MUKARNASI NAŠE VJERE |Džamija u sjeni Huma

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Mostar je uvijek imao svoju tajnu. Nisu to bili mostovi ni rijeka, nego male džamije koje su preživjele vrijeme, zaborav i ljude koji su prolazili kraj njih. Jedna od njih, u mahali Podhum, čuvala je tajnu koju sunce ne vidi četrdeset dana u godini.

Nije džamija bila impozantna. Njena ljepota ležala je u sitnicama – u nježno omolovanim zidovima, u saksijama cvijeća koje su rasle uz harem, u mirisu svježe zemlje što se širio iz dvorišta. A ipak, kada bi prolaznik zastao pred zidom i pogledao glavnu munaru, znao je da tu stoji nešto više od kamena i drveta – tu stoji čovjekova vjera i ljubav.

Munib Kebo bio je skroman čovjek. Nije tražio priznanje, nije računao novce, nije pisao dnevnike. Njegove ruke bile su uvijek prljave od zemlje i boje, a srce uvijek lagano, spremno da primi svakog prolaznika. Svakog dana bi provjeravao da li cvijeće cvjeta, da li je harem čist, da li kamenice zida stoje čvrsto. Čak i kad su ga ljudi u mahali gledali sumnjičavo, on je nastavljao. „To nije moj rad, to je naš dom i naša vjera“, govorio je sebi.

Džamija i harem postali su mjesto gdje su mahala i vjera nalazili mir. Djeca su dolazila vidjeti cvijeće, stariji su se divili čistoći, a prolaznici su zastajali i osjećali poštovanje prema čovjeku koji je sve to učinio bez ijedne riječi o sebi.

Munib je znao: nije važno kako ga zovu, nije važno da li će ga zapamtiti historija. Važno je da svaka cigla, svaka saksija, svaki harem odaje počast onome koji je ovdje molio, učio i vjerovao. Njegov trud nije bio samo za očuvanje džamije – bio je znak da i u malim stvarima postoji veličina, i da istinska odanost nije mjerena bogatstvom, nego srcem i rukama koje ne posustaju.

I dok sunce ne zalazi nad džamijom četrdeset dana, svaki putnik koji prođe Podhumom može osjetiti toplinu njegove predanosti. I može pitati samog sebe: „Što ja činim iz ljubavi prema Bogu?“ Munib Kebo je dao odgovor – ne riječima, nego djelom, tiho, uporno, vjerno.

Prema tekstu objavljenom u Preporodu 1971.

(Preporod.info)