MUKARNASI NAŠE VJERE | Priča o mezarima, džamiji i ljudima koji nisu šutjeli

Piše: Hasan Eminović

Sve se to dešavalo pred kraj devetnaestog stoljeća, u vremenu kada se briga za zajednicu smatrala obavezom svakog čestitog čovjeka.

Bio je petak, drugi dan u mjesecu, 1896. godine. Na Betdbaši, u kiraethani, okupilo se više uglednih muslimanskih građana Sarajeva. Poziv je stigao od vakufskog reisa, gosp. Ibrahim-bega Bašagića, a razlog okupljanja bio je težak i bolan — stanje muslimanskih grobalja.

Govorilo se otvoreno. Mezarja su bila zapuštena, bez jasnih granica, izložena nemaru i nepoštovanju. Zaključak je donesen jednoglasno: groblja se moraju ograditi, obilježiti u svojim tačnim granicama i staviti pod nadzor čuvara. Jer, kako je tada rečeno, „svašta se, nažalost, događa“.

Ugledni ljudi su preuzeli odgovornost da ovaj posao provedu do kraja.

U isto vrijeme, stigla je i vijest koja je ulijevala nadu da su muslimani u Mostaru, Ljubuškom, Ljubinju i Stocu već uredili svoja groblja na najbolji način.

Ipak, dvije godine kasnije, iz Ljubinja stiže drugačiji glas.

Bio je 18. maj 1898. godine kada je u Sarajevo upućen dopis iz tog mjesta. U njemu se govorilo o zapuštenom stanju mezarluka, ali i o nečemu još bolnijem — o ljudskoj zlobi. Umjesto da kritika probudi savjest vakufskih nadglednika, ona ih je razljutila. Toliko da su bez dokaza optužili imama Latif-efendiju Mataradžića da je autor dopisa.

Jednog dana, u kahvi Derviša Grebe, gdje su nadglednici običavali provoditi vrijeme, započelo je ispitivanje. Kada je imam Mataradžić ušao, dočekale su ga psovke i prijetnje. On je ostao miran. Nije uzvratio riječju, niti se branio vikom. Samo je šutio, dostojanstveno.

A još ranije, 13. juna 1892. godine, Ljubinje je bilo je povod za još jedan apel.

Putnik koji je prolazio glavnom cestom ispod Serdarevića mahale ugledao je malu džamiju. Bila je toliko zapuštena da je, kako je zapisano, više ličila na štalu nego na bogomolju. Srce bi, kaže autor, zaboljelo svakog iskrenog muslimana.

Krivac nije bio niko drugi do nemar zajednice. A rješenje je bilo jednostavno: nekoliko ozbiljnih ljudi, malo truda i Božija pomoć. U džamiji se tada nalazio i magazin kotarske oblasti, koji je plaćao kiriju od tri forinte mjesečno. Uz malo organizacije, moglo se prikupiti 500 do 600 forinti — dovoljno da se džamija obnovi i vrati svom dostojanstvu.

Ovi zapisi, nastali između 1892. i 1898. godine, ostaju svjedočanstvo jednog vremena u kojem su ljudi vjerovali da se o nepravdi mora govoriti, o zapuštenosti pisati, a o zajedničkom dobru — brinuti.

(Prema tekstovima objavljenim u list Bošnjak, 1896; 1892. i 1898.)

(Preporod.info)