MUKARNASI NAŠE VJERE |Šta ostaje iza čovjeka

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Tišina je tog 27. oktobra 1979. godine bila drugačija nego inače u Priječkoj Strani. Nije to bila samo tišina sela pred zimu, nego ona teška, ljudska tišina koja ostane kad ode neko koga su svi znali. Durak Voloder, u sedamdeset i petoj godini života, preselio je, a iza njega ostalo je više od imena i datuma.

Ostala je kuća u kojoj su vrata uvijek bila otvorena.

Ko god je ikada ušao u tu kuću znao je da neće izaći gladan ni prazna srca. Tu su se musafiri dočekivali s osmijehom, riječ se slušala, a gost poštovao. Takva kuća ne nastaje slučajno. Ona se gradi godinama, strpljenjem i obrazom domaćina.

Durak je bio takav čovjek.

Pred kraj života ostavio je i vasijet. Osamsto hiljada starih dinara namijenio je Gazi Husrev-begovoj medresi i Teološkom fakultetu. Njegov brat Meho ispunio je tu želju odmah nakon smrti. Nije to bila samo novčana ostavština, nego potvrda onoga kako je Durak živio — vjerujući u znanje, u vjeru i u trajno dobro.

A ta vjera u znanje pratila ga je cijelog života. Iako nikada nije pohađao svjetovne škole — jer ih u njegovom djetinjstvu nije bilo — volio je učene ljude. Tražio je njihovo društvo, slušao, pitao i pamtio. Posebno mu je bila bliska vjerska ulema. Još kao mladić, kad bi dolazio u Mostar, znao je gdje će sjesti, s kim će razgovarati i šta će ponijeti kući — makar jednu pametnu riječ.

Takav odnos prema ljudima nije naučio iz knjiga.

Naučio ga je od oca. Kao dječak išao uz rame svome ocu Rami, u polje, u štalu, pa i u gradove — Mostar i Nevesinje. Otac ga je učio kako se radi zemlja, ali i kako se radi s ljudima. Vodio ga je trgovcima od povjerenja, pokazivao mu kako se drži riječ i kako se poštuje sagovornik. Kasnije je Durak u grad išao sam, s tačno zapisanim obavezama, i uvijek se vraćao obavljena posla.

Nije se izgubilo s godinama. Naprotiv — u zrelom dobu poštovanje je samo raslo.

Kada je, nakon očeve smrti, preuzeo starješinstvo porodice, radio je to mirno i pravedno. Brinuo je o čeljadi, o imanju, o obrazu kuće. Bio je čovjek koji nije dizao glas, ali se njegova riječ slušala.

Možda se zato i danas, kad se spomene njegovo ime, ne govori mnogo o godinama i datumima. Govori se o kući koja je bila musafirhana. O čovjeku koji je volio znanje. O domaćinu koji je znao kako se živi bez škole, ali s mudrošću.

 Prema tekstu objavljenom u Preporodu, 1980.

(Preporod.info)