Feljton: Ivo Andrić i Safvet-beg Bašagić (1)

Dio iz knjige dr. Šaćira Filandre "Moj zavičaj u svjetskoj povijesti", koju feljtoniziraju novine Preporod

Piše: Šaćir Filandra 

U izdanju Bošnjačke zajednice kulture nedavno je objavljena nova knjiga profesora Šaćira Filandre pod naslovom „Moj zavičaj u svjetskoj povijesti“. Radi se o jednom originalnom kulturno-antropološkom i historiografskom sagledavanju povijesti Bosne, konkretno područja autorovog užeg i šireg zavičaja, Hercegovine.  Filandra donosi komparativna približavanja, kontrastiranja i propitivanja nekih od najznačajnijih ličnosti koje potiču iz njegovog rodnog kraja, a koja su politički, vjerski, kulturno i historijski oblikovala Bosnu i Hercegovinu, širi region Balkana pa i svjetsku scenu,  od srednjeg vijeka do danas. U narednim brojevima ćemo objavljivati dijelova ove izuzetne studije. 

Andrićeva Bosna

Ivo Andrić, kultni pisac jugoslavenske, srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, dobio je 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost, baš u godini moga rođenja. U beogradskoj Politici 1982. godine, kao student II godine filozofije, naišao sam na vijest da je Zadužbina Ive Andrića iz Beograda u prvom broju svojih Sveski štampala njegovu doktorsku disertaciju, odbranjenu na Univerzitetu u Grazu (1924).

Za piščeva života, a umro je 1975. godine, disertacija nije štampana. Poručio sam je, dobio poštom i taj primjerak posjedujem i danas. U sarajevskoj muslimanskoj intelektualnoj zajednici, koja je tokom socijalizma bila mala, ali i kritički nastrojena prema Andriću, govorilo se da Andrić nije za života dozvoljavao štampanje svoje doktorske disertacije iz razloga što je ona za njega bila kompromitantna! U tom krugu, čiji sam bio svjedok i poznavalac, vladalo je uvjerenje da je idejna antimuslimanska osnova Andrićevog književnog opusa data u disertaciji, odnosno da je on u književnim ostvarenjima samo literarizirao stavove date u njoj.

A njegovom književnom radu zamjeralo se, sumarno govoreći, da je idejno antiislamski, antimuslimanski, pa time i antibosanski, da u njegovom književnom djelu nema nijedan pozitivni muslimanski lik te da su bosanski muslimani, njihova duhovnost i kultura tendenciozno prikazivani u najcrnjim bojama. 

U Zadužbini Ive Andrića u Beogradu, koja se brinula o njegovoj cjelokupnoj zaostavštini, prominentno mjesto i ulogu imao je profesor Predrag Palavestra. Kao s hercegovačkim pravoslavcem iz okoline Mostara, godinama sam po zavičajnom i akademskom osnovu drugovao i on mi je na posljednjoj kafi u Beogradu svjedočio da je izdavanje Andrićeve disertacije bilo dio programa rada Centra za dokumentaciju Zadužbine, koji je bio zadužen za sređivanje i objavljivanje bogate piščeve neknjiževne dokumentacije, te da tu nije bilo nikakvih skrivenih motiva.

Bilo kako bilo, s kritičkim bosanskomuslimanskim čitanjem Andrićeva djela već u studentskim godinama upoznat sam preko studije Na Drini ćuprija i Travnička hronika Ive Andrića u svjetlu bratstva i jedinstva Šukrije Kurtovića, koja je tih godina kao tekst izvučen na šapilografu u povjerenju cirkulirala unutar kruga povjerljivih čitača, u koje sam i sam spadao, jer njegov objavljeni primjerak u Zulfikarpašićevim Bosanskim pogledima u Zürichu nama u zemlji nije bio dostupan.

Opaske o Andriću u eseju Bosanski duh u književnosti: Šta je to? Muhameda Filipovića dodatno su me fokusirale na Andrićevu Bosnu, da bi zrelo književno-teorijsko ostvarenje Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu Muhsina Rizvića i najnovija filozofska studija Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja Rusmira Muhmutćehajića zaokružile moj niz bošnjačkih recepcija Andrića. Naravno, i tada i danas “dirnuti” u Andrića mimo decenijama ustaljenog estetskog i političkog kanona bilo je hereza, ali i teški grijeh. Svi koji su to učinili i još danas čine morali su biti spremni na oštre kritike, ako ne i na svojevrsnu intelektualnu ekskomunikaciju. 

Nisam kompetentan za davanje književnoteorijskih sudova o Andriću, niti to činim. Za mene je osobno on sjajan pisac, majstor rečenice i stila, volim ga i mogu čitati, što za mnoge savremene književne veličine ne mogu reći. Njegova slika Bosne i njenog duhovnog života pod Osmanlijama data u doktorskoj disertaciji interesantna mi je i intrigantna, ali smatram je manjkavom, jednostranom i ideologiziranom.

U tekstu koji slijedi pokušavam iznaći razloge njegovih takvih stavova o islamu, Bosni i bosanskim muslimanima na način da je komparativno sučeljavam s doktorskom disertacijom jednog drugog Bosanca, Safvet-bega Bašagića, koji na manje-više sličnu ili istovjetnu temu stječe doktorsko zvanje 1910. godine na Univerzitetu u Beču.

I tuđi i svoji

Već u prvoj rečenici Predgovora za doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Graz, 1924) Andrić jednim stavom i otvara i zatvara horizont svog istraživanja[1] kada se referira na neimenovani izvor, prije bih rekao jedno evropsko kršćansko onovremeno mnijenje, da je osvajanjem Carigrada (1453. godine kada ga osvajaju Osmanlije) “evropskom čovečanstvu naneta rana”, te dodaje: “Biće da je malo zemalja koje su ovaj udar imale teže i bolnije da osete nego što je slučaj sa Bosnom.”[2] S pojednostavljenim pretjerivanjem i u manihejskom maniru on vrši kulturalnu polarizaciju kršćanstva i islama, pa iz te polarizacije kao suprotstavljenosti Dobra i Zla, Svjetla i Tame on promatra svijet i poziciju Bosne u njemu. Andrić dijeli esencijalističke predstave svog vremena o pitanju vrednovanja kultura.

A ta praksa vrednovanja kultura kao viših i nižih, vrednijih i manje vrijednih intelektualno je postignuće evropocentričnog Zapada 19. stoljeća i kao takva je zadugo bila neupitna. To je i doba kada je na vrhuncu orijentalistički diskurs u društvenim i humanističkim znanostima. Takav diskurs, kao proizvod i svojina prvenstveno istraživača, intelektualaca i imperijalnih političara, dakle jedne uske elite, u to je doba skretao interes slabašnom svijetu islama, budući da je preokupiran totalitarizmom, nacionalizmom i fašizmom u vlastitom dvorištu, što, naravno, nije umanjivalo činjenicu da je orijentalistički nadzor već bio skoro opći stav i javnog mnijenja na Zapadu. Kolonijalna stvarnost svijeta prvih decenija 20. stoljeća još je neupitna bez obzira na promovirani princip prava naroda na samoopredjeljenje američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Tek će se sredinom stoljeća pojaviti postkolonijalne teorije i antikolonijalni politički pokreti. 

Da je Andrićevo djelo potrebno posmatrati “i u kontekstu globalnih evrocentričkih odnosa prema Orijentu[3]”, prvi je od bosanskohercegovačkih istraživača ukazao profesor Esad Duraković. S onu stranu stavova koji Andrićevu disertaciju smatraju idejnim ishodištem njegove književnosti, a takvog je mišljenja i Zoran Konstantinović, kada prilikom prvog publiciranja disertacije kaže da se u njoj može otkriti “geneza svega što je Andrić kao književnik oblikovao i iskazao”,[4] Duraković smatra da takvo povezivanje nije čak ni nužno, jer imanentna analiza njegova književnog djela “nedvosmisleno upućuje na autorove evrocentrističke ideološke stavove radikalizirane do razine pravog rasizma”.[5]

A to evrocentričko sataniziranje Drugog ogleda se u tome što, prema Durakoviću, nema književnika u “jugoslovenskoj literaturi” “koji je s tolikom odbojnošću i tako mračnim tonovima slikao cijeli jedan narod i njegovu povijest zbog toga što pripada drugom civilizacijskom krugu”.[6] Istina, Andrić je u disertaciji dijete svog vremena, doba vladavine evropskih ideologija (nacionalizam, fašizam, staljinizam), eksterminacije etničkog, ideološkog i svjetonazorskog Dugog, a budući da misao bilo koje epohe o samoj sebi nikada nije cjelovita i istinita, takvu sudbinu imaju i njegovi nalazi u doktorskoj disertaciji.

Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju novina Preporoda

(IIN Preporod)