Prvu penziju dao za džamiju

Teško je, skoro nemoguće, kazati koja od ovih navedenih tačaka najviše sija na grafikonu čovjekovog života te da li je ona veća kada se ostvaruje na sopstvenom ili planu života našeg djeteta. Ushićenje nekom, ili - ako se insanu osmjehne nafaka- svih njih je nemjerljivo. Čovjek tada biva posebno izdašan i nastoji da taj svoj sretni trenutak obilježi kako sa članovima svoje porodice, tako i sa svojim prijateljima. Upravo jedan od ovih sretnih trenutaka u životu jednog čovjeka bila je povod da ga potpisnik ovih redova podijeli sa širim čitalačkim krugom „Preporoda“. Naime, dan je bio ponedjeljak, uoči jevmi-ašure, kada sam u putu sreo svog poznanika, hadžiju, od mene starijeg, koji me je u povjerljivom tonu pomaknuo u stranu da mi kaže „nešto važno“.

 

„Meni je danas sretan dan“, veli, „dobio sam svoju prvu penziju, elhamdulillahi, pa sam odlučio da njen cjelokupan iznos podijelim u hajr, u svoju i nekoliko meni komšijskih džamija, za njihove potrebe.“ 

Nisam ni sumnjao da jeste važno jer hadžija u mojim očima slovi kao ozbiljan čovjek, nadasve čestit i radin, koji ponajviše vjeruje u rad svojih ruku i u ono što mu privrijede. „Meni je danas sretan dan“, veli, „dobio sam svoju prvu penziju, elhamdulillahi, pa sam odlučio da njen cjelokupan iznos podijelim u hajr, u svoju i nekoliko meni komšijskih džamija, za njihove potrebe.“ Da vam naslov, dragi čitatelji, nije naišaretio o čemu govori ovo moje kazivanje i vi biste sada kao i ja tada ostali blago zatečeni, pomalo u nejverici, sa pomješanim osjećanjima. A kako i ne bi? Sveopšta materijalizacija, konzumerizam, gramzivost stvorila su nam sliku o sadašnjem čovjeku kao o biću koje je lišeno svih, ili skoro svih, humanih gesti i nastojanja. U mnogim slučajevima se uvjeravamo da nije tako te da na ovom svijetu i u ovom vremenu  postoje oni koji gledaju i dalje i više od sebičnih interesa. A ovaj slučaj, koliko neobičan toliko je i velik primjer tome. I ne samo tome. Jer ono o čemu sam razmišljao nakon rastanka sa hadžijom jeste obistinjenje (po ko zna koji put u mom životu) Allahovih riječi kojima se ukazuje na jaku vjeru nekih kategorija ljudi, u ovom slučaju onih koji svoja nastojanja vežu za Njegove kuće – džamije. Tako, npr., u devetom kur'anskom poglavlju kaže se: "Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu."  

Ili, kako stoji u tri ajeta kur'anskog poglavlja En-Nur: „U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega ujutro i navečer oni ljudi koje kupoprodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana kada će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio, i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa“.

Vjeru u srcu potvrđuju djela koja čovjek čini ostalim organima tijela, a njihova učestalost i veličina odraz je njene jačine.

Ovu neobičnu zgodu priliči mi završiti pisanom rječju, na način na koji sam je završio uživo. Kada mi je hadžija saopštio svoju nakanu i realizirao je na licu mjesta (predavši mi dio sredstava za potrebe moje džamije) proučio sam mu hajr-dovu kroz koju sam mu poželio da se svoje penzije nauživa u zdravlju, dinu i imanu, te da plodove svojih hajrata, prošlih, sadašnjih i budućih, nađe na oba svijeta.