Đuderija: Porodice nestalih ne smiju odustati, uprkos političkim pritiscima

Na isteku mandata u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, članica Kolegija direktora Saliha Đuderija poručila je da porodice nestalih ne smiju odustati od potrage za svojim najmilijima, ističući kako je njihov najvažniji cilj pronaći smiraj za članove porodice.

– Dijelim sa njima istinski i bol i strepnju i sve ono kroz šta su prolazili, jer kad radite taj posao uvidite koliko je teško njihovim dušama da se suoče u ovom vremenu političkih problema, gdje oni postaju taoci tih situacija i gdje se zapravo njihova prava, na neki način, uvijek nalaze na margini – kazala je Đuderija u razgovoru za Fenu.

Istaknula je da, bez obzira na političke i globalne prilike, Institut za nestale osobe BiH ostvaruje jedan od najboljih rezultata u svijetu.

– Da smo mi u Bosni i Hercegovini, ne gledajući na etničku, nacionalnu i vjersku pripadnost, uz puno poteškoća, pokrenuli jedan projekt koji će se baviti pitanjem traženja nestalih osoba, da bi porodicama pomogli da prevaziđu posljedice rata, da nađu smiraj, da imaju mjesto gdje će se na adekvatan način sjetiti svojih članova porodice.

Ovaj projekt je prepoznat više u svijetu nego u Bosni i Hercegovini i on je imao za rezultat da smo mi praktično pronašli skoro 80 posto nestalih osoba. Podaci govore da su naše kolege objedinile 172.584 prijave, znači svako ime je trebalo verificirati, objediniti u jednu bazu podataka koja se zove Centralna baza podataka i dobili smo skoro 35.000 prijava nestalih osoba u Bosni i Hercegovini – kazala je Đuderija.

Dodala je da ljudi, zbog boli i traume koju nose sa sobom čak i danas, i zadnjih godina podnose prijave za nestale, te da je njihov broj manji u 2025. i 2026. godini.

Unutar naše baze podataka, kod najteže prijavljenih slučajeva, imamo još skoro 2.000 predmeta koje treba verificirati, što govori o tuzi, boli, stresu kroz koji prolaze porodice, a na neki način i ljudi koji su im pomagali. Ono što je negativno uticalo na čitav ovaj proces jeste uticaj politike, razjedinjenost udruženja porodica, manipulacija sa njihovim ciljevima.

– Iako smo mi unutar Instituta održali ulogu savjetodavnog odbora porodica, koji bi im trebao i nadam se da će u budućnosti koristiti mnogo više svoju ulogu i imati direktne zahtjeve i prema Institutu i prema drugim institucijama u BiH – kazala je Đuderija.

Navela je da je pronađeno 30.000 osoba i da je u tom broju 15.500 identifikovano najmodernijom metodom DNK, dok je 6.900 osoba klasično identifikovano, što će biti jedan od izazova za Institut jer se sve te identifikacije moraju provjeriti.

– U ukupnom broju verificiranih i nezavršenih prijava još uvijek imamo otvoreno 7.588 slučajeva, gdje moramo provesti proceduru traženja, vidjeti šta se zapravo desilo s tim prijavama – kazala je Đuderija.

Dodala je da pristup koji je započela u Institutu podrazumijeva otvaranje priče o svakom gradu.

– Da bi se izašlo iz onog političkog pristupa ovom problemu, jer ako nestale nismo dijelili po etnicitetu i vjeri i pripadnosti, trebalo bi i proces do kraja održati u standardu da osobe tražimo na jednak način, bez obzira na njihovu nacionalnu, etničku pripadnost.

Ono što mi je razočarenje, jeste što su ljudi u struci, politici i u lokalnim i svim drugim zajednicama, na jedan, reći ću, dvoličan način pristupali ovom problemu. Informacije su se mogle naći. Ne mogu da razumijem da u lokalnim vlastima, civilnim zaštitama, raznim institucijama u lokalnim zajednicama nisu smatrali za potrebno, ako u svojim arhivama i podacima imaju neke podatke koji nama mogu pomoći, da ih nisu podijelili s nama. To je jedan od najtežih procesa koji Institut u kontinuitetu radi. To su desetine zahtjeva, provjera – kazala je Đuderija.

Istaknula je da se u ukupnom broju izdvaja 10 gradova gdje se traži skoro 4.280 nestalih osoba.

– To su gradovi čija lokalna vlast i stanovništvo treba to da znaju. U Zvorniku tražimo 635 osoba, u Srebrenici 565 osoba, u Prijedoru 552 nestale osobe, u Foči 494 osobe, u Višegradu 487 osoba, u Bratuncu 453 osobe, u Vlasenici 363 osobe, u Rogatici 291 osobu, u Kotor Varoši 244 osobe i u Mostaru 196 osoba. Svaki ovaj broj ima ime i prezime. To je nečiji sin, sestra, brat i majka. Ovom broju treba dodati one osobe koje su identificirane ranije kroz ovaj period, ali je fokus zaista na ovim osobama – kazala je Đuderija.

Naglasila je važnost da ova tema bude prisutna u javnosti.

– Da se porodice ohrabre da političarima, ljudima koji su odgovorni u prostornom smislu za različite nivoe vlasti, izbiju argumenti ovog politiziranja koje je i danas prisutno kad objavljujemo mjesta obilježavanja koja su jako važna. Jako je važno obilježiti ih, ali reći i ukupni podatak koji govori o tome koliko je zapravo ljudi stradalo kao žrtva ratnog zločina.

Prisilni nestanak je ratni zločin. To je nešto sa čime se moramo suočiti, živjeti s tim, prevazići njegove posljedice i na ispravan način u budućnosti ostaviti svojoj djeci naslijeđe, da oni znaju da to ne treba nikome više da se desi.

Pogotovo što ovo globalno stanje koje sada svi živimo daje za pravo da zapravo ova tema ne smije nestati iz javnog prostora i mora biti tretirana na taj način – kazala je Đuderija.

Govoreći o porodicama koje traže svoje najmilije, kazala je kako smatra da one gube vrijeme i snagu.

– Žao mi je što su neki od njih krenuli više u nekom političkom aktivizmu, a ne onom koji je bio human, koji pomaže drugima koji nisu pronađeni. Jer oni koji završe svoj posao automatski prestaju da razmišljaju o onima koji zapravo to nisu uradili, iako njihove sudbine mogu biti povezane čak i do te situacije da neke informacije nesvjesno nose sa sobom, neće da ih podijele s nama. Nama bi jedna mrvica tog podatka, informacije ko je s kim bio, gdje je zadnji put viđen živ, pomoglo zapravo da ga identificiramo i pronađemo – kazala je Đuderija.

Osvrnula se i na nedostatak pouzdanih informacija o lokacijama grobnica.

– Ne prihvatam činjenicu, kao čovjek, da se nedostatak informacija može na takav način objasniti. Za mene je to zavjera šutnje ili nesposobnost nas u BiH, govorim o svim stranama – Bošnjaci, Srbi, Hrvati, da se suočimo sa istinom. Što prije to uradimo, prije ćemo krenuti u nekom boljem smjeru, ne za nas, nego za našu djecu – smatra Đuderija.

Istaknula je i da i dalje postoje ljudi koji imaju informacije, ali ih ne dijele.

– Vjerovatno je primarno to bio strah od progona. Ali prošlo je dosta vremena, mogli su mnogi od tih ljudi, građani, sugrađani ili posmatrači ili očevici, na adekvatan način pomoći svojim komšijama, dojučerašnjim susjedima, da kažu “pa znam, to bi moglo biti tu”. Ima takvih ljudi, na bazi takvih to se radi. Međutim, zbog stanja ili vremenske distance, ljudi su jednostavno izgubili interes za to, smatrajući, ako ne razmišljaju o tome, da to neće biti problem, a zapravo je problem – navela je Đuderija.

(Preporod.info)