MUKARNASI NAŠE VJERE |Ahmed-paša od Mostara – Ahmed Bišćević

Piše: Hasan Eminović

U Mostaru se dugo pamte ljudi po onome što su ostavili iza sebe. Neki po zdanjima, neki po riječima, a neki po dobroti. Među takvima je i Ahmed Bišćević, čovjek kojeg su mnogi zvali jednostavno – Ahmed-paša.

Taj nadimak nije nosio bez razloga. Po staroj turskoj nošnji, držanju i pogledu, podsjećao je na pretke iz vremena Osmanskog carstva. I sam je s ponosom govorio da mu loza vodi od komandanta Mostara iz šesnaestog stoljeća. Kada bi mu turisti zakucali na vrata njegove kuće, poznate kao Bišćevića kuća, predstavljao se sa osmijehom: "Ja sam Ahmed-paša." I niko mu tu titulu nije osporavao.

Rođen je u Mostaru 14. septembra 1915. godine. Tu je završio osnovnu školu, a potom ga je put odveo u Sarajevo, gdje je upisao i završio Šerijatsku gimnaziju 1936/37. godine.

Život ga je kasnije vodio kroz razne gradove – Sarajevo, Jajce, Stolac, ponovo Mostar – gdje je radio kao administrativni i finansijski službenik. Ipak, Mostar je uvijek ostajao njegovo središte.

Mnogi ga pamte kao neumornog organizatora turizma. Posljednje godine života gotovo u potpunosti je posvetio toj ideji. Uložio je znanje, trud, ali i vlastita sredstva kako bi grad na Neretvi postao prepoznatljiv i van granica zemlje. Njegova turistička kuća-muzej, davnašnji san, s vremenom je postala nezaobilazna stanica gostiju iz svih krajeva svijeta.

Ali iza te javne slike krila se jedna tiša, manje poznata priča.

Ahmed-paša bio je čovjek duboke vjere. S ponosom je isticao da je svršenik Šerijatske gimnazije i rado je boravio u društvu uleme. Kada su krajem pedesetih godina, tačnije 1958/59., u Mostar stigli prvi poslijeratni svršenici Medrese, Ahmed im je prvi otvorio vrata svoga doma.

Nije imao vlastite djece, pa je svu roditeljsku toplinu darovao tim mladim ljudima. Taj gest, kako su kasnije svjedočili, nikada nisu zaboravili – među njima i Hamdija Jusufspahić, kasniji muftija beogradski.

Život prema Ahmedu nije uvijek bio blag. Prošao je kroz teška iskušenja, ali nikada nije gubio nadu u Allahovu pomoć. Kada mu se u posljednjoj deceniji života imetak umnožio, nije zaboravio dane oskudice. Dijelio je tiho, bez potrebe da se o tome govori. Smatrao je da je dovoljno što Allah zna.

Posebnu pažnju posvećivao je čistoći imetka. Svake godine pažljivo je obračunavao prihode i uredno izdvajao zekat, često i prije nego što su postojale organizirane akcije prikupljanja. Time je, govorio je, smirivao savjest i ispunjavao obavezu.

Želio je, zajedno sa suprugom Zehra-hanumom, da obavi hadž i posjeti Kabu. Ta mu se želja, međutim, nije ispunila – smrt ga je u tome pretekla.

Pred kraj života ostavio je i oporuku. Preko imama u Mostaru poručio je da se iz njegove zaostavštine izdvoji 50.000 dinara za Islamski fakultet, kako bi njegovo ime bilo upisano među utemeljitelje ove ustanove. Time je, i nakon smrti, ostao vezan za zajednicu kojoj je pripadao.

Njegova supruga Zehra-hanuma nastavila je tim putem. Već nakon Ahmedove smrti poslala je 3.000 dinara za Fakultet, a oporučeni iznos uplatila na godišnjicu njegove smrti, iako slomljena tugom.

Ahmed-paša od Mostara preselio je na ahiret, i iza sebe ostavio nešto trajnije od imetka – primjer. Primjer da se ugled ne gradi titulom, nego djelima. Da se grad ne voli riječima, nego žrtvom. I da dobrota, i kada je tiha, ima dug odjek.

Prema tekstu objavljenom u listu Preporod, 1976.

(Preporod.info)