Majke Srebrenice: Šta će biti sa našom djecom, sa njihovim domom Potočarima?

"Izgubile smo sinove, muževe, očeve, braću... godinama tragale za njihovih posmrtnim ostacima, a tragamo i danas. Godinama vjerovale da su možda negdje i da su živi. Godinama ponavljale iste rečenice - ost'o u Potočarima i otiš'o preko šume. Sve dok nije obavljena prva dženaza u Potočarima.

Nada da su živi umrla je.

Pomirile smo se sa sudbinom. Naši su sinovi, muževi, očevi, braća....zaspali vječnim snom.

Memorijalni centar Potočari i bijeli nišani na kojima su ispisana njihova imena sada je njihov trajni dom, mjesto gdje su duše našle vječni smiraj.

Memorijalni centar Potočari postao je i naše utočište. Bježimo među bijele nišane stalno.

Pričamo sa svojom djecom, muževima, očevima, braćom. Imamo sada, barem većina nas, mjesto gdje znamo da možemo otići i proučiti im Fatihu.

Zbog njih smo se i vratile u svoju Srebrenicu. Ne možemo ih ostaviti same. Moramo biti sa njima, jer oni su živi, samo vi to ne znate.  A oni znaju da smo tu, i da ne idemo od njih.

Ali, sada nas je strah. Bojimo se da će naša djeca, braća, muževi, očevi ostati bez nas. Da će njihov dom, Potočari biti prepušten zaboravu.

Bojimo se, jer se kao kandidat za načelnika prijavio mladić, Mladen Grujičić koji poručuje da nikada neće priznati genocid.

Mladić koji dovodi u pitanje na koji su način naši sinovi ubijeni. Bojimo se da će zbog političkih igara pobijediti na izborima.

Šta će onda biti sa našom djecom, sa njihovim domom Potočarima?

Pitamo Mladena, koji je istih godina kao i naši sinovi koji su zvjerski mučeni i ubijeni , može li mirno kao čovjek spavati kada svaki dan prođe kraj Potočara i gleda bijele nišane, nijeme svjedoke srebreničkog genocida?

Zna li on šta su nama naša djeca i mrtva! Zna li da nam je još jedino to preostalo u našim životima, da odlazimo na mezarje i pričamo sa njima?

Znaju li srpski političari u Republici Srpskoj šta nama majkama znače Potočari i koliko nam znači kada dođemo našem Ćamilu i obratimo se za pomoć?

Pitamo srpske političare imaju li majke?

Znaju li kako majku duša boli za njenim ubijenim djetetom?

Pitamo ih kako da se ne daj Bože ako Mladen dođe za načelnika obratimo njemu koji negira da su naša djeca ubijena u planskom genocidu koji oni ne žele priznati?

Ima li snage i obraza pogledati nas u oči i reći nam da ne vjeruje u haške presude, ali i presude Suda BiH?

Žele li to predlaganjem samo jednog kandidata i nastojanjem da on pobijedi, u gradu gdje su ubili 8.372 Srebreničanina, nas majke otjerati od naše djece, razdvojiti nas. Žele li nam oduzeti jedino što imamo- bijele nišane. Izgubile smo sve što smo imale. Ostali su nam samo Potočari.

Molimo Ured visokog predstavnika, Američku ambasadu u BiH i sve ambasadore u našoj zemlji da shvate dok je još vrijeme, da u Srebrenici načelnik mora biti Bošnjak.

Niste dozvolili poseban status Srebrenice kada smo tražile. Prihvatile smo bolnu istinu. Srebrenica ostaje u sastavu entiteta Republike Srpske.

Evropa nas je izdala 1995. godine. Ujedinjene nacije su nas izdale 1995. godine. Zbog toga danas nema među živima 8.372 Srebreničanina.

Nema 8.372 glasa na izborima.  Zato Vas molimo, nemojte nas izdati sada! Znamo da možete utjecati na srpske političare, znamo da možete pomoći nama majkama da ne izgubimo ponovo našu djecu! Znamo da možete uraditi sve da nas ponovo ne izdate kao prije 21 godinu.

Nemojte dozvoliti da 21 godinu nakon najvećeg genocida u Evropi poslije Drugog svjetskog rata na Vašoj savjesti bude još jedna mrlja. Pomozite nam da načelnik bude Bošnjak, jer samo tako Memorijalni centar Potočari će imati smisao svoga postojanja, kao opomena da se ovakvo zlo nikada i nikome više ne dogodi. Memorijalni centar Potočari otvorio je bivši američki predsjednik Bil Klinton. Dolazili su na dženaze brojni svjetski zvaničnici, odavali počast žrtvama genocida. To smo shvatile kao poruku da nikada nećemo biti ostavljene i izdane. Da nećemo više ni naša mrtva djeca ni mi biti žrtve politike.

Zato, ako nam ne želite pomoći, kažite to javno, i nemojte molimo Vas onda više dolaziti nikada u Potočare.

Ni na dženaze kojih će još biti, jer nismo našle kosti naše djece, ni na obilježavanje godišnjica srebreničkog genocida. Nemojte dolaziti više nikako. Znat ćemo onda da smo još jednom izdane. I naša djeca, njih 8.372 i mi majke! Ništa drugo nam neće preostati nego napustiti Srebrenicu, napustiti našu djecu. A to nam je još jedino ostalo u našim životima, navode u pismu majke Srebrenice."

Pismo su potpisale Munira Subašić, predsjednica "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“, Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke“, Kadefa Muhić, predsjednica  "Udruženje Porodica šehida i poginulih boraca Srebrenica“, Hajra Čatić, predsjednica "Udruženja Žene Srebrenice“.