Grabus: Problem je da se negativni kontekst pripisuje samo jednoj vjeri

Ne znam kako da vas oslovim, vi ste ljubljanski muftija, to je najviši islamski vjerski položaj u jednoj državi …

Sjedište muftije uobičajeno se označava sjedištem u određenom mjestu, slično kao i kod katolika. Ni islam ne poznaje samo narodnu pripadnost, zato su bila sjedišta vezana za prijestolnicu. U Ljubljani je, na primjer, ljubljanski nadbiskup, bio je istambulski muftija, sarajevski i tako dalje. Tek u novije vrijeme imamo, na primjer, egipatskog muftiju, dakle muftija u odnosu na državu. U početku je to bila osoba koja je bila sposobna razumjeti određena islamska pitanja i odgovoriti na pitanja koja su postavljali vjernici. U suvremenom dobu muftija je predstavnik muslimanske zajednice.

Dvanaestog januara nepoznati počinioci na radilištu za džamiju u izgradnji, bacili su svinjske glave. To je akt velikog barbarizma, tu nema dileme. Nakon toliko godina savladali ste administrativne prepreke za izgradnju džamije i islamskog centra, u časopisu Delo ste objavili pozitivan i dobar tekst o suživotu među ljudima, a onda ste doživjeli to. Šta ste pomislili kada su vas obavijestili o incidentu?

Pomislio sam: sagradit ćemo je do kraja. Veoma važno je razumjeti da ekstremizam i barbarizam, bez obzira iz koje vjere ili uvjerenja dolazi, za vjeru nisu prihvatljivi. Ta poruka bila nam je i opomena da moramo više komunicirati s javnošću o temama koje su za nas možda nevažne, a zanimaju javnost. Uvjeren sam, kada je riječ o ovom incidentu, da se radi o pojedincima koji ne pripadaju konkretnim društvenim skupinama.

Mislite li na političke stranke ili neke druge vjerske zajednice?

Političke stranke ponekad imaju metode i igrače koji povremeno djeluju iz pozadine. Važna je odluka da, bez obzira na to da li se slažemo ili ne slažemo s nekim pitanjem, o njemu raspravljamo civilizirano i onda pokušavamo naći konsenzus koji omogućava dalji razvoj društva.

Do tog pitanja ćemo doći. Čini li vam se da se ovdje radi, kada govorimo o ovom incidentu, za kontekst izbjeglica, potpirivanja neprijateljstva protiv izbjeglica, a to se onda povezuje sa islamom?

O tome nisam razmišljao na taj način. Slovenija je suverena država, ali o izbjegličkoj krizi ne može sama odlučivati. Radi se o širem problemu, ne samo o regionalnom, već o sveeuropskom problemu. Vlast bi željela usvojiti nešto konkretno, ali odluke ne može donositi sama, jer su odluke povezane sa izazovima u drugim državama, ili balkanskim ili državama izvora problema, na primjer u Siriji. Tako je s nama muslimanima. Kada pokušavamo objasniti šta se događa u suvremenom svijetu, ne možemo objasniti da ono što će se događati negdje drugdje neće utjecati na ljude u Sloveniji, već će se odraziti u odnosu prema muslimanima u Sloveniji. To me zabrinjava, jer muslimani u Sloveniji nemamo utjecaja niti na izbjegličku krizu niti na domaću politiku, a pogotovu na svjetsku politiku. U globalnom svijetu je sve povezano i povremeno smo mi u tim događanjima, posebno u izbjegličkoj krizi, kolateralna šteta globalnih procesa.  

Javno ste kazali da je 98 posto muslimana u Sloveniji Evropljana, da dijele slovenski identitet i da bolje poznaju Franca Prešerna, Ivana Cankara i Toneta Pavčka nego li Safveta-bega Bašagića, Džemaludina Čauševića ili Mula Mustafu Bašeskiju.

Zanimljivo bi bilo pročitati Bašagićeva djela. U početku 20. stoljeća bio je prvi doktor znanosti u Beču. Veoma je poznat kao bosanski pjesnik i napisao je nabolje pjesme o poslaniku Muhammedu, a.s. Već u početku 20. stoljeća Džemaludin Čaušević, kao najviši predstavnik muslimana reisu-l-ulema, objavio je tekst da ženama preporučuje da ne nose nikab. Stoljeće poslije, o toj temi se opet raspravlja.

Kada smo u svojoj kulturi, odnosno historiji riješili određene stvari, opet se suočavamo s pitanjima koja su nam nametnuli izvana, a ne na našu inicijativu ili potrebu. U Sloveniji žive muslimani koji su porijeklom iz Bosne, manji broj Albanaca s Kosova ili iz Makedonije. Svi koji su dobro integrirani u Sloveniji dobili su u obrazovnom sistemu slovenski identitet. S našom omladinom, koja je rođena i koja je odrastala u Sloveniji, o važnim temama ne mogu razgovarati na bosanskom jeziku. Možemo razgovarati na slovenskom jeziku, jer se oni lakše izražavaju. Misle na slovenskom. Važno mi je bilo kazati da imamo zajednicu koja je potpuno integrirana u slovenski prostor, zato je nepotrebno otvarati određene teme koje nisu važne za aktuelne rasprave.

Na širem i užem civilizacijskom nivou, u tome nema dileme, mi smo u regresiji. S jedne strane imamo vaš poznati stav: islam je za nas duhovna moć, to je naš identitet. Islam kao sadržaj, kao vjera dakle. S druge strane imamo nosioce islama po nacionalnom, ali političkom ključu. Tako je bilo i u katoličanstvu i protestantizmu kada je vjera bila podređena vlasti. Da li je bio islamski kulturni centar koji se gradi tačka medijske diskvalifikacije po tom ključu?

U našoj situaciji u Sloveniji veoma je teško intelektualno raspravljati o islamskim vjerskim stvarima. Većina vjernika muslimana u Sloveniji sa islamom je povezana emocionalno, sa obavljanjem određenih molitava, predanošću vjerskoj ideji ili filozofiji. S druge strane, postoji i skupina ljudi koja ne može spoznati vrijednosti vjere i zato se više izražava s formalnom pripadnošću vjerskoj zajednici. Važno im je kako će biti predstavljeni u javnosti, kakvu odjeću će nositi. Ustvari, taj formalni vidik među muslimanima u suvremenom dobu najviše me brine. Ne samo u Sloveniji, već posvuda u svijetu. Previše se inzistira na stvarima koje nisu važne, odnosno o kojima u prvim stoljećima islama uopće nije bilo govora. Možda je uzrok u društvenoj regresiji, možda u slabom socijalnom, ekonomskom ili političkom, pa čak i intelektualnom stanju u tom dijelu svijeta. Teško mogu tvrditi.

Kada je riječ o Sloveniji, pa i o široj regiji, trebalo bi kazati da su se vjere manifestirale u pripadnosti određenom području. Kroz svoju spoznaju vjere učim se kako su ljudi prije mene objašnjavali spoznaju vjere. Čitam njihove knjige, probleme s kojima su se suočavali. Kada govorimo o duhovnoj moći govorimo da je za nas važnija suština vjere nego li to kako ili u kakvom jeziku će biti predstavljena. Sada imamo na raspolaganju nacionalne okvire. Od nas će se u slovenskom kulturnom prostoru očekivati da imamo određene kulturne programe na slovenskom jeziku. To je naša zadaća. Ali mi smo u tome prepušteni sami sebi. Nemamo obrazovnih institucija da bi svake godine dobivali nove studente ili ljude koji bi mogli zastupati naše poglede na svijet. To je problem. Nije jednostavno „uvoziti“ kadar u Sloveniju, a i prilagođavanje je problem, uzima vrijeme prije svega.

Vaš primarni cilj je vjera.

Apsolutno.

Slažem se s vama kada kažete da neki medijski napadi predstavljaju dno novinarstva i da ga sramote. Posebno, jer je jasno, da su upeti u politički kontekst koji sramoti profesiju. Jedna od primjedbi je vrijedna testa: donacija države Katar pri 35 milijonskom projektu islamskog kulturnog centra i džamije. Njemačka obavještajna služba dokazala je strategiju Saudijske Arabije pri financiranju vjerskih objekata i teoloških fakulteta, na primjer u Kairu, koji su postali poznati po vjerskom fundamentalizmu i suradnji sa suvremenim terorizmom. Kako bi objasnili te činjenice?

Svaka država želi biti suverena, i na vjerskom planu. Normalno je da dolazi do takvih rasprava. Moj argument je bio: ako je Katar sposoban svojim novcem izgraditi crkvu za vjernike u Dohi, zašto ne bi primili novac za džamiju u Ljubljani. Naši prijatelji iz Katara su prava gospoda i profesionalci. Nisam zagovornik ni jedne države. Predstavljam islamsku zajednicu i znam koliko evropske države ulažu u kršćanske projekte u različitim dijelovima svijeta, ne samo u Africi, već i u Južnoj Americi i Aziji. Moje je pitanje: ako mi radimo sasvim transparentno, ako radimo na način da garantiramo za zakonitost financiranja po slovenskim zakonima, šta nije u redu s tim? Nikada nisam nešto uradio, a da nisam imao pokriće s „papirima“. Imam mišljenje i dozvolu države da je taj novac moguće dobiti iz inostranstva. Provjerili smo sva pravna sredstva, o pomoći Države Katar razgovarali smo na najvišem nivou. Nikada nisam imao osjećaj da će se takve rasprave uopće voditi.

Znam  i to koliko ljudi iz Slovenije pomažu izgradnju različitih vjerskih objekata po svijetu. Jedan zakon ne može važiti samo  za jednu skupinu ljudi, a za drugu ne važiti. Katar je sagradio džamiju u Rijeci i to je jedna od najljepših džamija u Evropi. Odgovorni u Kataru su mi rekli: „Ne zanima nas ko će od vas organizirati vjerski život u Ljubljani i na koji način, mi hoćemo da ste vi odgovorni za to što radite.“ Ako nam financijski pomažu to nikako ne znači da žele imati utjecaj na ovdašnju politiku. Na određene stvari imamo potpuno drugačije poglede kao moji prijatelji u Saudijskoj Arabiji ili Kataru, pa čak i u Turskoj. Ali nikada sa običnim svijetom ne razgovaram o tome kakvi su muslimani ili kakav sam ja. Razgovaramo o višim temama, kako će se u svijetu prezentirati islam. Za njih je veoma značajno da smo odgovorni, da znamo kako da zajednica muslimana živi u Sloveniji ili Evropi. Ako tako predstavljamo islam to neće biti dobro samo za nas, već i za one koji su nam pomogli graditi džamiju.

Prije nego što smo dobili donaciju iz Katara, sakupljali smo sredstva za zemlju i gradnju. Pet ili šest godina mučili smo se i niko nas nije pitao kako nam je. Mi smo jedna od većih zajednica koja nije imala razumijevanje od vlasti. Za dio ceste koju ćemo izgraditi i onda ćemo je besplatno ustupiti općini Ljubljana morali smo od ministarstva za javnu upravu otkupiti oko 200 kvadratnih metara zemljišta; prvo smo bili obaviješteni da će cijena iznositi oko 12.000 eura, na koncu smo platili 56.000 eura. Platili smo za cestu koja će biti javna i ne u našem vlasništvu. Takvih primjera je mnogo.

To mi se ne čini korektno ...

Šta je korektno? Mene su naučili da u politici vrijedi pravilo: life is not fair. Život je takav. Bacili su nas u vodu; da nismo znali plivati, utonuli bi. Plivali i radili smo kao što smo radili i zato jer za Sloveniju kao nezavisnu državu ne bi bilo dobro da je jedina država u regiji koja u glavnom gradu nema riješeno to pitanje. Možda bi mogao biti nagrađen kao dobar menadžer, jer sam završio nemoguće i u Sloveniju donio novac; sada me napadaju, jer sam to uradio.

Doživljavam vas kao modernog muslimana. Znate promišljati modernost, modernu evropsku i zapadnu civilizaciju i društvo. Nad ekstremizam postavljate bratstvo i mir. Da li se u tome osjećate drugačije od onoga što se čini prevlađujuće u važnim islamskim državama?

Muslimani, ne baš svi, imaju problem. Smeta mi kada se objavi da su svi muslimani jednaki. To radi novinarstvo koje je, kao što ste rekli, sramota vlastitoj profesiji. Razgovaramo o stvarima koje su problematične u nekim državama. Pogledajmo 20. stoljeće. Nakon Prvog svjetskog rata nije bilo mnogo slobodnih muslimanskih država. To govorim uvjetno, jer smatram da je veoma teško imati muslimansku državu. Bolje bi bilo govoriti o području na kojem žive muslimani. Dakle, nakon Prvog svjetskog rata tih slobodnih područja nije bilo, sve je bilo kolonijalizirano. Nastupio je period diktatura. Preselimo se nekih trideset ili četrdeset godina unazad i vidjet ćemo s kojim državnicima na Bliskom istoku su prijateljevali svi važni evropski i zapadni državnici. Hrabrili su ih u tome što su činili. U novom globalnom svijetu na vidjelo su došli svi problemi koji su gurani pod tepih. Totalitarni režimi su stvarali klimu u kojoj nema više intelektualnog promišljanja o tome kako se suočiti sa izazovima vremena. Najviše što se može studirati na teološkim fakultetima u najvećem dijelu muslimanskog svijeta je studiranje povijesti, onoga što je bilo, a ne suočavanje sa vremenom u kojem živimo. To utječe na širu javnost. Poznate su mi i službene institucije i moram kazati da one veoma oštro osuđuju sve vrste ekstremizma i nasilja. I u Saudijskoj Arabiji službene islamske institucije naglašavaju da ekstremizmi i bilo kakva nasilna djelovanja nisu prihvatljiva i u skladu sa islamom. Evropa i školstvo u njoj ima pogled na islam kao vjeru koja se širila sa ratom. Kako su kršćani došli u Sjevernu i Južnu Ameriku?

Svakako i sa vojnim formacijama.

Naravno. Problem je da se negativni kontekst pripisuje samo jednoj vjeri. Radilo se o načinu onog vremena. Islam i kršćanstvo su veoma slični i onaj ko ti je sličan obično ti predstavlja najveći problem. Islam ima veoma sličan etički pogled na svijet kao što ga imaju kršćanstvo i judaizam. Problem je definirati politički okvir u muslimanskim državama i kako se u njemu razvija društveni život. Sada je to za Evropu i svijet veći izazov nego što je bio. I za muslimane koji se nalaze pred činjenicom da mijenjaju sliku o sebi.

Uzmimo povijesni argument i neka važi za sve. Moć je u povijesti vjeru uvijek koristila za oruđe i oružje da bi postigla cilj. Vi kao najviši stupanj vjere uzimate ovo: ''Oprostiti čovjeku loša djela koja nam počini.''

To je kur'anski pogled.

Da li se u ovom stavu osjećate usamljenim?

Ne osjećam se usamljenim, jer znam mnogo ljudi koji to rade i koji islam na takav način razumiju. Ali nesposobnost muslimanskih vođa, odnosno onih koji sada predstavljaju muslimane – govorim u političkom smislu – da bi odgovorili na izazove današnjeg vremena, krije se u tome da se često umjesto o suštini vjere počinje govoriti politički jezik; da se sa emocionalnim pitanjima na osnovi narodnog ili vjerskog identiteta mobilizira ljude i da se to veoma često zloupotrebljava. Suština judaizma, kršćanstva i islama, ako se ograničim na monoteističke vjere, je takva kao što to diktira maksima praštanja. Ali, predstavnici religija judaizma, kršćanstva i islama često misle da su oni, neka mi Bog oprosti, u ulozi božanstva na ovom svijetu i da oni odlučuju kako će biti i ko je pravi vjernik. Pripadam sarajevskoj intelektualnoj školi koja je crpila znanje iz najboljih islamskih knjiga i evropske kulture, i moj je stav da je suština individualni odnos prema Bogu. Pokušavamo izgrađivati čovjeka koji će biti odgovoran za svoja djela. To je etički pogled na svijet.

Kada dođem u Sarajevo čujem, vidim, primjećujem dvoje: prvo je tradicija tolerantnosti religija. Rat je bio podmetnut i primjećuju se smetnje u tradiciji. Drugo se krije u izreci da je Sarajevo evropski Jerusalem što je posljedica različitih religija i kultura, ali i tragičnih ratnih događanja. Da li je to za vas možda uzorak susreta s modernošću?

Sarajevo ima tu moć da prihvati sve različitosti. Sarajevo nije raj ali jeste grad u kojem je moguće izgraditi različite vjerske objekte. Grad je imao određenu kulturu. Da li je posjeduje i danas, to je stvar debate. Ali je bio sposoban očuvati jednu od najboljih jevrejskih knjiga Hagadu koju su Jevreji donijeli u Sarajevo iz Španije odakle su bili prognani, a naselili su se na područje Osmanskog carstva. I ne samo to. Ako čitate knjigu Ivana Lovrenovića koja govori o franjevačkoj zajednici u Bosni, kako su se razvijali, kako su utjecali na razvoj Bosne itd., vidjet ćete kako su se razvijali odnosi među ljudima. To je historijski pregled. Izazov suvremenosti je kako očuvati taj identitet jedinstva u različitosti. Jedno je tradicionalni pogled na religiju, a drugo je svima nama zajednički izazov kojeg nam nudi suvremeni sekularizam. Postavlja mi se važno pitanje, kakva je uopće uloga suvremenog vjernika. Odgovor bi bio ovakav: neka ne smeta drugom, neka pokuša razumjeti svoju vjeru, da je dobra kako za njega tako i za širu okolinu i da bude građanin koji će po cijelom svijetu hodati uspravno i zato što vjeruje u Budući svijet radit će nešto korisno. Granica gdje neko ne razumije svoju vjeru je tamo gdje šteti svojim bližnjima. To je ideja koju pokušavamo ostvariti.

Sada ću vas odvesti u zamku. Vi ste intelektualac. Kazali ste da svaka religija misli za sebe, da može zastupati najvišu istinu. U tome je nešto veličanstveno. Istovremeno je pluralizam religija postavio granice jedne prema drugoj. Čini se da je evropsko prosvjetiteljstvo i moderno društvo jedino što se može postaviti nadasve u tom smislu da osigurava suživot i toleranciju, a još uvijek održava za sve jednakopravan zajednički imenitelj. Da li vam modernizam predstavlja ''konkurenciju''?

Ne. U islamu je poslanik Muhammed, a.s, u samom početku govorio o tome da je potrebno osloboditi robove. Sjećam se svog profesora koji se pitao, zašto su muslimani morali čekati na Abrahama Lincolna da bi definitivno kazao i uvažio što su već znali. Kada je Muhammed, a.s., oslobodio roba Bilala motivirao je i druge da to učine. Stoljećima ljudi nisu bili sposobni okončati te priče. Isto je i sa vjerom. Sjećam se Rade Iveković, poznate profesorice koja je govorila i o religiji. Kada sam bio na postdiplomskom studiju filozofije u Sarajevu „teško sam prihvatio'', ali sam s vremenom razumio kada je rekla da su sve monoteističke religije i monopolističke. Ne samo da imaju monopol nad istinom, već žele imati i socijalni monopol. Naša sloboda u suvremenom dobu ne proizlazi - ovo može biti polemično – iz našeg pogleda na vjeru, islam, kršćanstvo ili judaizam, već proizlazi iz prosvjetiteljstva koji je svim religijama omogućio da su pluralne.  Evropa nije bila pluralna, dok nije došlo prosvjetiteljstvo, dok nije došlo do suvremenog pogleda na život.

Veoma važno se je upitati, koliko je uopće istine u tome kada rasprave na sociološkom planu svodimo samo na rasprave o religiji. Referiram se na stavak u Kur'anu gdje se kaže da je Bog stvorio ljude, podijelio ih na plamena, narode da bi se međusobno upoznali te da je bila Božja volja da ljudi ne budu svi iste vjere. Kao muslimanu to mi omogućava da prihvatim te prosvjetiteljske ideje i da ih razumijem na način da je Božja volja da smo nas dvojica različiti, da su ljudi različiti, te da kroz svoj put pokušavam tražiti najbolja rješenja. To ne znači da nema boljih rješenja o nekim socijalnim pitanjima u, na primjer, evropskom sistemu ili čak u kršćanskoj, judaističkoj ili budističkoj tradiciji. Bog je Stvoritelj svih ljudi. Ne radi se samo o religijskom identitetu. Stvorio je i one koji ne vjeruju, i one koji Ga niječu, ili Mu se protive. U tom smislu treba čuvati sekularni sistem, jer nam on omogućava takmičenje različitih ideja.

Kažimo nešto o socijalnom sukobu kojeg donosi različit povijesni razvoj. U Ljubljani je bio u kasnom srednjem vijeku svaki treći građanin klerik. Odore su bile dio svakodnevnice. Danas nije toliko. Tu su rasprave o nikabu, o burkama. Moje pitanje bi bilo da li ta odjeća pripada vjeri i njenom identitetu kao nezaobilazni dio ili ne?

Za svaku religijsku zajednicu odjeća je važna. Imami ili svećenici svih vjera imamo obrednu odjeću i na neki način budimo sjećanja na događaje iz historije. Tradicija je važna. Neke vjernice se odluče za mahramu (hidžab) ili neku sličnu odjeću. Ukoliko u sistemu, u kojem živimo, govorimo o slobodi izbora, onda to važi i za njih. U vjeri je, kada je riječ o odnosu prema odjeći, ovako: važno je razlikovati između moralnog zakona i onog što ljudima omogućava detaljno ispunjavanje vjerskih propisa. Neki se više fokusiraju na propise, drugi imaju bolji smisao za teorijske ili filozofske vidike. U Egiptu, ako pogledate fotografije studenata u Kairu, vidjet ćete da su studentice u šezdesetim godinama prošloga stoljeća otkrivene. Sada se je situacija promijenila.

Tako je bilo i u Sarajevu. Istina je da je nošenje nikaba u Titovom vremenu bilo zabranjeno.

Tito je propisivao kako se moraju ljudi oblačiti. U Kairu je do toga došlo samostalno. Stvar se je, kao što je kazano, promijenila. Ako nekom društvu ne uspije ljudima odgovoriti na konkretne izazove, određeni krugovi to mogu razumjeti kao da su kolonijalne sile uzrokovale da su žene u arapskom svijetu, posebno u Africi, prestale nositi mahramu. Oslobađanje od kolonijalizma moglo je značiti otpor do kolonijalnog pogleda na svijet. Zame je suštinsko to da ženi kojoj mahrama predstavlja lakši put do Boga, onda neka je nosi. Ukoliko to razumijemo kao političko ili tome slično djelo, onda je to za mene neprihvatljivo. Postoje različiti putevi do Boga i ukoliko smo predani svome pogledu, ukoliko obavljamo molitvu svaki dan, jer mislimo da će nam to olakšati život i s tim nećemo naštetiti drugima, onda se radi o normalnom razumijevanju vjere. Drugačiji koncepti nošenja odjeće, nemaju smisla.

U Sredipolju (Italija) povodom obilježavanja godišnjice Prvog svjetskog rata sreli ste se sa Papom. Imam osjećaj da imate o njemu relativno dobro mišljenje. Citirali ste ga kada je kazao da su muslimani i kršćani braća. Važi?

Po papi Benediktu XVI, koji je bio intelektualni papa, došao je narodni papa kao što se izrazio bosanski kardinal Vinko Puljić. Šalje poruke koje ponekad izazivaju rasprave među konzervativnim katolicima. On nije agresivan, pokušava uspostaviti realan odnos među različitim religijama. U traženju zajedničkih interesa podsjeća me na papu Ivana Pavla II koji se također u vrijeme rata u Bosni zauzimao za sporazumna rješenja. Neki muslimani misle da su jači, neki kršćani da su moderniji od islama i takve rasprave će se uvijek ponavljati. Kada ovakav papa dođe u državu kao nedavno u srednjoj Africi i u veoma konkretnoj situaciji kaže nešto tako, onda ga moramo poštovati.

To sam pitao, jer mi se sviđa da papa nije ove godine išao u Davos, na pozornicu koja se klanja samo ekonomizmu. Poručio im je da se bave i sa siromašnim. Vi ste napisali, i ovdje se referiram na Ahmeda Pašića, da se ne treba bojati muslimana kod nas, jer su to naprosto marljivi ljudi. Njihov najveći problem je plaćanje mjesečnih računa. Ne traže političku moć. Kako vi vidite svoju zajednicu u Sloveniji? Kako se religije, ako citiram Ulricha Becka, mogu ujediniti u skupnom projektu i uraditi nešto dobro?

Katolička crkva ima jasnu organizacijsku strukturu koja je piramidalna. Ona je međunarodni subjekt međunarodnog prava. S druge strane imamo muslimane koji su dio civilnog društva, i određene države koje se predstavljaju kao muslimanske, ne govore o drugim muslimanima, već samo o svojim državljanima. Religije kao takve, tu Ulrich Beck nekako nije u pravu, ne mogu se ujediniti ili odgovoriti, to mogu samo oni koji ih predstavljaju. Kod muslimana u Sloveniji, moram priznati, primjećujem veliku promjenu u njihovoj socijalnoj strukturi. Iskustvo je staro dvadeset i pet godina kada sam u Ljubljani radio kao pomoćni imam. Tada su u Sloveniju dolazila djeca, učenici, neki komentator je kazao, kao kandidati za „prljave poslove“. To nije istina, jer ne postoje prljavi poslovi, svi poslovi su dobri, ako su pošteni. U našoj zajednici je sada veći broj obrazovanih ljudi nego je to bilo prije dvadeset godina. Fenomen je ovakav: ukoliko se musliman oženi sa nemuslimankom, možda će dolaziti u džamiju, žena i djeca rijetko ili nikad. Neki muslimani su čak napustili islam ili prešli u neku drugi vjeru. Moguće je da bi neki koji nisu muslimani prihvatili islam, ali nije vjerovatno, prije svega, to je neprihvatljivo ukoliko bi do toga dolazilo na silu.

Zaključna pitanja. Kako se osjećate u svojoj ulozi, u slovenskom društvu koja je tvrda prema islamu? Entuzijazam očito niste izgubili, ali jeste li zbog skorih nemilih događaja razočarani?

Nisam razočaran. Zašto bih bio: nakon pedeset godina gradimo džamiju! S tim sam zadovoljan. Moji prijatelji Slovenci, ateisti, vjernici, iz različitih dijelova slovenskog društva, najveće su bogatstvo koje imam. Drago mi je da sam imao priliku upoznati tako dinamičan identitet slovenskog društva. Cijenim odnos prema radu, stalno traženje boljega, to je utjecalo i na mene.

Dakle, vezano za svinjske glave odlučili ste za najviši stupanj vjere: oprost?

Tu sam istog stanovišta kao i Isus: Neka im Bog oprosti, jer ne znaju šta rade!

Prijevod: Nevzet Porić
islamska-zajednica.si