Hutba: Presuda nije pravedna, ali ima i gore od toga

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

“Danas se nepravda neće nijednoj duši učiniti, bit ćete nagrađeni onako kako ste radili!” (Ja Sin, 54)
“Ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered činio nije, kao da je sve ljude poubijao!”  (El-Ma’ide, 32)

I, evo, skoro 21 godinu nakon okončanja rata i agresije na Bosnu i Hercegvoinu, Haški tribunal osudi ratnog zločinca Radovana Karadžića na četrdeset godina robije. Nažalost, osuđen je samo za genocid u Srebrenici, ali ne i za genocid u drugih sedam općina BiH. No, nakon što je prije hapšenja govorio da se ne plaši da će biti izručen Hagu jer ga “čuva njegova vojska i njegov Bog”, bilo je dobro vidjeti Karadžića kako stojeći, pred cijelim svijetom, sluša presudu kojom se osuđuje na 40 godina zatvora. Budući da mu je sada 72, to mu faktički dođe kao i doživotna, jer će umrijeti prije isteka i ove kazne.

U nedostatku smrtne kazne, za onoga koji je bio kreator genocida i svih zlodjela, bilo je logično i normalno očekivati da će biti osuđen makar na doživotnu robiju. U BiH i regionu su rijetki oni koji su zadovoljni presudom, a najviše razloga za razočarenje imaju žrtve genocida. No, u svijetu interesa, balansiranja i kalkuliranja, i ovakva presuda ima svoju važnost i težinu, jer potvrđuje da je Karadžić kriv, kao i da svi koji su činili zločine neće moći mirno spavati i rahat živjeti.

Povrh ovoga, pravda na dunjaluku je nedokučiva i neostvariva, pa makar bio osuđen na smrt ili doživotni zatvor, jer Uzvišeni Allah kaže: “Ko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered činio nije, kao da je sve ljude poubijao!” (El-Ma’ide, 32) Da budemo jasniji, naša lijepa vjera islam nas uči da ko nepravedno ubije samo jednog čovjeka, kao da je poubijao sve ljude na Zemlji. Dakle, kao da je poubijao više od sedam milijardi ljudi! Subhanallah! To je pravda i to su principi koji su spas za cijelo čovječanstvo i sva živa bića u kosmosu. Važno je istaći da je ovdje riječ o svakom čovjeku, ma koje vjere i nacije bio. Jer, samo Uzvišeni Bog daje život i samo ga On može uzeti.

Nikakva, dakle, presuda neće udovoljiti pravdi, pa zato mora postojati vječni život, nakon dunjalučkog kratkotrajnog života. Na pitanje da li vjeruje u život poslije smrti, neki Amerikanac je odgovorio potvrdno, pa su rekli: “Pošto je Budući svijet apstraktan, metafizički, transcendentan, izvan domena našega uma i empirijski nedokaziv, kakav dokaz imaš za postojanje vječnog života?” Odgovorio je: “Najveći dokaz za postojanje vječnog života poslije smrti je nepostojanje pravde na ovome svijetu.”

Nepravedno je, nelogično i apsolutno nenormalno da neko kreira smrt više od stotine hiljada nevinih osoba, protjera diljem svijeta nekoliko stotina hiljada onih koji nikome nikakvu nepravdu ne učiniše, da hiljade nevinih žena i djevojčica bude silovano, poruši stotine hiljada kuća i vjerskih objekata, planira i počini genocid i sve vidove zločina, i da za sve to dobije samo 40 godina!!

U svijetu nepravde i svakojakih interesa, Presudu Haškog tribunala treba prihvatiti u duhu “bolje išta nego ništa!” Jer, u odnosu na ahiretsku pravdu, sve dunjalučke presude su nepravedne. Potpuna pravda može biti postignuta samo u životu poslije ovog života. A tome životu i pravdi niko neće moći umaći. Uzvišeni kaže: “Danas se nepravda neće nijednoj duši učiniti, bit ćete nagrađeni onako kako ste radili!”(Ja Sin, 54) “Pa ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet će ga, a ko bude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga!” (Ez-Zilzal, 7-8) “Čitaj knjigu svoju! Dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati!” (El-Isra’, 14)

Neće, dakle, zločinci umaći pravdi. Božiji sud njih neminovno čeka. Zato, nipošto nije istina, kao što neki kažu, da su “zločinci nagrađeni i da se genocid isplati”. I ovakva ovosvjetska kazna je za njih ponižavajuća, jer valja ustati i pred milionima ljudi stojati i slušati da te osuđuju za genocid i zločine. Dakle, slušaš, kao i milioni ljudi, da si kažnjen za genocid. Ima li većeg dunjalučkog poniženja za nekoga ko je do juče bio važan i nedokučiv?

U zemljama iz kojih dolaze sudije Haškog tribunala vidjeli smo da se za silovanje i ubistvo jedne djevojke dobije smrtna kazna ili nekoliko puta doživotna robija, što pozdravljamo. Nedavno su u Kaknju majka i očuh osuđeni na po 40 godina zatvora zbog smrti jednog dječaka, a u Indiji je taksista osuđen na doživotnu robiju zbog silovanja mlade žene. To je sud i takve presude želimo čuti za one koji su počinili zločine i genocid u BiH i drugdje u svijetu.

Kažem, moglo je biti i gore od ovoga, jer mnogi zločinci i planeri genocida su umakli pravdi i otišli su na onaj svijet nekažnjeni. Umakli su ljudskom zakonu, ali neće i Božijem. Presuda nije pravedna, ali ima i gore od toga, a to je da se skoro niko ne kaje i ne ograđuje od zločina koje su počinili zločinci. Naprotiv, oni ih smatraju herojima i žrtvama međunarodne urote! Politika i dalje oblikuje razmišljanje koje vodi u neke buduće genocide. Usađuje se mržnja, netolerancija i stvara neprijateljstvo. Srpski zvaničnici glorificiraju ratne zločince do te mjere da nijedan od njih nije ostao a da nešto nije nazvano po njemu.

Pred samu presudu Karadžiću, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je na Palama otvorio Studentski dom "Radovan Karadžić". Jedna ulica je nazvana po Stanislavu Galiću (osuđen na doživotnu robiju), druga po Momiru Nikoliću (osuđen na 20 godina zatvora), pa avenija po Radoslavu Krstiću (osuđen na 35 godina zatvora), tu je i parkić Ljubomira Borovčanina (osuđen na 17 godina zatvora), te Dječiji vrtić “Milan Lukić” (doživotna robija), pa Gradska biblioteka “Milomir Stakić” (doživotna robija), Osnovna škola “Biljana Plavšić” (osuđena na 11 godina zatvora), Srednja škola “Momčilo Krajišnik” (osuđen na 20 godina zatvora), Sportski klub “Duško Tadić” (osuđen na 20 godina zatvora), pa Izvidačka četa “Radoslav Brđanin” (osuđen na 30 godina zatvora), planira se i izgradnja sportskog kompleksa “Radovan Karadžić” (osuđen na 40 godina zatvora), čiji olimpijski stadion će dobiti naziv “Ratko Mladić” (koji će vjerovatno dobiti doživotnu robiju).

A naša domovina Bosna i Hercegovina je prostrana za sve koji su u njoj. Pa, za Boga miloga, zašto zločini, zašto genocid, zašto holokaust, zašto teroriziranje drugih, čemu pohlepa za tuđim?!! Zar na prostoru od samo 20-tak km u New Yorku ne živi čak 20 miliona stanovnika? I sa daleko više vjera i nacija nego u BiH! A oni su u Americi manje od 300 godina, a mi u BiH više od hiljadu godina! No, Njujork je svijet u malom pa naučimo se od njih.

Svi političari i vjerski velikodostojnici Balkana i cijelog svijeta moraju pametnije razmišljati i poučavati. Moraju znati da nema vjere ni čovječnosti sve dok se drugima ne bude željelo isto što i sebi. U tome je ljepota i smisao života, a ne u mržnji, ubijanju, protjerivanju, silovanju i destrukciji svega što pripada nekome ko nije kao ja.

Dobro je, kada se zna da smo bili u živom pijesku a oko nas silni krokodili spremni, osposobljeni i sa starne potpomognuti da nas progutaju, i nisu nas, hvala Bogu, progutali. Iz čeljusti gladnih zvijeri smo se oteli moralnom i duhovnom snagom. Ne zaboravimo to i ne popuštajmo u miru pred naletom mudrih dušmana, koji još ne odustaju od čerečenja naše jedine domovine. Brinimo se jedni za druge, budimo oprezni, svakog poštujmo ali ne dozvolimo da budemo naivni, očekujući da nam se drugi smiluju. Vidjeli smo kako su nas u Srebrenici kao na tanjiru izručili Karadžićevim i Mladićevim hordama zla.

Naša domovina Bosna i Hercegovina, Balkan i cijeli svijet vape za učiteljima ljubavi, tolerancije i međusobnog uvažavanja, a ne nekakvim akademicima zadojenim mržnjom! U tome treba da se takmičimo, u ekonomiji, u nauci, u opštem progresu, u pružanju medicinskih usluga bolesnima, u izlaženju iz bijede i siromaštva, posebno onog duhovnog. Kitimo se time a ne nekakvim prahistorijskim nacionalizmom, šovinizmom i prijetnjama žicama i noževima. Odazovimo se razumu i budimo ljudi.

To je važnije od bilo kakve presude, jer svi zločinci će otići i oni su irelevantni u poređenju sa zatiranjem ideje o zločinu i genocidu. To je ono čime bi se trebali svi pozabaviti zarad blistavije budućnosti za sve građane naše Bosne i Hercegovine. Svaka budala umije mrzjeti, ali se treba naučiti voljeti. Upoznajimo se, pa ćemo biti bliži jedni drugima. Oni tamo koji paradiraju u Višegradu sa kokardama trebaju učitelje koji će ih naučiti da vole i poštuju svoje komšije. Mržnja je glupost i dokaz mentalne limitiranosti, a ljubav je umijeće, pa potrudimo se, o ljudi cijelog Balkana i svijeta, da prodremo u duše jedih drugih i poštujmo jedni druge kao i sami sebe.

Molim Uzvišenog Boga da rasvijetli um svim ljudima, da svako odgovara i bude nagrađen ili kažnjen prema zasluzi, da u svijetu prevlada pravda i dobročinstvo nad nepravdom i zlom, da drugima želimo isto što i sebi, da naša srca budu stanište ljubavi a ne mržnje, da se kajemo za svoja zla djela i činimo dobra u ime Boga a za dobrobit svih ljudi i svih Božijih stvorenja. Bože, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali i čitali, popravi naše stanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 25.03.2016. godine