MUKARNASI NAŠE VJERE |Red, rad i tišine iza Mehmed-efendije Udovičića

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Mostar je tog 31. januara 1982. godine utihnuo na jedan poseban način. Otišao je čovjek koji je znao gdje se stavlja tačka. Mehmed-efendija Udovičić, kadija u penziji.

Iza njega je ostao red.

Ostale su uredne knjige, precizne evidencije, navika da se za svaki dinar zna odakle je došao i gdje je otišao. Oni koji su s njim radili pamte njegovu rečenicu da se stihiji mora stati ukraj i da se posao ne radi kampanjski, nego odgovorno. To nije bio samo njegov radni stil — to je bio njegov životni stav.

I kada je, krajem šezdesetih godina, otišao u penziju, Mehmed-efendija nije otišao u tišinu. Naprotiv. Tada je tek našao vremena da se u punoj mjeri posveti Islamskoj zajednici. Kao član Vakufske uprave, a potom Odbora Islamske zajednice u Mostaru, unio je energiju, disciplinu i osjećaj sigurnosti kod svojih saradnika. Njegova praktičnost i spremnost da se uhvati u koštac s problemima ulijevali su povjerenje svima oko njega.

Zbog toga je njegovo djelovanje brzo prepoznato i izvan Mostara. Birali su ga za člana Republičkog sabora Islamske zajednice, Starješinstva IZ u Bosni i Hercegovini, te Vrhovnog sabora SFRJ. U saborima je govorio jasno i bez okolišanja — o redu, odgovornosti i obavezi da se preuzeto izvrši do kraja.

No, oni koji su s njim dijelili svakodnevni rad najviše ga pamte iz perioda od 1973. do 1976. godine, kada je bio predsjednik Odbora Islamske zajednice u Mostaru. Iako već u poodmaklim godinama, radio je rame uz rame s mlađima. Nije se libio fizičkog rada, niti je izbjegavao ijedan častan posao učinjen u ime Allaha i za dobro ljudi.

Kada su se gradili vjerski objekti, uređivali i pošumljavali haremi, popisivala imovina Islamske zajednice ili čistile džamije i njihova dvorišta — Mehmed-efendija nije bio samo idejni pokretač. Bio je i na terenu, s rukavima zavrnutim, kao da želi vlastitim primjerom reći kako se služi zajednici.

I nakon isteka mandata, nikada se nije povukao iz života zajednice. Koliko mu je zdravlje dozvoljavalo, ostao je prisutan. U posljednjoj godini života prihvatio se i imamske dužnosti na akšam-namazu u Derviš-pašinoj džamiji, koja je tada bila bez stalnog imama.

Svuda gdje je bio, ostavljao je isti trag: red, pouzdanost i mirnoću.

U temelju svega bio je njegov odnos prema vjeri i radu. Vodio se kur’anskom porukom da čovjeku pripada samo ono što sam zaradi, i Poslanikovom, alejhis-selam, poukom o trajnom dobru koje ostaje iza čovjeka. Mehmed-efendija je, bez sumnje, ostavio i djelo, i znanje, i uspomenu.

 (Prema tekstu objavljenom u Preporodu, 1982.)

(Preporod.info)