Kratak spomen na maloljetne dobrovoljce Armije R BiH

Dali su joj dane svoga dječaštva, godine mladosti, školske klupe zamijenili rovovima na prvim linijama odbrane, ko na školsko zvono čekajući naredbu da krenu naprijed. I malo ko će ovu i ovakvu Bosnu i Hercegovinu voljeti više od njih, malo kome je ona baš sve, i život, i sjećanje, i strah i nada. Danas, kada pune svoje četrdesete i dalje u sebi nose žive ožiljke bitaka a imendane i rođendane ove zemlje doživljavaju jače od svojih sopstvenih. Iako su u odbrani zemlje nerijetko bili prevaga za mnoge dobijene bitke, nakon rata su ostali malobrojni za priliku, al' ne i za spomen. Svaki od njih, pamćenjem tih mladalačkih emocija i dan danas na leđima nosi ranjenika il' šehida, babu, brata, vječnog prijatelja... i zaslužuje spomen, jednu priču, pjesmu da u njoj nastavi živjeti svoju prekinutu mladost.

I JEDNA RIJEČ UVIJEK JE BILA - ELHAMDULILA'

Zadrhti mi đahkad u sjećanju mladost
htjela bi neko da je priupita
kako je bilo u golobradim sedamnaestim
abdestiti se zorom u rovu što na mezar liči
kako je bilo babino krilo
toplo od krvi šehidske
u zemlju odložit
na majčino rame ruku položit
na sestrine dvanaeste zakletvu donijet:
Neće vas niko ni robit ni silovat, dok ja sam živ!

Htjele bi osamaneste, devetneste, dvadesete
da ih se nekad vrli pitci sjete
Kako je bilo kad ljudi bez krila
pod jekom topova kroz vazduh lete
i tekbir zbore u hrabrom jurišu
bojeć se jedino da strah ih ljudski ne savlada
i odvede na stazu kukavičluka

Htjele bi dvadeset pete
da neko s čiviluka skine onaj zavežljaj nade
i ponosa što putem sunneta kračuć
u nikah odaje ugaziše
i plač dječiji
što jedan je drugog dozivo
i glas tihi zrela muškarca
što u jastuk duboke noći rahmetli babi je kazivo:
Rađamo se babo, ummet nam se širi
najmlađem mi evo
tvoj pramen iz kose viri!

Htjele bi tridesete što najbrže lete
da im neko tor za pravdu oplete
dulaf u zidu za istine teške
kad se mladost sazuje i njeni konji svežu
a put se nastavi, onako, pješke

Kad postaneš godinu stariji od oca
i osmotriš put pređen bez povodca
shvatiš da i sjede proćelavu vrijede
i ma kako duša to ponekad htjela
ne može se brada metnut iznad čela

I nek mladost vrije u godinama svojim
i nek zrelost zrije u svom zrelom dobu
ne bih ništa mijenj'o ni za jednu bobu
ostala je istina kakva je i bila
pod uzglavljem Bosna