In memoriam: Orhan Bajraktarević (1956–2026)
Piše: Rusmir Šadić
Malo je onih koji su snagom vlastitog duha i autentičnim držanjem utisnuli neizbrisiv trag u vrijeme i prostor u kojem su živjeli. Ali prof. Orhan Bajraktarević je bio jedan od takvih. Među nevelikim brojem istaknutih pojedinaca koji su znali misliti i po kojima će Fakultet islamskih nauka biti upamćen, ime prof. Orhana zauzima posebno mjesto.
Teško mi je što ove riječi ispisujem kao znak sjećanja i što sam prisiljen koristiti formu prošlog vremena, ali sam sretan što smo ga imali. Baš onakvog kakav je bio. Uvijek svoj, a vazda naš. U vremenu rastućeg neznanja i sveprisutne hipokrizije, prof. Bajraktarević je imao ono što mnogima izmiče – iskrenost i prosvijećenost.
Njegova predavanja i razgovori s njim uvijek su bili poticajni. Vješto se koristio majeutičkom metodom u nastojanju da sugovorniku "pokaže put" i da mu pomogne u njegovom suočavanju s vlastitim predrasudama i sumnjama. Cijenio je dijalog, a više od toga sugovornika koji zna misliti. Ipak, znao je prepoznati površnost. U tri vješta poteza maske bi brzo padale. I zato su ga neki – plašeći se sebe – radije nastojali zaobići.
Iako mi se na momente činio iznimno bliskim sokratovskom tipu filozofa po svom prepoznatljivo neumornom postavljanju pitanja i naglašavanju usmenog u odnosu na pisani izričaj, prof. Bajraktarević je prije svega bio nepokolebljivi zagovornik Ibn Rušdove misli. Oduševljavala ga je njegova racionalnost i jasnoća. Vjerovao je – zajedno sa Muhammedom Abidom Jabirijem, Hasanom Hanefijem i drugima – da je ponovni "povratak" muslimana na svjetsku scenu moguć jedino posredstvom uvažavanja racionalnog modela znanja kakav je prikazan u djelima magrebskog filozofa, a čiju misao su više cijenili drugi nego mi.
Iza sebe nam je ostavio svoje knjige i radove kao vječni poziv na sudjelovanje u dijalogu o najzagonetnijim pitanjima ljudske egzistencije, o vječnom i vremenitom, o svemu što staje između onog biti i ne biti, a što je prof. Bajraktarević u svojim disciplinarnim smještanjima oslovljavao u terminima Savremena arapska filozofija sa elementima filozofije religije, Islamozofski eseji (ka kritici muslimanskog uma), Filozofija života u islamu (u koautorstvu sa prof. dr. Almirom Fatićem), Sarajevski uvod u arapsku filozofiju. Ali, kazao bih da je u njegovom slučaju mnogo važnije ono što nije napisao u odnosu na napisano. Oni koji su ga poznavali znaju o čemu govorim. Takva oštrina intuicije i razigranost duha nikada ne mogu biti prenesene na papir.
Često je izražavao neslaganje, ali ne neslaganje radi neslaganja, nego kao znak autentičnog stava u činu samopotvrđivanja. Neki bi to mogli vidjeti kao "moć nepokornosti", s čime bi se mogao složiti ako je sintagma mišljenja u pozitivnom značenju i jedna od oznaka neponovljive autentičnosti.
Mogli bismo to izraziti i na drugačiji način. Intelektualni i duhovni habitus rahmetli Profesora bio je u odnosu potpunog identiteta s kartezijanskom formulom mislim, dakle jesam.
Potvrđivao je da je mišljenje ono što vrijedi, pa tek ako mislim, onda jesam i zato je uvijek bio spreman potvrđivati svoje postojanje kroz mišljenje. Naglašavao je značaj kritičkog mišljenja i nužnosti odbrane prostora slobode. U duhu istinskih egzistencijalista uvijek je brinuo za pojedinca i njegove strahove.
Koračao je dostojanstveno, a tako je i otišao... Ipak, za mene prebrzo... Nedostajat će mi njegova ohrabrenja i poticaji, vedrina i neposrednost, širina i jednostavnost, filozofija. Jučer smo ga ispratili, a s njim je otišao čitav jedan svijet. Putuj, dragi Učitelju, i neka ti je lahka zemlja bosanska!
(Preporod.info)
