Džamija Fethija u Bihaću: Arhitektonski raritet koji svjedoči o susretu civilizacija kroz više od šest stoljeća
Džamija Fethija u Bihaću predstavlja jedan od najznačajnijih i najneobičnijih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini, prepoznatljiv po jedinstvenom spoju srednjovjekovne gotike i osmanske arhitekture.
Smještena na Trgu Džemaludina Čauševića, svojim izgledom plijeni pažnju prolaznika - rozeta iznad ulaza i šiljasti prozori svjedoče o njenom prvobitnom obliku, dok vitka munara i unutrašnji raspored potvrđuju kasniju islamsku namjenu.
Prema dostupnim historijskim izvorima, objekt je podignut u 13. ili 14. stoljeću kao crkva sv. Antonija, u vrijeme kada su ovaj prostor oblikovali srednjovjekovni evropski graditeljski tokovi. Teško nevrijeme u 16. stoljeću oštetilo je građevinu, a nestabilne prilike koje su uslijedile dovele su do njenog napuštanja i gubitka prvobitne funkcije.
Nakon osmanskog osvajanja Bihaća 1592. godine, zatečena građevina je obnovljena i prilagođena potrebama džamije i tada dobija ime Fethija, izvedeno iz arapske riječi "feth", što znači pobjeda, prenosi Anadolija.
Tokom te obnove sačuvani su ključni elementi gotičke arhitekture, uključujući dekorativnu plastiku na zapadnoj fasadi i prozore na južnom zidu, što ovu građevinu svrstava među rijetke primjere kontinuiteta različitih stilova i epoha na jednom objektu.
Sadašnja munara izgrađena je 1863. godine, nakon uklanjanja dotrajalog zvonika. Klesarski rad izveden je s izuzetnom preciznošću, pa se novi kameni blokovi gotovo ne razlikuju od srednjovjekovnog zida. S dimenzijama 22 puta 11,5 metara i visinom većom od deset metara, Fethija i danas zauzima dominantno mjesto u urbanom jezgru Bihaća.
Kroz smjene država i društvenih poredaka, ovaj objekat ostao je prostor molitve i okupljanja vjernika, ali i trajni podsjetnik na slojevitu prošlost grada na Uni.
Njena arhitektura svjedoči o vremenu u kojem su se dodirivale različite kulture, dok današnja funkcija potvrđuje kontinuitet duhovnog života i brigu o naslijeđu.
(Preporod.info)
