Od petka do petka: Muamer Jusupović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 17. do 23. aprila 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Muamer Jusupović, imam džemata Cerska, Medžlis Islamske zajednice Vlasenica.

Petak, 17. aprila

Petak je. Ustaljene jutarnje aktivnosti. Pregledam elektronsku poštu. Česte su čestitke povodom mubarek dana koje upućuju džematlije i prijatelji koji su razasuti širom Bosne i Hercegovine i dijaspore.

U Cerskoj je pravi proljetni dan. Sunce, listovi se razvijaju, zelenilo, behar. Blagi povjetarac donosi neodoljive mirise.

Obilazim džamiju i harem da provjerim je li sve uredu i na svom mjestu. Vršim posljednje pripreme za džuma-namaz. Hutbu sam pripremio.

Mjesec april prolazi u znaku sjećanja na početak agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Uglavnom mi preovladavaju ove teme tokom aprila. U ovo vrijeme osjećamo i ponos i tugu. Početom aprila podsjećamo se na herojski otpor koji je pružen u Cerskoj. Od aprila 1992. do marta 1993. godine. Jedanaest mjeseci protiv agresora - tada četvrte sile Evrope. Cerska je iznjedrila istinske gazije i ljiljane. To je vrijeme kada se sjećamo i 856 šehida šireg područja Cerske koji su položili svoje živote u agresiji na RBiH. Sredinom aprila sjećamo se slavne Armije RBiH, a kraj aprila je vrijeme kada se sjećamo progona bošnjačkog stanovništva i okupacije Vlasenice i klanjamo kolektivnu dženazu ubijenim Bošnjacima. Ove godine, 25. aprila na mezarju Rakita u kabur ćemo spustiti šest naših šehida. Danas sam s džematlijama podijelio ove informacije.

U popodnevnim satima Mušan Čelebić i ja obišli smo musallu u Čelebićima kako bismo izvršili određene pripreme s obzirom da ćemo u maju na tom mjestu obaviti džuma-namaz. Musalla u Čelebićima je građevina uz munaru koja je ostala uspravna nakon što je 2014. godine u klizištu upotpunosti uništena ceranska džamija.

Na akšamu i jaciji bio sam u prilici da razgovaram s Begom ef. Selimovićem koji je danas stigao u Cersku. Naši razgovori su najčešće planovi koji se tiču realizacije određenih projekata, unapređenja džematskih aktivnosti, a za mene je to uvijek korisno provedeno vrijeme, jer Bego-ef. je insan s izuzetnim iskustvom. Često u našim razgovorima iskoristimo priliku da analiziramo aktuelne teme, tako je bilo i ovaj put. 

Subota, 18. aprila

Nakon redovnih jutarnjih aktivnosti pripremam se za polazak u Gobelje gdje subotom održavamo mektepsku nastavu. To je praksa otpočetka moje misije u džematu Cerska, od 2008. godine. Uvijek je potrebno krenuti malo ranije jer ću nekoga od džematlija susresti i dok se poselamimo, ispitamo potrošimo nekoliko minuta. Ovaj put na putu do Gobelja susrećem Ševku Gobeljića i Markusa u poslu, a sugerišu mi da neće piti kahvu dok se ja ne vratim.

Džemat Cerska čine dva naseljena mjesta, Cerska i Gobelje koje opet čine mnogobrojni zaseoci. Dolazak u Gobelje uvijek pamtim po tome što je mezarje smješteno na najljepšoj lokaciji u selu a pritom je uvijek lijepo uređeno, pored se nalazi šehidsko obilježje, a do njega mesdžid. Imam običaj tu zastati na trenutak i uputiti selame rahmetlijama, razgledam po nišanima među kojima ima šehida, mojih džematlija koji su iznijeli povratak na svojim plećima i nišana koji nam kazuju da smo mi na ovim prostorima generacijama unazad.

U mektebu me čeka devet od deset upisanih učenika. Veoma raspoložena i vrijedna djeca koja su naša budućnost i koja će, ako Bog da, stasati u poštene, moralne i čestite osobe. Mekteb je naš emanet koji se mora čuvati i prenositi budućim generacijama.

U popodnevnim satima obavio sam razgovor s džematlijom Rifetom Derviševićem koji živi u Hartfordu u Americi. Danas se u tom džematu održava program u povodu Dana otpora Cerske i on je tamo jedan od organizatora. Htio sam da čujem iz prve ruke je li sve pod kontrolom i je li sve spremno. Bit će puno Cerana pa sam rekao da prenese selame od nas s topraka. Rifet je insan koji uvijek konkretno djeluje i uvijek je na usluzi svom džematu. Ja sam se ovaj put morao pravdati zašto ga nisam obavijestio o zadnjoj aktivnosti u našem džematu kako bi on, a preko njega i ostale naše džematlije dale svoj doprinos. Bio je malo i ljut. Eto to je on.

Tokom dana razmijenio sam poruke s Nurdin-ef. Grahićem, mojim glavnim imamom kojem sam poslao spisak kandidata za takmičenje za nivo Medžlisa koje će se održati pred kraj aprila. Naš mekteb i džemat će predstavljati šest polaznika i to: Muhamed Udovčić, Erna Šiljković, Lejla Hasanović, Davud Jusupović, Adla Jusupović i Amina Hasanović. Nadam se da će, ako Bog da, ostvariti dobre rezultate. 

Nedjelja, 19. aprila

Jutros ponovo prekrasan prizor prilikom dolaska u mekteb. Učionica ispunjena osmijesima i lijepim raspoloženjem. Na punktu u džamiji u Cerskoj upisano je 23 polaznika mekteba. Jutros ih se 18 odazvalo na prozivci. U Cerskoj je uvijek visok procenat upisane djece u mektebu u odnosu na broj djece u džematu. A od upisanih uvijek je visok procenat redovnih. Mekteb, kao odgojno-obrazovna institucija, uvijek je zauzimao važnu ulogu u našem narodu. Danas, pored takmičenja koje je pred nama, razgovaramo i razmišljamo i o jednom izletu ili ekskurziji s obzirom da se bliži kraj mektepske godine.

Nakon mekteba pripremam se za odlazak na dženaza-namaz u mjesto Maćesi-Tumače koje pripada džematu Nova Kasaba a gravitira Cerskoj. Na ahiret je preselio rođak Avdija Hasanović. Tu ću danas sresti i vidjeti mnogo svoje rodbine jer je moja majka iz tog mjesta. Dženaza nam je, prije svega dužnost prema umrlim muslimanima, zatim prilika da pokažemo saosjećanje s porodicom ali i da se podsjetimo na prolaznost ovoga svijeta. Danas smo upotpunili ovaj ibadet zajedno i u velikom broju, porodica, rodbina i prijatelji našeg rahmetli Avdije. Dženazi su, pored brojnih džematlija prisutvovali imami Mustafa-ef. Berbić iz Nove Kasabe, Ismir-ef. Ibrić iz džemata Rovaši, Bego-ef. Selimović i ja.

Nakon dženaze proučen je tevhid u mesdžidu u Maćesima. U tom dijelu sam iskoristio da porazgovaram s rodbinom, a neke čak i upoznam.

Ikindijsko vrijeme sam proveo u Konjević-Polju gdje sam prisustvovao programu i ikrar-dovi za hadži Muniru Osmanović. Ovaj događaj se održao u porodičnoj kući naše hadži-hanume. Ovom radosnom i emotivnom događaju su prisutvovale brojne naše hadžije, porodica, rodbina i džematlije. Ikrar-dove su posljednjih godina česti događaji u džematima u Podrinju. To je postala jedna lijepa praksa i nadam se da će, ako Bog da, tako i ostati. Jedan lijep i ugodan program izveli su imam domaćin Amar-ef. Mandžić, Edis-ef. Šahović, imam iz Prače kod Sarajeva, Sulejman-ef. Sulejmanović i ja.

Ovdje moram dodati da je Sulejman-ef., koji je bio dugogodišnji imam u Novoj Kasabi, imam koji je formirao prvi džemat poslije agresije, uvijek bio podrška i oslonac nama mladim imamima. On sada treba našu podršku. 

Ponedjeljak, 20. aprila

Nakon nekoliko ugodnih i sunčanih dana jutros je osvanula kiša.                                           

S Begom ef. Selimovićem krenuo sam prema Tuzli. Još jedno ugodno jutro i putovanje kroz našu komunikaciju o tome kako ove godine realizirati džematske tradicionalne programe u maju, julu i augustu.

U Tuzli smo najprije posjetili Muftijstvo tuzlansko gdje smo porazgovarali s našim muftijom dr. Vahid-ef. Fazlovićem. Muftija snažno podržava, bdije i na svaki način pomaže džemate i imame u Podrinju. Svaki susret s njim je nova motivacija i jedno olakšanje od problema koji nas opterećuju.

S obzirom na to da nismo bili u prilici prisutvovati premijernoj promociji novog romana „Smajkanov“ našeg pisca i zemljaka Fajke Kadrića, željeli smo što prije doći do knjige. Ja sam otišao od Turali-begove džamije prema Specijalnoj biblioteci „Behram-beg“ kako bih potražio spomenuti roman. Dok sam išao, slučajno sam kod kapije sreo Nedima Salaharevića, hrabrog Vlaseničanina čija porodica je doživjela tragediju tokom agresije, a on je danas simbol borbe za svoju kuću i avliju. Drago mi je da je uspio nakon raznih opstrukcija obnoviti svoj dom u Vlasenici i kaže 'uskoro će efendija, ako Bog da, i dova (za useljenje)'.

U Biblioteci sam zatekao veoma raspoložene poznanike i uposlenike prof. Emir-ef. Šećića, mr. Seada Husića i prof. Jusuf-ef. Džafića. Romane sam kupio kao i taze izdatu knjigu Zekat, Jusuf-ef. Džafića. Emir i Sead su me obradovali hedijama. Sead svojom knjigom, a Emir knjigama Hadis u kulturi Bošnjaka, dr. Mustafa-ef. Gobeljića. Svakako će ova djela krasiti police džamije u Cerskoj.

Tokom povratka prema Cerskoj Bego-ef. i ja smo srdačno porazgovarali s ceranskim komadantom Šemsudinom Salihovićem i dr. Mustafa-ef. Gobeljićem.

Nakon ikindija-namaza u Cerskoj krenuo sam s porodicom u Sarajevo. Sa sinom Davudom sam obavio akšam i jaciju u Gazi Husrev-begovoj džamiji. Ponekad kažem djeci da bih volio da kćerka Adla koja je peti razred upiše Behram-begovu medresu u Tuzli, a Davud koji je sada drugi razred da upiše Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. 

Utorak, 21. aprila

Svaki put kad sam s djecom u Sarajevu nastojim da posjetimo Kovače i barem ulicom prođemo kroz šehidsko mezarje gdje su ukopani naš predsjednik rahmetli Alija Izetbegović i bosanski šehidi, naši najbolji sinovi. Tako je bilo i ovog jutra.

Malo kasnije sam otišao na sjednicu Skupštine Udruženja ilmijje IZ u BiH koja se održala u Studentskom centru IZ u BiH a radi koje sam primarno i došao u Sarajevo.

Bio sam u prilici sresti neke kolege i prijatelje s kojima se nisam dugo vidio.

Ilmijja je glas imama, udruženje koje okuplja imame i štiti njihova prava. Ulema u našem narodu zauzima veoma važnu ulogu i stub je našeg identiteta. Posebno je izražena naša povezanost s našim narodom u mjestima odakle smo bili protjerani, gdje su imami rijetki autoriteti koji su danonoćno uz svoj narod. Važno je da i imami artikulišu svoje stavove i potrebe kroz Udruženje ilmijje.

U popodnevnim satima krenuo sam nazad prema Cerskoj. Neki poseban hal me je obuzeo prolazeći kroz Vlasenicu razmišljajući o tome da je na današnji dan 1992. godine okupirana Vlasenica. Od ovog dana pa do kraja agresije na RBiH ubijeno je 2.636 Bošnjaka Vlasenice od čega je 261 dijete dok je cjelokupno bošnjačko stanovništvo protjerano i raseljeno. 

Srijeda, 22. aprila

Danas su mi po planu malo laganije aktivnosti. Trebao bih provesti dan uz porodicu i prijatelje i laganiji rad koji mi je razonoda. Vrijeme do podne-namaza sam iskoristio za uređenje harema. Harem džamije u Cerskoj je uvijek tema posjetitelja, posebno ljeti, jer ga krasi raznovrsno cvijeće i urednost kakva priliči džamiji. To je uglavnom djelo supruge Edine, a i ja dam poneki doprinos tome.

Nakon podne-namaza posjetio sam roditelje u Konjević-Polju. Svaki dan imam potrebu da im navratim makar na koji minut. Ako ne odem onda barem nazovem. Ranije nisam imao tu naviku. Kod njih sam sačekao da se djeca vrate iz škole, a onda smo Davud i ja otišli na trening u FK Jadar. Davud je uz drugara Ahmeda trenutno najmlađi fudbaler. FK Jadar iz Nove Kasabe okuplja našu omladinu od samog povratka. Koliko sam upratio, ovaj klub opstaje voljom i zalaganjem naše omladine i pojedinaca koji su rasli uz njega. Ovom kolektivu treba dati podršku da opstane i da se, ne daj Bože, ne ugasi.

Veče sam proveo s džematlijama koji su me zijaretili. U Cerskoj je običaj da se često obilazimo i provodimo vrijeme zajedno. Posebno je to izraženo u zimskom periodu. Doduše, polahko ulazimo u vrijeme sezonskih radova i, naravno ta sijela i druženja pomalo trpe i postaju malo rjeđa. Večeras su mi bili Zahid i Nermin s porodicama. 

Četvrtak, 23. aprila

Danas su u pretprodaji puštene ulaznice za prijateljsku utakmicu između reprezentacija Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije koja će se odigrati krajem maja. Jutros je bila prava borba doći do ulaznica zbog velike zainteresovanosti pratilaca reprezentacije Bosne i Hercegovine. Imao sam sreću da uzmem za sebe i prijatelje i red je, ako Bog da, otići u Sarajevo na ispraćaj naših Zmajeva pred odlazak na Svjetsko prvenstvo u Americi, Kanadi i Meksiku. Naši fudbaleri su nam donijeli mnogo radosti u posljednje vrijeme i nadamo se da će se pokazati u najljepšem svjetlu na Mundijalu.

Popodne sam razmišljao i pripremao se za sutrašnju hutbu i džuma-namaz. Planirao sam govoriti o stradanju Bošnjaka Vlasenice i predstojećoj dženazi, međutim u međuvremenu sam dobio i prijedlog hutbe o vakufu jer se u narednom periodu organizira manifestacija „Dani vakufa u Bosni i Hercegovini. Svakako ću, ako Bog da, naći prostora za oboje, jer su i jedno i drugo važne teme o kojima moramo govoriti.

Slobodno vrijeme pred kraj dana sam iskoristio da preslušam dio kandidata iz mekteba koji će učestvovati na takmičenju koje je zakazano za kraj sedmice.

Na akšamu i jaciji prijatno sam porazgovarao s hadžijama Lutvom i Hamdijom koji su članovi Džematskog odbora u našem džematu. Oni su uvijek tu i pružaju podršku džematu i imamu.

Nakon jacije održali smo čas sufare za odrasle na kojem smo vježbali pravilno učenje posljednjih nekoliko sura u Kur'anu. Možda i najbolji način da završimo dan, a i ja moje pisanje. Da nam bude kabul! 

(Preporod.info)