Zašto demoniziraju Tariqa Ramadana u Francuskoj?
Greshove gorke – ali iskrene – primjedbe opisuju sumorne realnosti stanja slobode izražavanja u Francuskoj nakon napada na Charlie Hebdo. Tokom protekle godine, sigurnost je preuzela primat nad slobodom, što je dovelo do guranja u stranu krucijalnih pitanja kao što su nezaposlenost, ekonomska kriza ili socijalna pravda. Ozračje straha je dovelo do utišavanje svakog glasa koji se usudi dovesti u pitanje državne politike ili zvanične stavove.
Tariq Ramadan je jedan takav glas.
"Francuska je jedina zemlja u svijetu u kojoj ja ne mogu kročiti u univerzitet [da održim govor]", rekao je prije dvije sedmice Ramadan tokom predavanja održanog u privatno zakupljenoj konferencijskoj sali u gradu Nici.
Pitanje islama
U više prilika je Ramadanu uskraćeno pravo da održi rasprave u javnim prostorima u Parizu i Orleansu, a gradonačelnik Alain Juppe se borio da ga spriječi da održi konferenciju u Bordeauxu.
A u vrijeme kada je pitanja islama i muslimana u Francuskoj – i u Evropi – u centru žestokih rasprava, Ramandanu, stručnjaku i učenjaku o islamu i muslimanskim pitanjima, nije čak ni odobreno vrijeme u eteru da izrazi svoje stavove.
I dok kampanja blaćenja usmjerena protiv Ramadana nije novost, ona se pojačala nakon napada na Charlie Hebdo, kada ga je nekoliko medijskih platformi i novina oštro kritiziralo jer je odbio da usvoji slogan "Je Suis Charlie", iako je Ramadan jasno i oštro osudio terorističke napade.
Ipak, on je kritizirao "dvostruke standarde" i nedostatak profesionalizma magazina zbog otpuštanja Sinea, istaknutog francuskog karikaturiste, koji se prije nekoliko godina izrugivao "mogućem prelasku Sarkozyjevog sina na judaizam". Istovremeno, magazin tvrdi da ima pravo na apsolutno pravo na slobodu izražavanja kada je u pitanju ismijavanje islama i poslanika Muhammeda.
Zabrana za Ramadana dolazi u vrijeme visokog nivoa islamofobnog govora koji se prožima kroz glavne medije. Klevetnički govor kojim se stigmatiziraju francuski muslimani i islam su postali gotovo svakodnevna pojava u medijima i među državnim zvaničnicima.
Prošle sedmice je francuski ministar uporedio žene koje nose burke sa "crncima koji prihvaćaju ropstvo". Neki francuski intelektualci zagovaraju "deportiranje muslimana" izvan Francuske, ili pozivaju muslimane "da napuste islam", jer "islam nije kompatibilan sa Republikom ili francuskim načinom života".
Ramadanovi klevetnici kao što su Caroline Fourest ili Bernard Henri Levy stalno koriste istu terminologiju u raspirivanju današnje kampanje blaćenja Ramadana. Pascal Boniface je u svojoj knjizi za Fourest i Levyja kazao da su "intelektualni krivotvoritelji".
Oni ga optužuju za "dvosmislenost", "dvostruki diskurs", te da radi na "islamizaciji Evrope", bez pružanja dokaza za svoje tvrdnje, osim što retorički navode njegovo porijeklo kao "nepobitni dokaz" za dokaz vlastitih tvrdnji. Ramadan je unuk Hassana el-Banne, osnivača Muslimanske braće.
Ramadanov diskurs
Brzi pregled Ramadanovih diskursa, tekstova i predavanja sugerira da je on glas koji Francuska – i Evropa – danas trebaju saslušati. Ramadanovi tekstovi i diskurs se suprotstavljaju, seciraju i rastavljaju provladine i/ili elitističke diskurse.
On teži evropskom islamu slobodnom od svakog stranog utjecaja i promovira društvenu integraciju. On također traži od vlada da rade na politikama socijalne jednakosti i da usvoje antidiskriminatorske zakone jer takve politike i takvi zakoni imaju moć da spriječe ekstremizam da se ukorijeni među marginaliziranim sredinama.
Ramadan poziva francuske i evropske muslimane da djeluju kao punopravni građani, da misle, komuniciraju iz komunitarnog duha, da od svoje vlade traže odgovore u vezi sa socioekonomskim politikama, da odbijaju nepravdu i diskriminaciju, da traže socijalnu jednakost, da na emotivne napade reagiraju racionalnim odgovorom.
On potiče političare, intelektualce i medijske stručnjake da pruže jednako dostojanstvo i poštovanje svim žrtvama terorizma, bez obzira na njihovu vjeru, rasu ili zemlju.
Jedna od ključnih karakteristika Ramadanove doktrine temelji se na pristupu da definira društveni suživot kao uzajamno saznanje zasnovano ne samo na prepoznavanju naših sličnosti, već također i na učtivoj svijesti o našim razlikama. Suživota koji za njega podrazumijeva zajedničko djelovanje i prepoznavanje historijskih naslijeđa društvenih segmenata.
U svojoj knjizi Islamska etika: Vrlo kratki uvod, Ramadan ukazuje na potrebu za pokretanje međureligijskog i međukulturalnog dijaloga s obzirom na zajedničke moralne vrijednosti kako bi se dovelo u pitanje nedostatak značenja i uloge religije, države i ekonomskih sila u našim društvima, prije svega u rješavanju velikih izazova, posebno terorizma.
Ipak, ove tekstove i stavove u potpunosti ignoriraju mediji i intelektualni korpus, izuzev nekih finih francuskih umova kao što su istaknuti francuski sociolog Edgar Morin, koji je zajedno sa Ramadanom 2012. godine napisao knjigu (u kojoj su pažnju posvetili obrazovanju, nauci, umjetnosti, sekularizmu, pravima žena i pravima manjina, antisemitizmu i islamofobiji, demokratiji, fundamentalizmu i globalizaciji), te bivši glavni urednik dnevnog lista Le Monde Edwy Plenel, ili Alain Gresh, nekadašnji glavni urednik Le Monde Diplomatiquea, koji održava redovne rasprave sa Ramadanom.
Diskriminacija Ramadana
Ti intelektualci osuđuju diskriminaciju usmjerenu protiv Ramadana i ističu potrebu za raspravu sa njim, bez obzira na eventualne razlike u stavovima, jer se samo onda istinski može prihvatiti i poštovati sloboda izražavanja kao univerzalna vrijednost. Gresh i Morin su zajednički napisali članak koji je objavljen nedavno u Le Mondeu u kojem traže da se ukine zabrana za Tariqa Ramadana.
S obzirom na ove činjenice i na vrijeme kada su islam i muslimani u srcu žestokih rasprava u Francuskoj – i u Evropi – postavlja se pitanje šta može opravdati takav neprijateljski stav prema učenjaku Ramadanovog kalibra, stručnjaku za islam i islamska pitanja, i zbog čega je on ocrnjen?
Je li to zato što Ramadanov profil dovodi u pitanje rasističke stereotipe o Arapima ili muslimanima? S obzirom da se prema mišljenju francuske vladajuće oligarhije muslimani ili Arapi moraju smjestiti u unaprijed zamišljeni okvir, unaprijed određeni arhetip, koji prikazuje neuke, neobrazovane osobe koje jedva govore francuski jezik i koje se konstantno krive da su izvor sukoba u njegovom ili njenom okruženju. A kada se u rijetkim prilikama njemu ili njoj pruži prilika za obraćanje javnosti, to je uglavnom da bi se potvrdili od ranije postojeće klišeje, a ne da promoviraju državne politike i zvanične stavove. Uzmite za primjer Hassena Chalghoumija, osobu koju promoviraju mediji, ali koja je izuzetno kontraverzna u muslimanskoj zajednici u Francuskoj.
Ili je to zbog toga što Ramadan javno razotkriva netačne argumente državne intelektualne hunte?
Je li zbog toga što bi rasprava sa Ramadanom jasno razotkrila njihove vlastite kontradiktornosti i uzdrmala laži koje promoviraju kako bi im služile za njihove vlastite interese?
Optužujući Ramadana da je "muslimanski neprijatelj" stvara lažni nacionalistički osjećaj koji omogućava vladi da skrene pažnju javnosti sa stvarnih socioekonomskih izazova.
Čini se da francuska republika ima problema da prizna društvenu mutaciju kroz koju je prošla proteklih decenija, te zbog toga jedva prepoznaje svoj pluralistički karakter.
Kao takvo, davanje prostora Tariqu Ramadanu za slobodno izražavanje dovodi do zvaničnog priznanja ovog pluralizma i državne odgovornosti koju to uključuje u smislu jednakosti i socijalne pravde.
Ironično, socijalna jednakost i socijalna pravda su dvije ključne stvari o kojim Ramadan raspravlja i ističe u gotovo svim svojim radovima.
(Piše: Ali Saad /Al Jazeera)
