Još niko nije odgovarao za ubijenu djecu Goražda

 

Prije 34 godine, 4. maja počeo je oružani napad na Goražde, jedini preostali slobodni grad na Drini čime je nastupila opsada duga 1.336 dana tokom koje je izgubljeno na hiljade života.

U potpunoj blokadi, u nemogućim uslovima, bez dovoljno oružja, hrane, struje, medicinske opreme, nastala je snaga koja je od Goražda napravila jednu od  najduže branjenih enklava u BiH, a zahvaljujući istrajnosti i hrabrosti njegovih branilaca uspjelo je izbjeći sudbinu Žepe i Srebrenice.

Uprkos hrabrosti i borbi, za vrijeme troipogodišnje opsade grada poginulo je blizu 4.000 ljudi, vojnika i civila, među kojima je ubijeno i ranjeno više od 500 djece.

Iako je prošlo više od tri decenije, nalogodavaci i počinitelji masovnih ubistava za organe gonjenja nisu dostupni. Optužnice i sudski procesi su izostali. Poražavajuće je da oni u čijim rukama je pravda sebe mogu pogledati u ogledalo, a ne zapitati se: “Zašto štitim ubicu?”

Jer, da je bilo želje za pravdom moglo se. Umjesto toga, zločinci se slobodno šetaju, a porodice umiru čekajući pravdu za ubistvo najmilijih.

Najužasnija činjenica je što su meta bila i djeca, a da Tužilaštvo nije smoglo hrabrosti da to osudi.

O ubistvu djece u knjizi pod nazivom  "Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992.-1995.", pisao je Muamer Džananović, stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U knjizi se može naći i većina dokaza koji potvrđuju da status sigurne zone Goraždu nije značio ništa.

Primjerice, nakon dobijanja statusa sigurne zone do kraja agresije ubijeno je najmanje 64, a ranjeno najmanje 203 djece. Često su uz djecu stradale i cijele porodice.

Džananović je došao do podataka da je 5. jula 1992. teško ranjen granatom jedanaestogodišnji Edin Sijerčić, a istom granatom ubijeni njegov brat blizanac Emir i desetogodišnja prijateljica Džarije Bajrami.

Trinaestog augusta 1992. godine u masovnom ubijanju i ranjavanju civila ranjeni su braća, dvogodišnji Amer Džebo i šestogodišnji Damir. Istom granatom ubijeni su njihovi otac i majka.

U svom istraživanju došao je do podatka da je 57 posto ubijene djece muškog spola, ubijana su djeca svih uzrasta, a 40 posto ubijene djece je predškolskog uzrasta.

Više od 98 posto djece je bošnjačke nacionalnosti, a najveći procenat ubijene djece je ubijen je od 12 do 18 sati (47 posto), kada je agresor jasno vidio i znao šta mu je cilj. Također, prema načinu izvršenja zločina, najveći procenat djece ubijen je granatiranjem (71 posto), a 31 posto djece je stradalo u masovnim ubistvima jednom ili dvjema granatama.

S obzirom na veliki broj ubijene djece, 14. maj je proglašen Danom sjećanja na ubijenu djecu Goražda u periodu od 1992. do 1995.godine.  Na taj datum ispred spomen-obilježja zadnjih godina majke se prisjećaju ubijene djece, a sugrađani po ko zna koji put traže pravdu za ovaj zločin. 

Portal Preporod.info je od Tužilaštva BiH tražio odgovore zašto još niko nije odgovarao za ubijenu djecu Goražda, ali i ostale žrtve.

Do objave ovog teksta nismo dobili odgovor. Nadamo se da će do 14. maja, barem iz Tužilaštva BiH imati toliko empatije prema žrtvama da kažu gdje je zapelo.

Inače, najviše djece ubijeno je i ranjeno tokom mjeseca aprila 1994. godine, za vrijeme operacije Zvijezda 94 VRS na Goražde, koja je i počela ubijanjem i ranjavanjem djece. Od 20 ubijene djece za vrijeme te operacije prvi su 30. marta 1994. ubijeni jedanaestogodišnja Medisa Zukić i njen osmogodišnji brat Haris, koji je umro dan poslije od posljedica teškog ranjavanja.

Osim 20 djece ubijene u toj operaciji, za nešto manje od mjesec dana koliko je trajala ranjeno ih je 53.

Posljednje ubistvo se desilo 20. augusta 1995. godine, kada su ubijeni Selvedina Džafović (7), Armin Buljubašić (3) i njegova tetična Šejla Užičanin (7).

(Amina Nuhanović/Preporod.info)