Patriotizam bez glasa(nja): Zašto dijaspora ne glasa

Piše: Merjema Hasnbašić 

Dok se broj ljudi bh. porijekla u svijetu procjenjuje na oko 2,2 miliona, a broj iseljenika rođenih u Bosni i Hercegovini na 1.837.375 u 54 zemlje, za Lokalne izbore 2024. na portalu e-Izbori otvoreno je 53.977 korisničkih naloga, ali je u konačni izvod za glasanje izvan BiH upisano 44.788 birača. Šta, zapravo, znači kada bošnjačka dijaspora ne glasa na izborima? Nepopunjen glasački listić? Ili odustajanje od toga da se veza s Bosnom i Hercegovinom — u emociji, jeziku, porodičnim vezama i novcu — pretvori u politički učinak? 

Bošnjačka dijaspora Bosnu i Hercegovinu nije zaboravila. To pokazuju emocije, porodične veze, imovina i milijarde maraka koje svake godine ulaze u zemlju iz inostranstva. Ali broj birača pokazuje nešto drugo: veza s domovinom sve se rjeđe pretvara u politički utjecaj. To je priča o tome kako se patriotizam zadržao, a povjerenje u izbore raspalo. 

Zašto je važan svaki glas dijaspore

Ovaj tekst bošnjačku dijasporu stavlja u fokus ne zato što je ona jedina politički važna na izborima u BiH, nego zato što se posljedice njene apstinencije i pristajanja da budu “neiskorišten birački i politički potencijal” najjasnije vide tamo gdje su Bošnjaci nakon agresije ostali manjina.

U tim sredinama pitanje izlaznosti nije samo tema izbornog dana, nego pitanje ko će odlučivati o budžetu, javnom jeziku vlasti, simboličkim porukama, povratničkoj infrastrukturi i granici do koje se diskriminatorna politika može ugraditi u institucije.

Dakle, kada dijaspora ne glasa, to zapravo znači da se emotivna veza s državom ne pretvara u političku snagu, da odluke o mjestima iz kojih se otišlo donose drugi i da se u osjetljivim sredinama, posebno u RS-u, unaprijed prepušta prostor onima koji već drže vlast, bez šireg društvenog i političkog utjecaja koji je potreban. Ne izaći na izbore ne znači samo ne poslati listić. To znači pristati da njihov zdravi patriotizam koji inače unapređuje sve države svijeta kod njih ostane privatni osjećaj, a ne javni utjecaj.

Brojevi i zvanične statistike pokazuju koliko je taj raskorak dubok. Prema internoj analizi, dostupnoj autoru, zasnovanoj na zvaničnim izbornim izvještajima i statistikama, iz dijaspore je 1996. glasalo više od 450.000 birača, dok u posljednjih desetak godina broj birača iz inostranstva uglavnom ne prelazi 56.000. Isti materijal pokazuje i trajni jaz između prijave i stvarnog glasanja: 2002. registrirano je 58.987 birača, a glasalo 40.566; 2018. registrirano 76.682, a glasalo 50.252; 2020. registrirano 106.362, a glasalo 55.992; 2022. prijavljeno 63.263, a popunjene listiće vratilo 41.338 birača.

CIK-ov izvještaj za Lokalne izbore 2024. dodatno pokazuje da problem nije neinformiranost: obavijest o prijavi poslana je na 67.000 e-mail adresa ranijih birača izvan BiH, otvoreno je 53.977 korisničkih naloga, ali je konačno registrovano 44.788 birača.

(...) 

S minimalnim brojem glasova do velikih političkih promjena u RS-u

Kad se, dakle, taj apstraktni “potencijal” spusti na teren, stvari postaju mnogo konkretnije po pitanju mogućnosti utjecaja njihovih glasova. U Čajniču je, prema internoj analizi zasnovanoj na lokalnim rezultatima 2024, pobjednički kandidat osvojio 937 glasova. U Osmacima 1.516. U Novom Goraždu 582.

Važno je odmah reći: to nisu razlike između prvog i drugog kandidata, nego broj glasova koje su pobjednici osvojili. Ali upravo to i jeste poenta. Ne pokazuje se koliko bi glasova bilo dovoljno za automatski preokret, nego koliko su male izborne arene u kojima bi nekoliko stotina disciplinirano mobiliziranih glasova iz dijaspore moglo biti ozbiljan politički događaj.

Isto vrijedi za šokantne, gotovo nevjerovatne primjere iz istog materijala. Kupres u RS-u imao je po popisu 320 stanovnika, a načelnik je pobijedio sa 105 glasova. Istočni Drvar imao je 109 stanovnika, a pobjednički rezultat iznosio je 80 glasova. Te brojke ne dokazuju da bi dijaspora automatski “osvojila” takve općine, ali ruše najčešći alibi da jedan glas ništa ne mijenja. U pojedinim sredinama vlast se zaista mjeri brojem jednog autobusa birača.

U većim sredinama slika je drugačija, ali politička logika ostaje ista. Foča je prema popisu 2013. imala 19.881 stanovnika, Višegrad 11.774, a Prijedor 89.397. U takvim sredinama bošnjačka dijaspora ne bi preko noći preokrenula lokalnu vlast niti političke matrice, ali bi mogla promijeniti odnos snaga: ojačati mandate i pregovaračku moć, učiniti povratničke zajednice vidljivijim i natjerati lokalne vlasti da pažljivije računaju s prostorima iz kojih dolazi bošnjački glas. U politici to nije mala stvar. Često je to razlika između potpunog ignorisanja i nužnog uvažavanja.

Bošnjaci iz dijaspore trebali bi znati da ovo pitanje ima i sigurnosnu dimenziju. Ne zato što bi više glasova iz dijaspore automatski proizvelo bolju sigurnosnu situaciju, nego zato što bi povećalo političku cijenu ignorisanja i sigurnosti Bošnjaka u sredinama u kojima su nakon rata ostali manjina.

Ratnim zločincima se isplaćuju državne pare

U demografski prilično ispražnjenom prostoru RS-a, gdje je od 2005. umrlo 92.565 ljudi više nego što ih je rođeno, a 15 malih općina zajedno ima tek 49.182 stanovnika po popisu iz 2013, svaki organizirani blok glasova postaje politička činjenica.

A politička činjenica je uvijek teže ponižavana od politički nevidljive zajednice. Prijedor pokazuje zašto to nije teorija. Kada lokalna vlast javnim novcem može slati poruke koje vrijeđaju žrtve i normaliziraju poniženje, pitanje ko upravlja budžetom nije samo komunalno nego i sigurnosno pitanje za zajednicu koja tu živi ili se tu vraća.

Dakle, na primjeru Prijedora posebno vidimo zašto je lokalni nivo važan. Detektor je u martu 2026. objavio da je Gradska uprava Prijedora odobrila finansijsku pomoć Iliji Zoriću i Ljubiši Četiću i nakon njihovih pravosnažnih osuda za ratne zločine počinjene u Zecovima. Zoriću, koji je u bjekstvu od januara 2024, isplaćeno je 2.000 KM za stambeno zbrinjavanje, dok je Četiću u tri navrata odobravana pomoć od nešto više od 1.000 KM za liječenje roditelja.

Taj primjer pokazuje da općinski budžet nije važan samo za asfalt, rasvjetu i drugu lokalnu infrastrukturu, nego i zato što pokazuje političke prioritete i sistem vrijednosti onih koji njime upravljaju. Za bošnjačku dijasporu to je i direktno političko pitanje: ako svojim doznakama i potrošnjom pomaže da sistem diše, ima puno pravo pitati ko tim sistemom upravlja i kakve poruke šalje javnim novcem. Zato priča o izlaznosti bošnjačke dijaspore nije samo izborna i ekonomska, nego i sigurnosna i politička.(...)

 Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju novina Preporoda

(IIN Preporod)