Zanimljivosti o bosanskohercegovačkim džamijama: Crkve-džamije

Povodom manifestacije "Dana džemata i džamija 2026." Muzej islamske kulture i umjetnosti Sarajevo u saradnji s Upravom za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini tokom trajanja manifestacije priređivat će tekstove o zanimljivim, manje ili više poznatim podacima o pojedinim bosanskohercegovačkim džamijama.

Autori priloga su: dr. Sumeja Ljevaković-Subašić i dr. Elvir Duranović.

Crkve-džamije

 Tokom osmanske uprave u Bosni i Hercegovini posvećivala se pažnja slobodi vjeroispovijesti i zaštiti nemuslimanskih naroda. Njihov status bio je reguliran ahdnamama i fermanima, a bogomolje koje su nemuslimani koristili za svoje vjerske potrebe uživale su državnu zaštitu. Osmanske vlasti uglavnom se nisu miješale u crkveno uređenje.

Pod kojim uslovima islamsko pravo dozvoljava da se crkve pretvaraju u džamije? 

U vezi s pretvaranjem postojećih crkvi na tlu Bosne i Hercegovine u džamije, Osmanska Carevina postupala je u skladu s islamskim pravom, pri čemu je važnu ulogu imao način osvajanja pojedinih područja, odnosno, da li je mjesto na kojem se crkva nalazila osvojeno vojnom silom ili sporazumno?

Većina islamskih učenjaka smatrala je da vladar, u skladu s općim državnim interesom, postojeće nemuslimanske bogomolje u mjestima osvojenim silom može ostaviti njihovim ranijim korisnicima ukoliko žive u tom mjestu. Na takav način postupio je sultan Mehmed Fatih kada je bosanskim katolicima izdao Ahdnamu u Mlodražju 1463. u kojoj stoji:  

Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute (bosanske franjevce) ni njihove crkve... Ni moje Visoko veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove bogomolje.

Sporazumno osvojeni teritoriji podlijegali su odredbama ugovora. Nemuslimanima su garantirana dogovorena prava. Ukoliko je to ugovorom bilo regulirano, oni su imali pravo zadržati svoje crkve.

Do promjene namjene pojedinih crkvi i njihovog pretvaranja u džamije dolazilo je uglavnom u posebnim okolnostima, poput sporazumnog ustupanja objekata, napuštanja bogomolja na način da se nemuslimansko stanovništvo u cijelosti iseli iz nekog mjesta; ili promjene vjerskog statusa stanovništva određenog naselja, naprimjer, da cijelo nemuslimansko stanovništvo prihvati islam.

Napomenimo ovdje da je u kasnom srednjem vijeku, u doba osmanskog osvajanja Bosne, neuporedivo teži status imalo muslimansko stanovništvo u kršćanskim državama budući da nije imao nikakvih vjerskih prava, a o postojanju džamija za muslimanske robove, jer su samo u tom svojstvu mogli živjeti u tadašnjim kršćanskim državama, nije bilo ni govora.

 Crkve-džamije u Bosni i Hercegovini

Pouzdano se zna da su na području Bosne i Hercegovine tri crkve pretvorene u džamije. To su: crkva sv. Marije ili Fethija, džamija Sultana Sulejmana u Jajcu; crkva sv. Ante ili Fethija džamija u Bihaću te crkva sv. Nikole ili Skender-begova džamija u Srebrenici.

Skender-begova, Bijela džamija (Crkva sv. Nikole) u Srebrenici

Nekadašnja crkva sv. Nikole u Srebrenici pretvorena je u džamiju poslije 1686. godine, nakon što su se franjevci i tadašnje katoličko stanovništvo potpuno odselili iz Srebrenice u vrijeme Bečkog rata.

Na ruševinama te crkve uništene u ratu podignuta je Skender-begova ili Bijela džamija u Srebrenici. Džamiju su za vrijeme Agresije (1992-1995) srušili ekstremisti Vojske RS-a. Nakon rata je obnovljena.

^{Skender-begova, Bijela, džamija u Srebrenici nekada crkva sv. Nikole (Izvor: MIZ Srebrenica)}

 Hadži Nesuhova džamija u Prozoru prema predanju bila je crkva

Prema predanju, hadži Nesuhova džamija u Prozoru također je ranije bila crkva. Nekada se u njoj mihrab nalazio u lijevom uglu, a istraživači navode da je u džamiju pretvorena nakon što je okolno stanovništvo prešlo na islam.

Objekt stare Hadži Nesuhove džamije je srušen, a na njegovom mjestu podignuta je nova džamija. 

Fethija, Džamija Sultana Sulejmana (crkva sv. Marije) u Jajcu

Do osmanskih osvajanja u kraljevskom gradu Jajce nalazila se crkva sv. Marije. Nakon pobjede na Mohačkom polju 1526. i poraza Mađara, dvije godine kasnije u januaru 1528. Gazi Husrev-beg je s jakom vojskom opsjedao utvrđeni grad Jajce.

Budući da vojnoj posadi i stanovništvu u Jajcu više niko nije mogao priteći u pomoć, mađarski izvori navode da je postignut  dogovor:  mađarskoj vojnoj posadi i nemuslimanskom stanovništvu dozvoljen je slobodan prolaz s konjima i pokretnom imovinom, dok su stoku i ratni pribor morali  ostaviti. Dogovor je ispoštovan s obje strane tako da je u vlasništvo Osmanskoj Carevini predat grad Jajce sa svim objektima u njemu.

Crkva sv. Marije u Jajcu pripala je, dakle, u vlasništvo osmanskoj vlasti u Jajcu. Budući da su desetljećima kasnije jedini mještani Jajca bili osmanski vojnici i muslimansko stanovništvo, kršćansko stanovništvo je cijelo odselilo, a crkva i ostali objekti su dogovorom predati osmanskoj vlasti, sudske (kadija) vlasti donijele su odluku da se crkva može pretvoriti u džamiju. Crkva je pretvorena u džamiju, a na zvonik sv. Luke postavljen je alem.

Džamija je služila svojoj svrsi do 1832. godine kada su je nakon sloma Husein-kapetana Gradaščevića nepažnjom zapalili nizami, vojnici Omer-paše Latasa, 1832. godine. Budući da nije imala svog vakufa džamija od tada nije obnovljena. Početkom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini 1888. godine u Jajcu su izbili nemiri između muslimana i katolika kada su katolici skinuli alem sa zvonika/munare.

Kako bi spriječila eventualne sporove oko vlasništva nad crkvom-džamijom i zabranila bilo kakve radove koji bi mogli narušiti njenu historijsku vrijednost, austrougarska vlast je 27. juna  1892.  godine  donijela  Zakon  kojim  je  proglasila  džamiju  spomenikom  kulture  i  predala  je  na  upravljanje  Zemaljskom  muzeju  u  Sarajevu. Džamija je uknjižena kao posjed Vakufskog povjerenstva u Jajcu.   

 Fethija džamija (Crkva sv. Ante) u Bihaću

Za razliku od Jajca kojeg su Osmanlije 1528. prilično lahko osvojile, borbe oko Bihaća 1592. trajale su duže i bile su krvavije. Kada je kršćansko stanovništvo u Bihaću uvidjelo da se ne može odbraniti nagovorilo je komandu grada, koja to nije željela, da sklopi primirje s Osmanlijama i preda grad Bihać što se i desilo.

Sve što je bilo ranije dogovarano u Jajcu, dogovoreno je i u Bihaću s tim što je u Bihaću dozvoljeno da mogu ostati oni kršćani koji to žele. Budući da je najveći broj kršćanskog stanovništva, uslijed ratnih dešavanja, već ranije bio odselio iz Bihaća i okoline, te da su u vrijeme osvojenja grada tenzije bile izuzetno velike, dešavala su se ubistva i prilike nisu bile sigurne, najveći broj kršćana je u prvom mahu iselio iz Bihaća, a kasnije su svi napustili grad.

Prema hrvatskim izvorima, do 1578. crkva sv. Ante bila je napuštena tako da su je vojnici koristili kao spremište za municiju. Te 1578. u crkveni zvonik je udario grom uslijed čega se zapalio barut u njoj. Crkva i zvonik su dodatno nastradali, a bilo je i mrtvih. Isti hrvatski izvori navode da su 1586. godine od crkve sv. Ante stajale samo zidine bez krova.

Takvu oštećenu i napuštenu crkvu sv. Ante Osmanlije su pretvorile u džamiju. Džamija je protokom vremena po potrebi obnavljana tako da je ostala sačuvana u istim zidinama do današnjih dana. Budući da crkva nije usmjerena prema kibli, klanjači u džamiji tokom molitve stoje poredani ukoso.

 Postoje narodna predanja, pa čak i zlonamjerna izmišljanja da su brojene džamije u Bosni i Hercegovini podignute na temeljima nekadašnjih crkvi. Imajući u vidu današnje društveno-političke okolnosti u našoj zemlji takva retorika ne pridonosi miru.

(Preporod.info)