MUKARNASI NAŠE VJERE | Zov milozvučnog ezana

Piše: Hasan Eminović

Pred kraj šesnaestog stoljeća, u samom podnožju brda Hum, Mostar je dobio još jednu ljepotu. Te 1592. godine čuveni Derviš-paša Bajazidagić podigao je džamiju s kamenom munarom, skladnu i dostojanstvenu. Uz nju je sagradio mekteb i biblioteku, a da bi sve trajalo i poslije njega, uvakufio je devet dućana u Mostaru, mlin na Buni s pet vitlova i čak sto trideset hiljada dirhema u gotovini.

Stoljećima je ta džamija živjela svoj puni život. Sve do 1960. godine. Te godine njen imam, muderis Rustem Rustempašić teško se razbolio i legao u postelju, a mujezin je stradao u saobraćajnoj nesreći. Ta dva događaja zatvorila su vrata džamije. Ostala je nijema, bez glasa ezana, bez koraka vjernika.

Godine su prolazile. Vrijeme nije imalo milosti. Krov je dotrajao, prozori se polupali, a poda, kažu, nikada nije ni bilo. Džamija je šutjela sve do podkraj 1966. godine.

Tada se, pred samu jesen, pojavila mala grupa ljudi, džematlija, odlučnih da ne dopuste da se zaboravi ono što je Derviš-paša ostavio. Na čelu su bili Alaga Dilberović i Munib Kebo. Pokrenuli su akciju obnove i ponovnog oživljavanja džamije. Odbor Islamske vjerske zajednice u Mostaru prihvatio je inicijativu i obećao moralnu i materijalnu pomoć.

Krov je popravljen sredstvima Odbora, a sve ostalo — rukama i srcima džematlija. Posebno se istakao Munib Kebo, koji je bez ikakve naknade cijelu džamiju obojio, darovao ćilim vrijedan četrdeset hiljada starih dinara i još deset hiljada dao u gotovini. Alija Dilberović je, tokom cijele opravke, bio stalno prisutan, organizovao prikupljanje priloga i lično darovao dvadeset tri hiljade starih dinara.

Radili su i drugi: Omer, Zahir i Halil Kevelj, Ibro Gaštan, Huso Brkan, Hido Buturović, Ahmet Peco i mnogi drugi. Novčano su pomogli i Derva Ugljen rođena Džudža sa sto hiljada starih dinara, dr. Husein Raljević sa trideset hiljada, Fahra Čemalović sa dvadeset tri hiljade, Aiša Muftić i Ahmet Peco sa po deset hiljada, i još mnogi u manjim iznosima.

Tako je džamija obnovljena, a ime velikog dobrotvora sačuvano.

Četvrtog decembra 1966. godine, poslije podne-namaza, u džamiji je proučen mevludi-šerif. Okupili su se muslimani i muslimanke Mostara. Mevlud su učili polaznici vjerske obuke uz pomoć imama. Prije učenja, predsjednik Odbora Islamske vjerske zajednice Mostar Bešir-efendija Pintul, održao je kratak govor, pohvalio džematlije i pozvao vjernike da zajedničkim snagama čuvaju vjerske objekte svoga grada.

Na kraju svečanosti, glavni imam Zufer-efendija Bešlić održao je vaz o imovinskim dužnostima muslimana prema Islamskoj zajednici. Govor je slušala tišina puna pažnje.

A onda — desilo se ono zbog čega je uložen toliki trud, zbog čega su trpjeli prijekor režima i podsmjehe svojih sugrađana.

S munare ove lijepe džamije ponovo se začuo ezani-muhamedija. Glas koji je godinama šutio vratio se Mostaru. Vjerska obuka ponovo je započela, ovaj put za najmlađe, i džamija je ponovo postala ono što je oduvijek bila — živo mjesto vjere, pamćenja i zajedništva.

(Prema tekstu objavljenom u Glasniku, 1967.)

(Preporod.info)