Moje dvije kćerke su dokaz da zločinci nisu pobijedili
“Imala sam 13 godina u julu 1995. Nisam znala ni razumjela šta znači mržnja i koliko zločinci mogu biti oni sa kojima dijelimo našu zemlju, naš hljeb. Protjerana sam iz svog sela sa babom i majkom, braćom i sestrama. Sjećam se da je babo rekao da smo sada pod zaštitom UN-a. Sjećam se kako su svi dizali glavu prema nebu čekajući avione UN-a, a kojih nije bilo”, kazala je Muminović.
Napomenula je da “su tih dana jula svi šutjeli”.
“U tom strahu babo je sa ostalim muškarcima otišao preko šume. Rastali smo se. Rekao je da slušamo mamu i da idemo u Potočare. Zeleni ruksak na leđima i još jedan pogled prema majci i nama, šestero djece. Jedanaest godina sam provela van Srebrenice. Tamo smo čekali babu. Nikada nije došao. Ubili su njega i još 8.000 srebreničkih očeva, braće, dječaka”, naglasila je Muminović.
Prema njenim riječima, “nagrade i smiraj za njih su njihovi bijeli nišani”.
“Prije tri godine i moj babo se vratio u Srebrenicu. Nije se vratio sa zelenim ruksakom na leđima, vratio se u zelenom tabutu sa nekoliko kostiju koliko je pronađeno u nekom kanalu u Konjević-Polju”, kazala je Muminović u obraćanju.
Djeca su, bez obzira na bol, kako je dodala, izabrali da slušaju majku i školuju se.
“Moje dvije kćerke su dokaz zločincima da nisu pobijedili i da neće pobijediti. Samo želimo da se naši najmiliji vrate u Srebrenicu i da njihove kosti nađu smiraj u zelenoj dolini”, poručila je Muminović.
