MUKARNASI NAŠE VJERE |Halil i Šemsa Šuko – život u službi vjere i dobrote

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Stolac, iako manji grad u Hercegovini, kroz historiju je bio izuzetno velikodušan prema svojoj zajednici.

Među mnogim dobrim djelima koja su potekla iz ovih krajeva, posebno se ističu vakufi i dobrotvorstva Halila i Šemse Šuko. Rođeni sredinom 1910-ih, u srcu Stoca, oboje su odrastali u vremenu koje je od njih tražilo hrabrost i predanost – sudjelovali su u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. godine, postavši prvoborci, svjedoci i učesnici teških vremena.

Nakon rata, njih dvoje su 1962. godine preselili se u Mostar. Grad im je postao dom, a njihova dobrota – trajna prisutnost u svakodnevnom životu zajednice. Godine 1967. Halil i Šemsa poklonili su Islamskoj zajednici u Mostaru svoju kuću na Luci, zajedno s dvorištem, baščom, garažom i svim pratećim prostorijama. Poklonili su i svu pokretnu imovinu, zlato i novac, uz pravni ugovor kojim je zagarantovana njihova želja da sve to koristi zajednica.

Ali njihov doprinos nije stao na tome. Godinama su redovno davali novčane priloge za obnovu i gradnju džamija, kako u Mostaru, tako i širom Bosne i Hercegovine – od Šarića i Karađoz-begove džamije, preko Koski Mehmed-pašine i Baba Beširove, pa do džamija u Ljubinju, Kljunima i Zagrebu. Njihova dobročinstva su bila kontinuirana, uporna i diskretna, uvijek motivisana željom da doprinesu zajednici i vjeri.

Njihova velikodušnost nije bila ograničena samo na vjerske objekte. Svake godine pomagali su siromašne i nezbrinute porodice – slali novac i pakete hrane porodicama u Vrstama kod Bihaća i Pavicama kod Bugojna. Jednokratne pomoći pružali su slijepim, unesrećenim i socijalno ugroženim osobama u Dragaljicama, Kaknju, Bijelom Polju i drugim mjestima. U Mostaru, njihova pomoć stizala je i do lokalnih siromašnih porodica, uvijek diskretno, bez pompe i medijske pažnje.

Halil i Šemsa Šuko svojim životom i djelima pokazuju kako istinska velikodušnost ne traži priznanje. Sve što su činili, činili su iz vjerskih i humanih pobuda, neprestano podsjećajući na vrijednost solidarnosti, dobrote i odgovornosti prema zajednici. Njihov primjer i danas inspirira – kako za obnovu džamija, tako i za brigu o ljudima kojima je pomoć potrebna.

Ova priča podsjeća nas da se istinska dobrota ne mjeri riječima, nego djelima koja ostaju iza nas – u kućama, džamijama, i u srcima ljudi koje smo dotakli. Halil i Šemsa Šuko upravo su takvi dobrotvori, čiji trag traje, jer njihova djela žive i dalje.

Prema tekstu objaljenom u Preporodu 1988.godine

(Preporod.info)