"Džamija za banjom": Vakuf iz porodice Gazi Husrev-bega sa mezarom iz 1436. godine

Mesdžid "Za banjom" - hatun Have Haseći nalazio se u nesporednoj blizini Gazi Husrev-begovog hamama, današnje zgrade Bošnjačkog instituta - Fondacije Adil-bega Zulfikarpašića.

Zbog toga je u narodu mesdžid i dobio taj naziv, a po nekim saznanjima njenu izgradnju finansirala je Šahdidar, žena Gazi Husrev-bega.

Iako se o vakufu Gazi Husrev-bega dosta zna, o njegovoj hanumi i njihovom zajedničkom životu se ne zna mnogo.

Prema nekim zapisima, Šahdidar je bila robinja kod sestre Gazi Husrev-bega, a on ju je oslobodio ropstva i oženio. Potomaka nisu imali.

Još jedna zanimljivost koja se veže za ovaj mesdžid jeste da se u njegovom haremu nalazio mezar Haseći Have iz 1436. godine, dakle 27 godina prije dolaska Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu.

Kemura Šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali prepisao je tarih s njenog mezara na kojem je pisalo:

"Gospodarica dobročinstva, umrla i od Boga pomilovana Hava Hasećina. Nek joj je duši Fatiha. Godine 840. (1436.)"

Prema njegovom opisu u knjizi "Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe", mesdžid je bio sazidan od čerpića, a na svakom duvaru su bila po četiri pendžera i bio je pokriven šimlom i ćeremitom te je imao drvenu munaru.

U njoj se klanjano pet dnevnih namaza, ali se nije klanjao džuma-namaz.

Imao je ćurs i mahfil, a imao je veliki harem sa nekoliko mezarova, uglavnom muslimanskih velikana tog doba.

Fehmi bin Ali zapisao je da se pored mezara Have Hasećije nalazi mezar Hadži Ibrahim-efendije, do kojeg je bio ukopan Mehmed Duraković, potom Mula Ibrahim Muhić.

Kada govorimo o najstarijem mezarju u haremu "Džamije za banjom" koji je pripadao Havi, prema zapisima, ona je bila supruga hasećije - povjerenika, koji je ubirao državne poreze.

Hava je pred svoju smrt podigla mesdžid za koji je uvakufila gotov novac za njegovo održavanje. Zbog toga Mesud Sarić navodi da Šahdidar nije izgradila ovaj mesdžid nego ga samo obnovila.

Kao i mnoge džamije tog doba, ni ova nije bila pošteđena oštećenja prilikom velikog požara kojeg je prouzrokovala vojska Eugena Savojskog.

Ćose Halil-paša slao je pismo u Carigrad, prenoseći zahtjev stanovnika ove mahale za obnovom džamije.

Džamija je obnovljena, a poslije toga je Mehmed Memiš-aga popravio i sagradio dječački mekteb, dok je za finansiranje rada džamije i mekteba uvakufljen dio sredstava od kirije dućana Pazarbulske čaršije, kao i jednu rodnu njivu u Uskjudar Ahmed Čelebinoj mahali.

– Dalje stavljam uslov da se od najamnine koja će se od navedena dva dućana primati najprije plaća vakufska godišnja mukata, a od ostatka kao i od prihoda uvakufljene bašče da se dućani i bašča opravljaju i popravljaju, a od ostalog suviška, da se izdaje plaća mualimu dječinjem, koji bude služio u ovom mektebu u Haseći Hatun mahali, koga sam ja podigao, a od preostavše najamnine od drugog dućana da mutevelija opravlja i popravlja mekteb u Kebkebirovoj mahali i ogradu muslimanskog groblja u spomenutoj mahali i da se od istog suviška isplaćuje godišnja plaća dječačkom mualimu u mektebu Kebkebir mahale – naveo je u svojoj vakufnami Hadži Mehmed Memiš-aga.

Nakon nekog vremena, mesdžid je ponovo izgorio u požaru, ovaj put 1879. godine.

Mesud Sarić u svojoj knjizi "Kako je urbanistički uragan dohako sarajevskoj zelenoj dolini" naglasio je kako se mesdžid poslije tog požara nije obnavljao.

Pred početak Drugog svjetskog rata, ostaci mesdžida, zajedno sa haremom i mezarjem je porušen a na njegovom mjestu izgrađena je stambena zgrada.

(O.K./Preporod.info)