24 godine od žive lomače na Bikavcu

27. juna 1992. godine, u kući Mehe Aljića pripadnici tadašnje vojske i policije RS zatvorili su više od 70 Bošnjaka, uglavnom žena, djece i staraca, koji su potom živi zapaljeni.

Kuća je danas obnovljena, a pored nje cvijeće su položile delegacije nevladinih organizacija i predstavnika vlasti.

- Kuća je napokon obnovljena, ali do danas svoj mezar nije pronašlo preko 70 civila Bošnjaka. Teško mi je danas bilo gledati vlasnika kuće Mehu Aljića i njegovu suprugu Dervišu, jer je u jednom trenutku obradovan što se vratio krov na njegovoj kući, a s druge strane u toj kući kompletna Dervišina porodica je živa zapaljena. Ona, kao i svi mi, živi za dan kad će pronaći kosti svojih najrođenijih“, rekla je predsjednica Udruženja Žena - žrtva rata Bakira Hasečić.

U Carevoj džamiji proučen je tevhid, a porodice ubijenih, njihove komšije, predstavnici nevladinih organizacija i pojedinci iz vlasti sa transparentima na kojima traže pravdu i istinu prošli su kroz grad i stigli do obnovljene kuće na Bikavcu. Na mjestu zločina proučena je dova i položeno cvijeće.

- Trebamo pričati istinu, stalno pominjati i da se nikad ovakvi zločini nikome ne dese. To je dodatni zločin, jer se prikriva sve, ostatke naših najmilijih poslati u nekom nepoznatom pravcu. Svi ćute kao da ništa ne znaju i kao da se ništa nije desilo. A tuga je sve veća. Mi koji smo izgubili svoje najmilije smo dobili doživotnu kaznu. Njihovih 5, 10 ili 15 godina zatvora je ništa u odnosu na nas, kazao je Esad Tufekčić, Višegrađanin koji je u živoj lomači na Bikavcu izgubio dvoje djece.

Vlasnik objekta Meho Aljić jedan sprat kuće ustupio je za opremanje spomen sobe koja će trajno podsjećati na višegradske žive lomače.

Sličan zločin dogodio se 14. juna 1992. godine u višegradskoj Pionirskoj ulici, kad je u kući Adema Omeragića spaljeno više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca.

Za zločine na području Višegrada, uz ostale, osuđeni su Milan Lukić na doživotnu robiju i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.

(AA)