa cilju obrazovanja:

1. Pristup usresređen na društvo u kome se obrazovanje primarno razumijeva, kao sredstvo oblikovanja dobrih građana, u različitim sistemima demokratije, monarhije ili oligarhije. Perenijalna škola koja se veže uz Platona i mnoge srednjovjekovne zapadne filozofe, te nekolicinu modernih, uključeni su u ovaj pristup obrazovanja. Svoju argumentaciju temelje na tezi da je čovjek primarno društvena životinja  i da je znanje u temelju produkt društvenih interakcija odakle i obrazovanje treba pripremiti pojedinca da djeluje i uspješno se prilagodi u svojim zajednicama. Tako će obrazovni ciljevi i zadaci biti izvedeni od određene društvene grupe i nastojat će osnažiti njena vjerovanja, stavove, znanja i vještine određenog društva , obrazovanje svih pojedinaca ne samo da treba održavati te promjene već se mora biti spremno na sve vidove promljenjivih okolnosti.
2. Pristup usresređen na dijete odnosno na osobu primarno naglašavajući potrebe, sposobnosti i interese studenta čiji se korijeni mogu pratiti od romantične filozofije Jean-Jacques Rousseaua, psihologije Abrahama Maslowa i pedagogije A. S. Neila. Ovaj princim ima dva glavna usmjerenja:
   1. Primarni cilj obrazovanja je pripremiti pojedinca na dostizanje sreće kroz ostvrarivanje maksimalnog društvenog i ekonomskog uspjeha, kako bi bili uspješniji od svojih roditelja
   2. Drugo usmjerenje naglašava razvoj inteligentne, bogate i dobro uravnotežene ličnosti svakog djeteta, koje je, uz sličnosti sa drugom djecom, ipak na stanovit način jedinstveno.

Tradicionalno islamsko obrazovanje uvijek u svome središtu ima osobni uspjeh i sreću kako na ovome tamo i na buduećm svijeu, kao glavni cilj i zadatak. Međutim, ova filozofija se počela koncentrisati na potrebe i interese društva u trenutku kada je muslimanski svijet došao pod zavodljiv uticaj zapadnih ideja i institucija. Za većinu muslimanskih političkih vođa obrazovanje je investicija, vid socijalnog inžinjeringa kojim bi se rekonstruisale očite socio-ekonomske nejednakosti kod nacija koje su nedavno ostvarile nezavisnost.    

A cilj višeg obrazovanja je zadovoljiti ''urgentne potrebe države za obrazovnim, znastvenim i tehničkim kvalifikacijama u različitim oblastima sprecijalizacije. Tako je obrazovanje postalo korisno za osobu ili nacionalnu socio-ekonomsku mobilnost što je dovelo do psiho-socijalne patologije poznate pod nazivom ''bolest diplome'', odnosno, užurbani lova za sticanje diplome, ne zbog njenog stvarnog obrazovnog značaja  već ekonomske i socijalne vrijednosti. Ovaj fenomen je u temelju ugrozio najfundamentalniji princip filozofije islamskog obrazovanja, nastojanje za Allahovim zadovoljstvom.

1.2. Stav usresređen na pojedinca

Prvi mislilac u muslimanskom svijetu koji je sistematski definisao značaj obrazovanja i konzistentno obrazložio i objasnio da cilj obrazovanja u islamu nije proizvodnja dobrog građanina niti dobrog ranika već dobrog čovjeka je Al-Attas. Prema njemu cilj sticanja znanja je usađivanje dobrote i pravičnosti u čovjeku kao čovjeku, i kao pojedinačnom sebstvu, a ne samo u čovjeku kao građaninu ili sastavnom dijelu zajednice jer to je vrijednost čovjeka kao stvarnog čovjeka, kao stanovnika u gradu svoga sebstva, kao građanina u svom vlastitom mikrokozmičkom kraljevstvu, kao duha, prije neogo li njegova vrijednost kao fizičkog identiteta, mjerljiva u pragmatičnim i utilitarnim pojmovima njegove korisnosti državi, zajednici ili svijetu on tvrdi da dobar građanin ili radnik sekularne države nije nužno i dobar čovjek, dok dobar čovjek je zasigurno dobar radnik i građanin. Također, na konceptu Savršene Države objašnjava da cilj nije razvoj Savršenog Građanina kako to naglašavaju zapadni mislioci poput Platona, već, mnogo važnije, razvoj Savršenog Čovjeka prema kome je usmjeren obrazovni proces.

1.2.1. Čovjek adab-a

Jedan od najfundamentalnijih kamena temeljaca Al-Attasove filozofije islamskog obrazovanja predstavlja sveobuhvatni koncept adab-a, tako da on obrazovanog čovjeka u islamu definiše kao čovjek adaba i opisujega ga:

Dobar čovjek je onaj koji je iskreno svjestan svoje odgovornosti prema jedinom Bogu;
     ko razumije i ispunjava svoje obaveze prema sebi i drugima na pravičan način;
            ko neprestano teži usavršavanju svakog ospekta sebe prema savršenom čovjeku adaba

Prema njemu odgoj i obrazovanje je ''usađivanje adaba u čovjeka – to je ta'dīb''. Pojam ta'dīb, prema Al-Attasu, u svojoj strukturi uključuje elemente znanja ('ilm), podučavanja (ta'līm) i dobre izobrazbe (tarbiyah). Pojam adab ima mnogo šire i dublje značenje i u svom izvornom i temeljnom značenju označava poziv u goste (na gozbu) čime implicira ideju dobrog i časnog društvenog susreta. Također, hadis kojeg prenosi Ibn Ma'sud tumači:

Časni Kur'an je Božiji poziv na duhovnu gozbu i sticanje
stvarnog znanja je uzimanje hrane na toj gozbi.
Na isti način na koji je uživanje u dobroj hrani na lijepoj gozbi
u velikoj mjeri potaknuto dobrim društvom, i isto tako
što hranu treba uzimati u skladu sa pravilima lijepog
ponašanja i pohođenja, tako i u znanju treba uživati,
uzdizati ga i približavati mu se ponašanjem koje dolikuje
njegovoj uzvišenoj prirodi.

Nakon temeljne analize riječi Allahovog Poslanika, alejhi-selam, gdje se govori o adabu, Al-Attas predlaže svoju definiciju:

Adab je prepoznavanje i potvrda realnosti da su znanje i bitak

hijerarhijski uređeni prema različitim stupnjevima i rangovima,
prema nečijem vlastitom mjestu u relaciji

s tom realnnosti i nečijem fizičkom, intelektualnom i

duhovnom kapacitetu i potencijalu.

U vezi sa domenom znanja, adab podrazumijeva intelektualnu disciplinu koja prepoznaje i poznaje hijerarhiju znanja utemeljenu na kriterijima stupnjeva savršenstva i prvenstva tako da se oni koji su utemeljeni na Objavi smatraju i proznaju kao savršeniji i višeg prioriteta u odnosu na one koji se temelje na intelektu. Tako da u tom domenu adab rezultirao pravilnim i odgovarajućim načinom učenja i primjene različitih znanosti. Što se tiče svijeta prirode, adab podrazumijeva disciplinu praktičnog intelekta u bavljenju sa hijerarhijskim programom koji karakterizira svijet prorode tako da soba može donijeti pravilan sud u vezi sa stvarnom vrijednosti szvari, kao Božijih znakova, izvora znanja i koristi za duhovni i fizički razvoj čovjeka. U odnosu na jezik znači prepoznavanje i priznavanje pravilnog i odgovarajućeg mjesta svake riječi u napisanoj ili izgovorenoj rečenici kako se ne bi postigla disonanca u značenju, zvuku ili koceptu. Pojam adab u duhovnom svijetu znači prepoznavanje i proznavanje različitih duhovnih postaja koje se temelje na aktima pobožnosti i bogoštovanja, duhovnu disciplinu koja na pravilan način podređuje fizičko i animalno sebstvo duhovnom i racionalnom. Prema tome, ta'dīb sadržani značenje znanja, namjere i adab-a, i ključuje konačni cilj, sadržaj i metodu obrazovanja:

Prepoznavanje i priznavanje, progresivno usađivanje u čovjeka,
vlastitog mjesta stvari u redu stvaranja, tako da
ono vodi prepoznavanju i proznavanju Boga u redu
bitka i egzistencije.

Nakon definicije adaba, pojašnjenja njenih elemenata, pojam adab se može sažeti u 7 karakteristika:

1. Djelatnost discipliniranja razuma i duše
2. Sticanje dobrih kvaliteta i atributa razuma i duše
3. Izvođenje pravilnih i ispravnih akcija nasuprot pogrešnih i nepravilnih
4. Znanje koje čovjek čuva od grešaka u prosuđivanju i od sramote
5. Prepoznavanje i proznavanje tačnog i prikladnog mjesta
6. Metoda spoznavanja kojom se bivanje na tačnom mjestu i prikladnom mjestu aktualizira
7. Osvjedočenje pravde onako kako se ona shvaća mudrošću

Prema tome, Al-Attas odbija korištenje pojmova tarbiyah i ta'līm pojedinačno ili u kombinaciji kada želi ukazati na sveobuhvatno značenje obrazovanja u islamu jer njihovo značenje kako se odnosi na čovjeka, već su uključena u značenju pojma ta'dīb. Odbacuje pojam tarbiyah jer se on odnosi samo na fizički aspekt u slučaju biljaka i jedino na fizički i emocionalni aspekt u slučaju životinja i čovjeka.  Što se tiče pojma ta'līm, on se općenito ograničava na kognitivne aspekte obrazovanja.

1.2.2. Društveni razvoj

Iako Al-Attasova filozofija obrazovanja naglašava razvoj individue, ipak je neodvojiv od društva u načinu i kontekstu svog ispunjenja. On neodvojivost između pojedinca i društva i ljudskog bratstva izvodi iz Primordijalnog Ugovora koje je čovječanstvo imalo sa Bogom, kako se navodi u suri al-A'rāf.

Prvo lice množine koje je upotrijebljeno znači da svaka duša osvještava svoju individualnost kao i međusobnu povezanost i povezanost sa svojim Gospodarom. Pojedinac je pojedinac tek kada istovremeno ostvaruje svoju individualnost, ali i svoju povezanost sa ostalim osobama koje su mu blizu i koje ga okružuju. Čovjek adab-a je pojedinac potpuno svjestan svoje individualnosti i svog vlastitog odnosa sa sobom, svojim Stvoriteljem, društvom i ostalim vidljivim i nevidljivim Božijim stvorenjima. Tako da dobar pojedinac ora znati svoje mjesto u ljudskom poretku koji je, hijerrhijski i legitimno, uređen u više tepene izvrsnosti utemeljenih na Kur'anskom principu inteligencije, znanja i vrline i mora djelovati zajedno sa znanjem na pozitivan, uzoran i hvalevrijedan način. Također, religija kako je razumijeva islam nije samo osobne već inherentno društvene i civilizacijske prirode. Naglašava da oni koji obrazuju ne bi trebali biti uključeni u stranačku politiku, već prije u kreiranju politike, u obrazovanje političkih vođa i širokih masa. Pored toga, objašnjava da našu evoluciju prema ostvarivanju nacionalnog jedinstva ne mogu voditi samo ekonomsko planiranje, znanstveni i tehnološki razvoj već mnogo više zajedničke etičke doktrine koje se mogu naći u svim velikim religijama.

Zaključak 

Neosporno je da stvarna islamska filozofija obrazovanja koja naglašava individualni, intelektualni i duhovni rast i razvoj inherentno je socijalne prirode. Osoba adab-a po definicji može se uspješno suočiti sa pluralističkim svijetom brz gubitka svog identiteta. To suočavanje sa različitostima omogućit će mu sticanje duhovnog i stalnog stanja sreće, kako na ovome tako i na budućem svijetu. To podrazumijeva davplaniranje, sadržaji i metode obrazovanja trebaju održavati snažan i dosljedan naglasak na pravilnom adab-u prema različitim stepenia zbilje.  Da bi se njegova vizija ostvarila, muslimani trebaju velikodušne i dalekovidne pojedince u vlasti koje su svjesni svoje funkcije u obrazovanju ne kao povlastuce već kao odgovorne i voljne vjerske dužnosti. Historijski gledano, naglasak na pojedinca potvrdio se dosta uspješan u oslobađanju sposobnih i posvećenih mislilaca od kontole vlasti i institucija.