Ćukovi i Duljci: Džemati koji su preživjeli rušenja, progone i vrijeme bez imama

Na putu između Orašca, Kulen-Vakufa i Martin Broda, među šumama i obroncima Ljutočke doline, smješteni su džemati Ćukovi i Duljci – mjesta koja već više od dva stoljeća čuvaju tragove islamskog života Bošnjaka ovog kraja. Historija ovih džemata satkana je od teških stradanja, progona i rušenja, ali i od povratka, obnove i snažne vezanosti ljudi za vjeru, džamiju i rodni kraj

Danas, gotovo tri decenije nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Ćukovima i Duljcima se ponovo čuje ezan, održava mektepska pouka i obnavlja džematski život, uglavnom zahvaljujući upornosti povratnika i pomoći dijaspore.

Džemat Ćukovi-Duljci ima dugu i tragičnu, ali izuzetno snažnu historiju. Još 1805. godine na ovom području postojali su mesdžid, džamija i mekteb, što jasno pokazuje rani i razvijeni vjerski život.

Mještani su još 1899. godine sagradili kamenu džamiju, koja je 1941. godine opljačkana i spaljena od strane četničkih formacija. Nakon toga, 1960. godine, podignuta je nova kamena džamija s betonskom munarom, u nadi da će biti trajnija – ali je i ona opljačkana i uništena već u junu 1992. godine, na samom početku agresije.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, ovaj džemat je imao 456 stanovnika bošnjačke nacionalnosti, dok prema popisu stanovništva iz 2013. godine broji 220 stanovnika bošnjačke nacionalnosti.

Stradanje Ljutočke doline i povratak na zgarišta

Stanovnici ovog džemata vratili su se odmah nakon oslobađanja i započeli obnovu svojih domova, džamije i munare. Cijelo područje Kulen-Vakufa, Klise, Orašca, Duljaka i Ćukova teško je stradalo 1941. godine, kada su četničke jedinice počinile masakr nad lokalnim stanovništvom. Procjenjuje se da je između tri i četiri hiljade ljudi ubijeno na lokalitetu Dulba, na putnoj komunikaciji između Ćukova i Bihaća, dok su preživjeli bili primorani napustiti svoja ognjišta i kao muhadžiri utočište tražiti širom Bihaćke krajine.

Slična sudbina zadesila je ovaj kraj i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih godina.

Ljutočka dolina među prvima se na prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona našla pod udarom srpskih paravojnih formacija i tada već potpuno militarizirane Jugoslovenske narodne armije, koja je djelovala pod kontrolom tadašnjeg srbijanskog političkog i vojnog vrha.

Stanovništvo je spas pokušavalo pronaći prelaskom preko rijeke Une na teritorij Republike Hrvatske, a mnogi su preživjeli zahvaljujući reakciji međunarodnih mirovnih snaga koje su se nalazile s druge strane granice.

Posebno bolno sjećanje među Bošnjacima Ljutočke doline vezano je za 23. septembar, datum koji je ostao simbol jednog od najtežih zločina počinjenih nad civilima ovog kraja.

Tog dana ubijeni su brojni starci, žene i djeca, kao i Bošnjaci koji su bili prisiljeni obavljati teške fizičke poslove i brati šljive. Prema svjedočenjima preživjelih, počinioci su nakon zločina pokušali prikriti tragove premještanjem tijela ubijenih, dok se za posmrtnim ostacima nekih žrtava i danas traga. Postoje svjedočenja koja upućuju na sumnju da su tijela spaljena kako bi se prikrili tragovi zločina.

Nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma i raspoređivanja snaga Ujedinjenih nacija u takozvane UNPA zone na području Republike Hrvatske, dio francuskog bataljona bio je smješten u Donjem Lapcu.

Francuski vojnici uspostavili su punkt i na području Sklopa te su povremeno patrolirali uz granicu. Dolaskom izbjeglog stanovništva Ljutočke doline na područje vodopada Štrbački buk u poslijepodnevnim satima pojavili su se i pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Pred njihovim očima počelo je razdvajanje muškaraca od žena, djece i starijih osoba.

Mještani svjedoče da pripadnici UN-a nisu spriječili takvo postupanje niti su zabranili odvajanje civila. Situacija je dodatno eskalirala kada se iz obližnje šume začula pucnjava koju su otvorile srpske snage, nakon čega je reagovao komandant međunarodnih snaga, major Gegan, te je pucnjava ubrzo zaustavljena. Ipak najveći broj stanovnika je na kraju uspio da se spasi tako što su ih transporteri UN-a prevezli u Donji Lapac na teritoriju Republike Hrvatske a potom na slobodnu terotoriju Bihaća.

Vakufska imovina i džematski život

Džemat Duljci raspolaže sa oko 13 dunuma vakufske imovine i spada u aktivne džemate čija je džamija u funkciji tokom cijele godine. Prema Proračunima vakufa Bosne i Hercegovine za 1913. godinu, vakuf džamije u Duljcima imao je ukupni prihod od 162 krune, s jasno raspoređenim rashodima: plata imamu 120, muteveliji 16, rasvjeta džamije 10, porez 16, zakup zemljišta (koje obrađuje h. Džafer ef. Kozlica) 40, dok je murabeha – dobit od glavnice – iznosila 122 krune. Danas džemat Ćukovi-Duljci, prema katastarskim evidencijama, posjeduje 13.240 m² vakufske zemlje, novu džamiju iz temelja izgrađenu nakon rata te džematsku kuću. Džamija je aktivna tokom cijele godine, a džemat predvodi vrijedni imam Muhjiddin-ef. Hodžić.

Mutavelija džemata Ermin Vojić ranije je obnašao ovu fukciju pa je prepustio Saji koji je preselio i onda nije imao ko drugi i on je opet preuzeo brigu o džematu. Kaže da pomoći sa strane nema i sve što rade mještani uglavnom finansiraju vlastitim sredstvima. Uredili su imamsku kuću u čemu im je puno pomogao Avdo Vojić koji je za te potrebe uvakufio preko 15.000 KM. Prošle godine je urađeno centralno grijanje u imamskoj kući a troškove 10.000 KM platio je Medžlis Islamske zajednice Bihać.

– Sada krećemo u realizaciju zamjene cijele ograde oko imamske kuće i džamije. U sklopu tog projekta uradit ćemo garažu i ostavu za potrebe imama kako bismo oslobodili prostorije mekteba koje se nalaze ispod imamske kuće i vratili djecu u mekteb jer sada mektepsku nastavu pohađaju u džamiji. Pomaže nam naša dijaspora koje imamo dosta, a čak je i naš efendija učestvovao u akcijama zajedno s nama – priča Ermin.

Džamija je obnovljena odmah nakon rata, a obnovu je pomagala i vojska. Kasnije je uređivana unutrašnjost i vanjština objekta džamije i sve je finansirano uglavnom donacijama.

– Nakon rata se izmijenjalo nekoliko imama da bi u novembru 2024. godine dobili aktuelnog imama Muhjidin-ef. Hodžića i to nam puno znači jer imamo redovan ezan, imamo se kome obratiti po vjerskim pitanjima. Ovdje u džamiji u Duljcima ima 115 platiša, a tamo u Ćukovima ima 90 tako da niti su oni mogli sebi priuštiti imama niti smo mi to mogli u finansijskom smilu i odlučili smo da se spojimo u jedan džemat.

Dogovorili smo s imamom da sabah i jaciju, znači ove jutarnje i večernje namaze, obavlja ovdje kod nas u Duljcima gdje ima i imamsku kuću pa da ne bi tako rano i kasno uvečer išao tamo, a da u Ćukovima obavlja podne-namaz, ikindija-namaz i akašam-namaz. Malo mu je možda zahtjevno to sve ali on se dobro snalazi – ističe mutevelija Ermin Vojić.

Vakuf star više od jednog stoljeća

Prema Proračunima vakufa Bosne i Hercegovine za 1913. godinu, vakuf džamije u Duljcima imao je ukupni prihod od 162 krune, dok je murabeha – dobit od glavnice – iznosila čak 122 krune. Ti podaci svjedoče da je džemat još početkom prošlog stoljeća imao razvijen i organiziran vakufski sistem. Danas džemat raspolaže sa više od 13 hiljada kvadratnih metara vakufske zemlje i obnovljenom džamijom koja je aktivna tokom cijele godine.