Satko Mujagić o preživljavanju 200 dana logora Omarske i Manjače: Nakon mučenja do iznemoglosti, nekima je metak bio nagrada

Dan bijelih traka, 31. maj, kao dan sjećanja na civile stradale u Prijedoru i njegovoj okolini, bit će obilježen sutra, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u brojnim gradovima u svijetu.

No, na današnji dan, prije 34 godine građanima Prijedora, nesrbima, tadašnje srpske vlasti koje su upravljale gradom naredile da svoje domove obilježe bijelim čaršafima. Obilježeni tako bili su vidljivija meta zločincima.

Satko Mujagić Kozarčanin jedan je od onih koji su strahote rata doživjeli na najteži način. S ove vremenske distance, nakon što je prošao kroz logore Omarska i Manjača, o svojim iskustvima govori smirenije nego ranije. Sjećanja nisu izblijedjela, ali su emocije drugačije.

Kaže da je najteže trenutke svog života tokom godina iznova preispitivao, o njima govorio i pokušavao razumjeti kako bi mogao nastaviti živjeti s njima. Ipak, postoje dani kada prošlost ponovo pokuca na vrata. Miris proljeća, bujanje trave i sunčani majski dani vraćaju ga u 1992. godinu, u vrijeme kada je počeo progon nesrpskog stanovništva u Prijedoru.

U logor Omarska Mujagić je odveden na današnji dan, 30. maja 1992. godine. Narednih gotovo sedam mjeseci proveo je u logorima, prvo u Omarskoj, a potom iza “žice” na Manjači. Ukupno 200 dana. U tom periodu svakodnevica se svodila na neizdrživu glad, premlaćivanja, spavanja na podu, bolesti i neizvjesnost. Mnogi nisu preživjeli.

– Toliko je vremena prošlo. Toliko sam o tome razmišljao, pričao i preradio u glavi najteže trenutke. Danas na sve to gledam s vremenske distance. Više ne mogu imati iste emocije. To je postalo dio mog života koji sam na neki način preradio. Mjesec maj je težak. Kada zamiriše proljeće, kada trava buja, kada je sunčano, sve me vraća u 1992. godinu. Mnogi preživjeli kažu da je maj najteži upravo zbog stvari koje smo tada doživjeli – kaže Mujagić u intervjuu za Preporod.info.

Vrijeme je učinilo svoje. Danas može otići u Omarsku i vratiti se miran, govoriti o tome smirenije, ali nije uvijek bilo tako. Prvi povratak na mjesto zatočenja ostavio je dubok trag. Prisjeća se da je njegov prvi povratak u Omarsku nakon rata bio izuzetno težak.

– Kada sam 2004. godine ušao u Omarsku nakon logora, imao sam strašna sjećanja. Pet dana sam hodao kao zombi. Kada sam ušao, vidio sam šehide. Kao da su se oko mene počele vrtjeti duše. Prepao sam se toga. Stajao sam tamo 45 minuta i tada sam prvi put dao intervju za holandske medije nakon logora. Nešto je puklo u meni, suzio sam, govorio i prisjećao se. Osjećao sam se kao da su se svi mrtvi podigli oko nas. Smrt je bila svuda oko nas – prisjeća se Mujagić.

Na pitanje je li vjerovao da će preživjeti, s obzirom na to da je smrt gledao skoro pa svakodnevno, kaže: “Jesam”.
No, Mujagić se posebno sjeća epidemije dizenterije koja je harala među logorašima.

– Ljudi nisu umirali samo od batina, noža i metka. Umirali su i od bolesti. I ja sam bio toliko iscrpljen da nisam mogao stajati na nogama. Kasnije mi je otac rekao da sam izgledao kao čovjek za kojeg sam dan ranije rekao da neće dočekati jutro – kaže Mujagić.

Borba za život tada se vodila iz sata u sat. U jednom trenutku bio je toliko slab da se nije mogao pomjeriti s mjesta na kojem je ležao, nije imao ni snage da govori. Dok su se izvan prostorije čuli krici ljudi koje su mučili i ubijali, ugledao je oca kako ga nijemo posmatra.

– Vidio sam suze u njegovim očima. Pomislio sam da plače zbog nekoga koga su upravo ubili. Onda sam shvatio da gleda mene. Da plače zbog mene – prisjeća se.

U tom trenutku, kaže, donio je odluku da neće odustati.

– Rekao sam sebi da meni ovdje nije mjesto. Kasnije sam pozvao babu i šapatom mu rekao: “Nemoj plakati. Mi smo glavne uloge u ovom filmu. Glavne uloge ne umiru” – kazuje Mujagić.

Danas taj trenutak smatra jednom od prekretnica svog preživljavanja, iako je svjestan da je imao puno sreće.

– U logoru sam naučio da tijelo ne može nositi dušu, ali duša može nositi tijelo – kaže.

Nakon što je preživio najteže dane bolesti, gladi i iscrpljenosti, Mujagić je nastavio svjedočiti ljudskoj izdržljivosti, ali i brutalnosti koja je svakodnevno odnosila živote. Kaže da ga je fascinirala snaga pojedinih logoraša.

– Neke ljude su danima tukli. Mislio si da nema šanse da prežive, a oni bi se ponovo podigli. Čovjek je jači nego što može zamisliti – navodi Mujagić.

S druge strane, smrti su bile svakodnevnica. Zvukovi mučenja i ubijanja ostali su duboko urezani u sjećanje.

– Krike nekoliko ljudi koje su mučili nikada neću zaboraviti. Znalo je trajati po pola sata, nekad i duže. Nakon tolikog mučenja metak im je bio nagrada. Jednog subotnjeg junskog popodneva, lomili su ljudima nožne prste čizmama, okretali nož u ustima, rezali ih i ponižavali na najgore načine – prisjeća se najtežih trenutaka Mujagić.

Tek godinama poslije počeo je slagati širu sliku onoga što se dešavalo iza zidova Omarske. Danas vjeruje da je otkrivanje logora od strane stranih novinara početkom augusta 1992. godine spasilo brojne živote.

– Kasnije sam čuo da su svi koji su završili u Omarskoj trebali biti ubijeni. Da logor nije otkriven, vjerovatno bi nastavili tim putem. Mnogi su spašeni jer jednostavno nisu stigli pobiti sve ljude koje su planirali – ističe.

U logoru, kaže, nije postojao jasan obrazac prema kojem su birane žrtve, ali su određene grupe bile posebno na udaru.

– Prvo pravilo bilo je da nema pravila. Ubijali su koga su htjeli. Neka sela i prezimena bila su posebno zanimljiva. Ljudi iz Jakupovića masovno su prozivani i odvođeni. Ubijani su ljekari, sudije, direktori, profesori, policajci, inžinjeri, ugledni ljudi koji su predstavljali okosnicu zajednice – priča Mujagić.

Prisjeća se i riječi svog strica Osmana, upućenih bratu Huseinu nakon dolaska u Trnopolje.

– Rekao je da izgleda dolazi red na učitelje, a što su po zanimanju bili stric i moj otac Husein. Htio je reći da su sistematski uklanjali one koji su imali ugled ili uticaj među ljudima. Osim društvenog statusa, presudna je mogla biti i politička pripadnost. Ako si bio vezan za neku stranku ili si bio politički aktivan, to je često bilo dovoljno da postaneš meta – navodi.

Iz Omarske je prebačen na Manjaču 21. augusta 1992. godine. Tada je imao svega 45 kilograma, na visinu od 190.

– Na Manjači su uslovi bili nešto bolji nego u Omarskoj, ali i tamo je bilo premlaćivanja i ponižavanja. Ljudi su i tamo ubijani, posebno prije nego što smo mi stigli. Iako su logoraši bili registrovani od strane Crvenog krsta, ni to nije uvijek predstavljalo zaštitu. Bilo je ljudi koji su imali kartice Crvenog krsta pa su ipak ubijeni – kaže.

Mujagić je među hiljadama Prijedorčana koji su bili prisiljeni obilježiti svoje kuće bijelim čaršafima i nositi bijele trake. Kuća njegove rodbine u kojoj je boravio tih dana u Prijedoru bila je jedna od onih koje su označene bijelim čaršafom. Iz nje je i odveden.

– Teško da bi neko ko nije poslušao tu naredbu dobro prošao. Građani Prijedora srpske nacionalnosti bili su pozvani da se pridruže vojsci i policiji u lovu na „ekstreme, a ostali građani da svoje kuće označe bijelim čaršafima – kazuje.

Posebno ga pogađa činjenica da danas postoje pokušaji negiranja tih događaja.

– I djeca su nosila bijele trake. To nije nikakav mit. Bijela traka je bila obavezna u centru Prijedora. Rođak mi je pričao da je kao dijete morao nositi traku kad bi išli po hljeb, a traka je upravo bila razlog da su ih gurali kraju reda – navodi Mujagić.

U sjećanju su mu ostale i slike 30.maja 1992.godine kada su ga autobusom odvozili prema logoru, uz cestu je vidio tijela ubijenih ljudi.

– Sjećam se leševa pored puta. Kasnije sam čuo i da su neke ljude bacali sa solitera na asfalt – riječi su Mujagića.

Danas smatra da su brojne presude međunarodnih i domaćih sudova donijele važnu satisfakciju žrtvama, ali da pravda još nije u potpunosti zadovoljena.

– Mnogi koji su činili zločine u logorima osuđeni su pred Haškim tribunalom i sudovima u Bosni i Hercegovini. To je važno. Međutim, ostaje gorčina zbog činjenice da neki ljudi odgovorni za zločine i dalje žive slobodno – ističe.

Osim toga umjesto da se iz prošlosti uči, zločinci se veličaju.

Kao magistar prava godinama prati sudske procese i rasprave o karakteru zločina počinjenih u Prijedoru, ali i u cijeloj BiH. Njegov stav je jasan. U cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i Prijedoru počinjen je genocid.

– Dakle, po meni genocid je počinjen u cijeloj BiH jer je bilo genocidne namjere djelimičnog ili potpunog istrebljenja jedne grupe. Druga stvar je sam čin istrebljenja – kaže Mujagić.

Kao jedan od primjera navodi svjedočenja iz sudskih procesa koja su ga posebno potresla. Prisjeća se iskaza doktora Idriza Merdžanića o teško ranjenoj djevojčici kojoj su granatom bile otkinute obje noge.

Kada je pokušao dobiti pomoć, jer je pozvao bolnicu u Prijedoru rečeno mu je: “Umrite balije, ionako ćemo vas sve pobiti”.

– Ovakve izjave govore o genocidnoj namjeri koja je postojala – istakao je Mujagić.

Danas, nakon svega što je prošao, najvažnijom smatra borbu za istinu i kulturu sjećanja. Vjeruje da Bosna i Hercegovina ne može graditi normalnu budućnost bez iskrenog odnosa prema prošlosti.

– Mi još uvijek vodimo rat s prošlošću. Ne može biti normalnog pomirenja dok ne prihvatimo činjenice i presude sudova. Ne možemo očekivati da gradimo zdravo društvo ako djeca odrastaju slušajući da se stvari koje su se dogodile zapravo nisu dogodile – napominje.

Smatra da je neophodno poštovati sva mjesta stradanja, bez obzira na nacionalnost žrtava.

– Moramo imati snage da obilazimo i stratišta drugih ljudi, da poštujemo svaku nevinu žrtvu i da govorimo istinu. Bez toga nema ni pomirenja ni budućnosti – kaže Mujagić.

Za Satka Mujagića svjedočenje nije samo podsjećanje na prošlost. To je, kako kaže, dug prema onima koji nisu preživjeli i opomena generacijama koje dolaze da se zločini iz devedesetih nikada i nigdje više ne ponove.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)