MUKARNASI NAŠE VJERE |Priča o bjelini Rustem-efendije ahmedije

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Godine 1953., u Mostaru, jedan tihi, zabrinuti glas javlja se Sreskom vakufskom povjerenstvu. Rustem ef. Rustempašić, već u penziji, piše molbu ne zbog sebe, nego zbog džamije na Ričini. Njegova penzija je uredna i redovna. On ne traži platu, ne traži položaj. Samo moli da mu se dopusti da besplatno obavlja dužnost imama i hatiba, kako se džamijska vrata ne bi zatvorila zbog pomanjkanja imama. Traži još samo jedno: da ga u evidenciji vode kao građanina, a ne službenika, dok Ulema i Medžlis ne odluče drugačije.

U tom vremenu, Rustem-efendija već iza sebe ima cijeli jedan život služenja vjeri i ljudima. Bio je muderis u nekoliko bosnakohercegovsačkih medresa, da bi posljednje godine svog života proveo u Mostaru kao imam I muallim u džamiji Hadži Ahmed-age Lakišića, upravitelj Derviš-pašinog mekteba. Pun vjerničkog dostojanstva živio je skromno, u ulici Čevrina broj 12, gotovo neprimjetno, ali postojano.

Njegova kćerka rahmetli Aiša Kapetanović, o njemu je da je njen babo bio izuzetno pobožan čovjek, da je mnogo učio Kur’an, dove i zikrove.

Rođen je 15. juna 1885. godine u Bugojnu, u porodici Hasanbega i Šerife-hanume. Prvo obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, potom u Travniku, u Fejzijji medresi. Želja za znanjem odvela ga je u Carigrad, gdje je na Šerijatsko-pravnom fakultetu Darul-fununa diplomirao 22. jula 1914. godine, s odličnim uspjehom.

Tokom službe obavljao je dužnost vojnog imama od 1915. do 1919. godine, a potom radio kao muderis i vaiz u Bugojnu, Bihaću I Konjicu.

Dolaskom u Mostar, u vremenu kada su vjerski službenici bili rijetkost, nastavio je služiti kao imam, hatib i vaiz — najprije u Lakišića, a zatim u Sevri Hadži Hasan džamiji.

Bilo je to teško vrijeme. Vrijeme komunizma.  Ipak Njegov alimski i muslimanski ponos nije mu dozvoljavao da skine ahmediju. Kao što je s njom izlazio iz kuće prije, tako je s njom ostao i u tom vremenu.

Baš zbog te ahmedije doživio je i svoje najteže trenutke. Nakon posjete, jednoj državnoj ustanovi prijatelj ga je zamolio da mu više ne dolazi „takav“ na radno mjesto — u ahmediji. Drugi, još teži događaj, zbio se kod Šarića džamije. Dok je izlazio iz autobusa, vozač je, vidjevši starca s ahmedijom, naglo dao gas. Rustem-efendija je pao na zemlju.

Bolest ga je jeseni 1962. godine vezala za postelju. Dvije godine kasnije, 12. oktobra 1964., u Mostaru je preselio na Ahiret. Do posljednjeg daha ostao je priseban, strpljiv i tih, uvijek spreman da posjetiocima kaže nešto korisno i poučno.

Brojne generacije njegovih učenika njegovo ime ponijeli kao trajni emanet.

Prema tekstovima objavljenim u Glasniku i Preporodu